TAJNA ‘DOSTATNOSTI’ – Sretan Božić uz bljesak mudrosti zaboravljenih kultura

Ovaj tekst je uređeni izvadak iz knjige Thoma Hartmana „The Last Hours of Ancient Sunlight“…

Kao prvo, istina

Ako ste goli, promrzli i gladni te nekako dođete do skloništa, odjeće i hrane osjećat ćete se bolje. Kada vam se osiguraju te potrebe život vam se kvalitativno mijenja te bi se čak moglo reći da to budi osjećaj sreće. Vaše unutarnje stanje – stanje uma i osjećaj zadovoljstva na emocionalnoj razini – poboljšava se kao rezultat tih vanjskih promjena okolnosti u kojima se nalazi vaše tijelo, odnosno činjenice da ste si osigurali određene stvari.

Nazovimo to ‘točkom dostatnosti’. Riječ je o razini na kojoj osoba ima sigurnost i na kojoj njen život i njena egzistencija nisu u opasnosti.

Laž ili mit

„Ako vas neke stvari usrećuju, to onda znači da će vas dvostruka količina tih stvari učiniti dvostruko sretnima, deseterostruka deseterostruko sretnima, i tako unedogled.“

Po toj logici, basnoslovno bogati kao što su, na primjer, princ Charles, Donald Trump ili kralj Fahd zacijelo žive u posvemašnjem blaženstvu. ‘Pohlepa je dobra’, često ponavljana mantra Reaganova doba, bila je vjersko-moralni izraz toga mita. Više je bolje. Pobjednik je onaj tko umre s najviše igračaka.

Mnogi Amerikanci koji su preživjeli Veliku depresiju otkrili su da je „više je bolje“ samo mit. Baka moje supruge, koja sada ima devedesetak godina i koja još uvijek živi skromno ali ugodno, imala je u to doba obiteljsku farmu i uzgojem vlastite hrane, loženjem drva i vlastitom izradom odjeće mogla je zadovoljiti gotovo sve potrebe svoje obitelji. Recikliranje nije bio trend s ciljem zaštite okoliša, već nužan dio opstanka i omogućavanja normalna života. Sada kada je već u dubokoj starosti, prabaka ima dovoljno novca u ulaganjima i od prodaje farme da bi si mogla priuštiti vrlo ekstravagantan život, ali ona i dalje kupuje dvije haljine godišnje iz Searsova kataloga, skuplja kišnicu za pranje svoje prekrasne duge kose, piše poeziju i uživa u pripremanju vlastitih obroka. Ona je taj mit prozrela te nastavlja živjeti na način da on na nju ni na koji način ne utječe.

Na neke je, dakako, Velika depresija utjecala na način da su krenuli u posve suprotnom smjeru i u potpunosti prihvatili taj mit. Pretjerivanja Howarda Hughesa, na primjer, legendarna su, baš kao i bolna stvarnost da mu njegovo gotovo neograničeno bogatstvo nikada nije donijelo sreću.

Taj je mit postao dominantno vjerovanje u američkim kulturama, velikom dijelu Europe te u najvećem dijelu zemalja u razvoju. Oglašivači potiču djecu i odrasle da kupuju proizvode koji im ne trebaju, uz implicitnu poruku da će im kupovina, posjedovanje i korištenje tih stvari donijeti sreću. Marketinška poruka koja kaže „kupite ovo i bit ćete sretni“ često je toliko napadna da iznenađuje osobe koje znaju da se radi samo o mitu. Zaboravite na ‘točku dostatnosti’. Naime, ti prodavači kažu sljedeće: ovaj će vam proizvod ili usluga konačno donijeti ispunjenje.

Značenje bogatstva

Mi smo, međutim, ljudi koji pripadaju našoj kulturi – jednako oni koji ponizno osjećaju da je ‘dovoljno’ razina koja osigurava lagodnost te oni koji žude za velikim bogatstvom. Poput zraka koji udišemo, često se lako zaboravlja da pripadamo kulturi koja je jedinstvena i počiva na posebnim pretpostavkama. Ta mlađa kultura (još od uspona razina gradova-država u Mezopotamiji prije oko 6000 godina) temelji se najjednostavnijoj ekonomiji – vi proizvodite robu ili usluge koje imaju vrijednost za druge, a onda ih razmjenjujete s drugima koji imaju robu ili usluge koje su vama potrebne. Novac je nastao kao način da se ta razmjena pojednostavni, ali to je formula na kojoj se sve zasniva. Takva ideja bogatstva kao dobara ili novca koji se posjeduje svojstvena je tim kulturama, pa bi se stoga mogla reći da su sve te različite kulture diljem svijeta ustvari jednake – varijacije na istu temu, odnosno različiti uzorci iste tkanine.

