Moderna renesansa tarota

Ključ za mudrost svih doba

Kada je ustvari započela moderna renesansa tarota? Vrlo je teško točno označiti sam početak pokreta, no ovdje navodimo neke od događaja koji su doveli do ključne 1969. godine. Krenimo sa četrdesetim godinama prošlog stoljeća. Tu se stvar počela zakuhavati. Crowley-Harris Thot komplet karata dovršen je i izdan u ograničenoj količini od 200 primjeraka za Chiswick Press, no te karte široj javnosti nisu bile dostupne. Nakon toga je 1947. Paul Foster Case izdao svoju knjigu „Tarot: ključ za mudrost svih doba“, utemeljenu na svom dopisnom tečaju tarota. U Francuskoj se Paul Marteau pojavio s novim izdanjem svoje vrlo utjecajne knjige „Marsejski tarot“ koja je objašnjavala simboličko značenje i najmanjih detalja na kartama. U Brazilu pak J. Iglesias Janeiro izdaje svoju knjigu „Kabala predikcije“ koja je popularizirala egipatske Falconnier/Wegener karte s početka stoljeća. Ona je postala ključni faktor unutar njegove važne okultne škole poznate širom Južne Amerike. Istovremeno u Americi dr. John Dequer izdaje „Velike arkane svetog egipatskog tarota“ koja je predstavila prepravljenu verziju spomenutih karata, sličnih onima koje je kasnije koristio C.C. Zain u svom dopisnom tečaju unutar organizacije Brotherhood of Light.

Slika lijevo: Tarot karta Mag iz Marsejskog špila

Četrdesetih godina u Engleskoj Insight Institute započinje sa svojim dopisnim tečajem (kasnije objavljenim u knjizi Franka Linda) i kreira svoju okultnu verziju Marsejskog kompleta karata (kasnije poznat kao R.G. Tarot).

Objavljivanje sudbine

Paralelno se pojavila i neobična knjiga Muriel Bruce Hasbruck pod naslovom „Objavljivanje sudbine“ koja se bavila malim arkanama i povezivala ih s astrološkim dekanima u kontekstu datuma rođenja. Hasbrouck je proučavala tarot zajedno s Aleisterom Crowleyem u vrijeme dok je on boravio u Americi. Uz ovu knjigu je kao jedini izvor interpretacija tarot karata na engleskom još postojalo izdanje Tudor Publishinga „Kompletna knjiga o okultnom i proricanju sudbine.“ Četrdesete godine donijele su također interpretaciju tarotskih motiva unutar djela nadrealističkih slikara, kao što su Victor Brauner i Jackson Pollack. Istovremeno, potkraj četrdesetih Charles Williams je svojom knjigom „Veliki aduti“ inicirao posebnu vrstu romana nastalu na osnovu tarot karata.

Tijekom pedesetih pojavilo se još više djela o tarotu. George Fathman je izdao knjigu „Kraljevski put: studija o egipatskom tarotu“ koja je koristila Dequerovu verziju Falconnier Wegener karata. Inicijalno djelo Paula Christiana „Praksa magije“ prevedena je s francuskog na engleski, pruživši time na uvid  originalni materijal koji je poslužio kao osnova za kreiranje egipatskih stiliziranih tarota. Istovremeno, ponovno je izdana i Papusova knjiga „Ciganski tarot“ s uvodom knjižničarke Gertrude Moakley koja je uočila povezanost s kreativnim pisanjem i psihologijom. Isto tako je u Nizozemskoj Basil Rakoczi izdao svoju knjigu umjetničkih ilustracija „Oslikani karavan – prodiranje u tajne tarot karata“. Unatoč svih tih djela krajem pedesetih godina tarot je ponovno izašao izvan granica zanimanja javnosti.

