Zašto samo neki ljudi vide duhove?

Neki ljudi tvrde da vide duhove? Michael Jawer i dr. sc. Marc Micozzi, dr. med., istraživači su koji im vjeruju i misle da takva anomalijska percepcija svoj temelj ima u odnosu između uma i tijela.

Njihova knjiga The Spiritual Anatomy of Emotion govori o tome da bi osjećanje prisutnosti, viđenje prikaza i osjećanje energije oko neke osobe ili mjesta moglo biti povezano s radom limbičkoga sustava – takozvanoga „emocionalnog mozga“,  kao i s vrstom osobnosti koja brzo registrira osjećaje.

Ispitivanja uredno pokazuju da oko trećine do dvije trećine ljudi tvrdi da su imali ekstrasenzorno iskustvo – a gotovo 25 % ispitanih tvrdi da je zapravo vidjelo ili osjetilo duha. Takve natprirodne anomalijske percepcije stoga nisu nešto što možemo olako zanemariti.

„Ljudi su takva iskustva imali kroz čitavu povijest i u svim kulturama“, komentira liječnik i antropolog Micozzi. „Ona su posve univerzalna. Ono što smo sada počeli uviđati jest to da je veća vjerojatnost da će ih doživjeti određeni tip osoba.“

Riječ je o osobama osjetljivima na okruženje, tvrdi Jawer, stručnjak za stanje poznato kao „sindrom bolesne zgrade“.

„Podaci kojima raspolažemo pokazuju da postoji veza između anomalijskih percepcija i drugih oblika osjetljivosti na okoliš, kao što su naglašene ili dugotrajne alergije, migrenska glavobolja, kronični umor, sindrom iritabilnog crijeva, pa čak i sinestezija (preklapanje osjetila) i povišena osjetljivost na svjetlo, zvuk, dodir i miris. Na žene otpada 75 % te osjetljive populacije, ali tu su i drugi markeri, kao što su, na primjer, ambidekstrija i sjećanja na traume iz djetinjstva. Što više promatramo ljude koji kažu da su mediji ili koji stalno doživljavaju natprirodna iskustva, to je izglednije da su ona predodređena kombinacijom prirode i iskustvenih doživljaja.“

Istraživači tvrde da su mozak i tijelo ujedinjeni – što je i perspektiva na kojoj počiva pionirsko polje psihoneuroimunologije – te da izrazito osjetljivi ljudi reagiraju snažnije od drugih na ono što osjećaju, kao i na podražaje koji stižu iz njihova okruženja.

Jawer kaže da je u jednom od njihovih ispitivanja 14 % iznimno osjetljivih ljudi reklo da ih je udarila munja ili da su doživjeli električni šok, za razliku od članova kontrolne skupine.

To ukazuje na to da struja možda igra važnu ulogu u stečenoj osjetljivosti. Još od davnina čitav niz starosjedioca zna za transformativne učinke munja.

„Pogođenost munjom značila je poziv da se postane šaman jer se vjerovalo da munja daje sposobnost iscjeljivanja i druge iznimne sposobnosti.“

Dr. Oliver Sacks, jedan od vodećih umova na polju medicine danas, pisao je o čovjeku koji nakon udara munje nije samo doživio iskustvo blisko smrti, nego je i nakon što se oporavio počeo čuti neprestanu glazbu u glavi koju nikako nije mogao zaustaviti. Tu je glazbu kanalizirao u skladbe za glasovir koje sada javno izvodi.

Priče o duhovima nalazimo kroz sva vremenska razdoblja i u svim kulturama, ma koliko god one bile moderne ili znanstveno razvijene. Nešto toliko sveprisutno i svojstveno ljudima ne bi trebalo ignorirati i odbacivati, nego ozbiljno istražiti. Michael Jawer i Marc Micozzi smatraju da nam veza između iskaza o viđenju prikaza i osjetljivosti dotičnih osoba na okolinu služi kao važan putokaz prema rješavanju ove zagonetke.