Bogatstvo sigurnosti

Iako broje manje od jedan posto svih ljudi na svijetu, što je rezultat nesmiljenog pettisućljetnog genocidnog djelovanja naše mlađe kulture širom svijeta, još uvijek ima živih ljudi na planetu Zemlji koji pripadaju starijim kulturama što su postojale prije mezopotamskih  gradova-država. Postoje i ljudi kojima su njihove navike svojstvene starijim kulturama tek nedavno oduzete – na primjer, brojna indijanska plemena u Americi – koji je se, premda više ne žive u skladu sa starijom kulturom, još uvijek sjećaju.

„U tim starijim kulturama ideja po kojoj je ‘više bolje’ ne postoji. U njima bi se izjava ‘pohlepa  je dobra’ pripisala ludilu. Jesti pored osobe koja gladuje bestidan je čin.“

Te vrijednosti i norme ponašanja znatno se razlikuju od onih kojima svjedočimo u svijetu u kojem danas živimo. Zašto je tome tako?

Razlog je jednostavan: sigurnost je njihovo bogatstvo, a ne dobra ili usluge.

U starijim kulturama cilj je cjelokupne zajednice svakoj osobi u toj zajednici priskrbiti dovoljno, odnosno omogućiti joj da dosegne ‘točku dostatnosti’. Kada se to postigne ljudi mogu slobodno ići za svojim osobnim interesima i srećom. Šaman će istraživati stanje transa, lončar izrađivati još elegantnije lonce, pripovjedač pričati nove priče, a roditelji će se igrati sa svojom djecom i učiti ih kako uspješno živjeti.

Nisu li oni jako siromašni?

Budući da ljudi koji pripadaju starijoj kulturi obično zajedničkim snagama proizvode dovoljno hrane, skloništa, odjeću i druge oblike komfora ne bi li dosegli ‘točku dostatnosti’, a zatim pozornost i vrijednosti usmjeravaju prema unutarnjim porivima (na primjer ‘zabavi’ ili spiritualnosti), oni u nama koji dolazimo iz mlađih kultura vide siromašne ljude.

Sjećam se tih nekoliko dana koje sam proveo s indijanskim iscjeliteljem koji me naučio jedan ritual svojstven američkim Indijancima koji sam obećao ne otkriti u svojim knjigama. Živio je u mobilnoj kući u pustinji, u rezervatu u kojem nije bilo ničega osim makije, kaktusa i prašine. Njegov automobil, stari Chevrolet iz 1970-ih, nije imao sve dijelove. On je svoje iscjeliteljske moći lokalnom stanovništvu nudio u zamjenu za hranu, benzin, odjeću i više-manje sve što mu je trebalo. Prihodi u gotovini na godišnjoj razini vjerojatno su mu bili manji od 500 dolara, a kada se zbroji sve što je uzeo tijekom godine, taj je iznos vjerojatno bio manji od 5000 dolara. Po svim standardima suvremene zapadne kulture, on je bio siromašan onoliko koliko je to u Americi moguće, a da se još uvijek uspijeva preživjeti. Način njegova života bio je gotovo isti kao i način života drugih 200 ili 300 obitelji koje su živjele u krugu od tridesetak kilometara od njega i koje su pripadale njegovu plemenu – svi su ti ljudi bili ‘siromašni’.

Međutim, on je imao ono što je većini meni poznatih ljudi u Atlanti u njihovim prigradskim kućama vrijednim 200.000 dolara nedostajalo.

„U slučaju bolesti, ljudi bi se za njega brinuli. Da je trebao hrane ili odjeće, ljudi bi mu je dali. U slučaju nevolje, na te je ljude mogao računati.“

Kada god bi njegovu djetetu nešto zatrebalo, ono bi to nekako od lokalne zajednice i dobilo. Znao je da će ga netko, kada ostari, primiti k sebi. Da izgubi dom, drugi bi mu pomogli sagraditi ili pronaći novi. Što god da mu se dogodilo, bilo je to kao da se to dogodilo čitavoj zajednici.