Šezdesete su započele gromoglasno

University Books je izdao nezaobilazni „Slikovni ključ za tarot“, knjigu Arthura Edwarda Waitea koja je postala uvodnim štivom za sve koji su se odlučili proučavati tarot, te komplet karata koje je Waite kreirao zajedno s Pamelom Colman Smith. Eden Gray je u privatnoj nakladi objavila svoju knjigu „Razotkriveni tarot“ koja se i danas jednako dobro prodaje. U Engleskoj se Rolla Nordic pojavljuje s „Tarot pokazuje put – divinacija kroz tarot“. Ove zadnje dvije knjige pokazale su jasan pomak prema plasiranju tarota kao masovnog načina divinacije. Kako su šezdesete odmicale, na tržištu se pojavljuju metafizikom obojena djela Mouni Sadhua („Tarot – suvremeni tečaj o suštini hermetičkog okultizma“) i Mayanande („Današnji tarot“), studija Crowleyevih materijala iz „Totove knjige“. Brotherhood of Light je ponovno izdao obnovljenu verziju svojeg kompleta tarot karata iz tridesetih godina, a Idries Shah je u svojoj knjizi „Sufije“ iznio pretpostavku da podrijetlo tarota seže do tih muslimanskih mistika. Potaknuti primjerom T.S. Eliota, pjesnici poput Roberta Creeleya, Johna Weinersa, Diane Wakowski, Sylvie Plath, Philipa Lamantia i Diane di Prime, počeli su koristiti slikovnost tarota u svojim pjesmama.

Godine 1966. Gertrude Moakley izdaje svoje važno istraživanje o podrijetlu tarot karata. Istovremeno u Parizu se publicira Belline komplet karata, te novo izdanje „Tarot čarobnjaka“, klasične knjige Oswalda Wirtha iz 1927. godine. Popularnost tarota sve više raste, tako da se u izdavanje kompleta karata uključuju čak i papirne kompanije, što daje priliku Davidu Palladiniju da kreira svoje karte. Engleski izdavač Helios Books publicira malu ediciju „Knjiga T“ s učenjima udruženja Golden Dawn, dok u Americi Doris Chase Doane piše dvije knjige koje su pomogle u popularizaciji egipatskog kompleta karata ezoterijskog udruženja Brotherhood of Light. Šezdesetih godina jako je popularna bila i knjiga „Tarot za milijune“ Sidneya Bennetta.

Slika iznad: Dalijev tarot

Veliku pozornost 1968. godine izaziva reprodukcija originalnog marsejskog tarota iz 1760., dok istovremeno misteriozni Frankie Albano prepravlja Waite-Smith komplet karata tako što karte boji u svjetlije boje. U Parizu se izdaje „Potpuni priručnik za tumačenje tarota“ za koji se tvrdi kako predstavlja originalnu verziju koja prethodi Gebelinu. U trend remakea starijih kompleta uključuje se i Jerry Kay koji osmišljava svoju verziju Crowleyevih karata, nazvanih ovoga puta „Totova kniga – konačni tarot“. Želju ljudi da upoznaju starije komplete dobro je razumio Stuart Kaplan koji oživljuje švicarski komplet karata iz Nuremberga i prodaje ga u količini od 200.000 primjeraka samo tijekom prve godine.

Prava poplava novih izdanja počinje 1969. godine kada izlazi barem pet novih kompleta karata i dvanaest različitih knjiga. Među njima je bila Crowleyeva Totova knjiga i komplet, „Tarot za doba Vodenjaka“ Cookea i Sharpea, te Grimaudov marsejski komplet. Tu su još bile knjige Arlanda Ushera, Brada Steigera. Corinne Heline, Garetha Knighta, C.C. Zaina, Hiltona Hotema, Oca Achada, Rudolfa Benavidesa, Elisabeth Haich, Sybil Leek, te kratke priče Itala Calvina pod naslovom „Zamak ukrštenih sudbina.“ U to vrijeme je svaki hipi imao svoj priručnik za tumačenje tarot karata. Bio je to vrhunac popularnosti tarota i konačna potvrda kako će ove čudesne karte i ubuduće pobuđivati zanimanje široke javnosti.