Kratki pregled slavenske ‘hereze’ prevedene u Katoličku crkvu

Ovo je četvrti nastavak feljtona „O skrivanju kontinuiteta ilirskog kršćanstva“ naših kolumnista Domagoja Nikolića i Vinka Klarića. Prva tri nastavka pogledajte OVDJE…

Na opetovane zahtjeve onih koji ne mogu prihvatiti činjenicu da je glagoljaštvo čuvalo slavensko-ilirsku arijansku liturgiju donosimo kratak pregled slavenske ‘hereze’ unutar Katoličke crkve

Da su mnogi, ako ne svi, Benediktinci u Dalmaciji bili glagoljaši povijesna je činjenica o kojoj svjedoče dokumenti, od kojih najstariji potječu iz 11. i 12. stoljeća. Prve pouzdane vijesti o slavenskom bogoslužju u Dalmaciji uključene su u 10. zaključak Splitskog crkvenog sabora iz 925., a mnoge se odnose na događaje iz 9. stoljeća. Papa Ivan X na tom saboru spočitava biskupima da su se Metodov crkveni nauk i slavenski jezik pojavili u crkvama bez njihova protivljenja (vobis tancentibus et consentientiubus).

Tada je ipak odobreno glagoljanje, ali samo onim klericima koji su ujedno i monasi, premda im nije bilo dopušteno napredovati na više položaje. Taj ustupak Rimska kurija bila je prisiljena učiniti jer je narodnih, tzv. slobodnih (sic!) samostana jednostavno bilo previše: Sveta Marija na Košljunu, Sveta Lucija u Dragi Baščanskoj na Krku, Sveti Lovre u Krku, Sveti Nikola u Otočcu u Lici, Sveta Marija na Žirju kod Šibenika, Sveti Kuzma i Damjan u Tkonu na Pašmanu, Sveti Ivan Krstitelj u Povljima na Braču, Sveti Đorđe na otočiću pred Perastom i mnogi, mnogi drugi u to doba i kasnije.

Slika iznad: ‘Crkveni sabor u Splitu’ Celestina Medovića (1897.)

Veliki val prelazaka

Pritisak da se glagoljaši utope u Rimsku crkvu je nastavljen pa tako već 1056. imamo prvi organizirani prelazak glagoljaša u benediktince odlukom zadarskog biskupa, a 1059. je biogradski samostan svetog Ivana Evanđelista najvjerojatnije osnovan kao benediktinski i glagoljaški uz prisustvo papinog legata Majnarda. Veliki val prelazaka dogodio se 1075. tokom ‘liberalnih’ reformi Grgura VII. kada nevjerojatno veliki broj tzv. slobodnih samostana, crkava i dobara prelazi u posjed benediktinaca, što predstavlja odlučujući korak u preobražavanju svih slavenskih redovnika u benediktince koji se dokončava najkasnije u 13. stoljeću.

Međutim, ni tada se oni nisu mogli ni htjeli služiti latinskim, pa se regula svetog Benedikta morala prevesti na slavenski jezik. Taj se kodeks čuva u JAZU (to jest, po novom, HAZU).

„Godine 1248. na molbu senjskog biskupa Filipa papa Inocent IV. potvrđuje uporabu glagoljice i narodnog jezika u bogoslužju.“

U papinom odgovoru stoji da „u Slavoniji (tj. Iliriku) postoji osobito pismo za koje svećenstvo dotične zemlje tvrdi da ga ima još od blaženog Jeronima.“

Slavensko ‘barbarsko’ bogoslužje

U 13. stoljeću imamo sasvim pouzdane i konkretne dokumente koji svjedoče o franjevcima glagoljašima, primjerice o njihovom samostanu u Zadru 1251. gdje su ih zvali „remetama od pokore”. Živjeli su većinom pustinjačkim životom i bavili se dušobrižništvom među ribarima, težacima i po mletačkim galijama, što će reći među našom obespravljenom i potlačenom sirotinjom. Dokumenti iz 15. stoljeća spominju pavline glagoljaše koji u Baškoj na Krku otvaraju Hospicij svetih Kuzme i Damjana.