Kako smo se upoznavali, a upoznao sam i druge ljude iz njegova ‘gradića’, otkrio sam da njegovo bogatstvo sigurnosti i potpore od strane susjeda nije svojstveno samo njemu samo zato što je u toj zajednici iscjelitelj. Isto je, naime, vrijedilo za sve druge ljude u tom mjestu, od onih koji su se povremeno bavili stolarskim poslovima pa sve do gradskih pijanaca. Svi su oni od kolijevke pa do groba imali sigurnost, koliko god su im to mogli omogućiti pripadnici njihova plemena.

Naše siromaštvo

Vrativši se sa svoga putovanja u New Mexico, bio sam na večeri s jednim prijateljem koji u Atlanti radi kao uspješan odvjetnik u jednoj velikoj odvjetničkoj tvrtki.

„Što bi se dogodilo da izgubiš posao?” – upitao sam ga.

On je na to slegnuo ramenima. „Vjerojatno bih pronašao drugi.”

„A što da je situacija na tržištu rada loša? Da, na primjer, dođe do recesije ili depresije? Ili da izgubiš posao zbog neke kolosalne pogreške u nekoj parnici?“

Zabrinuto je pogledao u svoj tanjur špageta, zureći u njega kao da ondje leži njegova budućnost. „Ne znam.“ – rekao je tiho. „Pretpostavljam da bih najprije izgubio kuću – kredit, osiguranje i porezi premašuju dvije tisuće dolara mjesečno. A auto košta dodatnih petsto.“

„A da ti se pogorša zdravstveno stanje?“ – upitao sam ga. „Da oboliš od neke ozbiljne bolesti?“

Podignuo je pogled. „Misliš, bez zdravstvenog osiguranja od poslodavca?“

„Da.”

„Umro bih.” – odgovorio je. „Imam kolegu koji većinu vremena provodi braneći osiguravajuće kompanije koje su to učinile ljudima koji su se razboljeli. Onda počnu pregledavati zahtjeve za sklapanjem osiguranja i tražiti stvari koje su ljudi zaboravili spomenuti kada su ih popunjavali, kao, na primjer, otprije postojeća stanja, ili da im je prethodno već jednom odbijeno osiguranje. Ako tako nešto nađu, odbijaju isplatu. Znam za nekoliko ljudi koji su umrli, a koji bi danas mogli biti živi da su imali novac za zdravstvenu skrb.“

„A kada ostariš?”

„Imam mirovinski fond. 401.000.”

„Što da te kompanija odere ili da ti je sve u dionicama, a tržište krahira?“

Odmahnuo je glavom. „Živio bih na ulici ili u djetetovoj garaži, pod pretpostavkom da si može priuštiti uzeti me onamo. Ne bi to bilo lijepo.“

Još više od njegovih riječi, ton njegova glasa i njegove oči odavale su krajnju nesigurnost. Da propadne njegov poslodavac, značilo bi to i njegovu propast. On je živio – kao i ja u to doba – na tankoj niti zaduženja i svakodnevnih prihoda, u nadi da će vlada nekako uspjeti spriječiti rušenje financijske strukture u državi, do čega je došlo toliko puta u prošlih nekoliko stoljeća.

„Da možeš imati bilo što,“ – upitao sam ga – „što bi to bilo?“

„Jednostavno je.” – rekao je uz osmijeh. „Više vremena. Dan nema dovoljno sati i osjećam se kao da sam na pokretnoj traci. Nikada nemam dovoljno vremena za svoju djecu, suprugu, obitelj i prijatelje, pa čak ni za dobru knjigu. Tri noći tjedno donosim posao kući i znam da ako jednog dana želim postati partner u tvrtki, tako će biti svih pet dana tjedno, a možda čak i sedam. Jednostavno nemam vremena.“

Moj prijatelj, okružen nizom materijalnih bogatstava, otmjenom kućom s elegantnim sagovima i namještajem, novim mercedesom, odjeven u odijelo plaćeno 800 dolara, zagrezao je u siromaštvo po ocjeni mlađih kultura – siromaštvo duhom, vremenom, sigurnošću i podrškom. Njegov život nije počivao na sigurnim temeljima i činilo se da u njemu ni nema puno smisla osim zgrtanja još viših prihoda.

Kao što mi je rekao moj indijanski mentor: „Čovječe, vi mislite da ste bogati, a nezamislivo ste siromašni.“

I stoga kao kultura moramo ponovno otkriti gdje je ta ‘točka dostatnosti’, i u materijalnom i u duhovnom smislu. Kada je otkrijemo, postajemo beskrajno bogatiji.