U pripremi ranije spomenutog Prvog splitskog sabora papa Ivan X. piše dva pisma: jedno splitskoj kuriji i njihovim sufraganima, a drugo hrvatskom knezu (kasnijem, valjda, kralju) Tomislavu i zahumskom knezu Mihajlu Viševiću.

U prvom papa opominje splitskog nadbiskupa Ivana što se na njegovom području (per confinia vestre parochie) širi neki vjerski nauk (aliam doctrinam pullulare) koji ne nalazi u svetim (naime, kanonskim) knjigama, a oni šute i s njim se slažu (vobis tacentibus et consentienbus). Tomislava i Mihajla kori što na svojim područjima dopuštaju služenje mise na barbarskom jeziku i nalaže im da se zauzmu da se služi na latinskom.

„Iz toga jasno slijedi da je slavensko (‘barbarsko’) bogoslužje hereza sa stanovišta Rimske kurije te da nije riječ tek o pukom sporu oko jezika, već, što je daleko važnije, oko nauka s arijanskim nagnućima kojeg nema u rimskim kanonskim knjigama.“

Tomini spinovi

Da je to tako vidi se i iz sljedećih događaja. Na novom splitskom saboru 1060. pod politikom pape Nikole II. donose se sljedeći zaključci: svećenici moraju živjeti u celibatu, ne smiju nositi bradu i moraju naučiti latinski. Sve je to u skladu s objedama latinaša da glagoljaši „ne drže crkvene stege“, „da idu preko svake granice svojih ovlasti“, „da štite slavensku liturgiju koja je plod arijanca – krivovjerca Metodija“ (sic!).

Tako i Toma Arhiđakon, latinaški spin-majstor kojeg se kod nas podanački idolizira, u svom propagandnom djelu Historia Salonitana iz 1266. kaže da je na tom saboru zabranjeno slavensko bogoslužje, a dozvoljeno latinsko i grčko (dakle, obje strane su suprotstavljene našoj narodnoj crkvi), „da je gotska (sic! – riječ je o glagoljici, a i po Tomi su Goti očito Slaveni) slova izmislio neki heretik Metodije koji je štošta pisao protiv Katoličke crkve.“ Također je zanimljiva Tomina priča o krčkom biskupu Zdedi koji je nosio bradu i umro proklet od pape sramotnom ‘arijanskom’ smrću. Nasuprot Tominim spinovima stoji gore spomenuti glagoljaški stav što ga spominje papa u dopisu iz 1248. da glagoljaško pismo imaju još od svetog Jeronima.

Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se

Dakle, tek s izbijanjem križarskih vojni (prvo kod nas na teritoriji drevnog Ilirika gdje su križari teško postradali u Prvom križarskom ratu) i po osnivanju franjevačkog reda 1209. na Lateranskom saboru 1215. korijenito se, no ipak privremeno, mijenja stav prema slavenskom bogoslužju po načelu svetog Augustina „ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se“.

Franjevci su osnovani kao propovjednički red (do tada su propovijedati smjeli samo biskupi), odnosno primljeni su u Katoličku crkvu kao protuteža glagoljaškim ‘hereticima’ jer je tadašnje katoličko svećenstvo bilo mahom posve neuko u pitanjima biblijske egzegeze vjere te su naspram arijanskih glagoljaških pismoznanaca bili nepismeni primitivci.

Nauk svetog Frane je furtimiziran, a franjevci su korišteni kao kukavičje jaje ili kontrolirana opozicija koja će infiltrirati protivničku stranu, ali to, kako ćemo vidjeti, nije išlo tek tako. Franjevci su, budući inspirirani svjetonazorom, moralnim načelima i načinom života arijanske sljedbe, obilježeni mrkom bojom habita (ikonografskom bojom zvijeri) i, po metafori svetog Frane koji je pričao sa životinjama, zaduženi propovijedati ‘životinjama’ na njihovom jeziku, što će reći glagoljaškim ‘hereticima’.

„Nije im bilo dozvoljeno napredovati unutar crkvene hijerarhije već su, poprskani ‘arijanskom kugom’, bili u svojevrsnoj karanteni.“

Nad njima su postavljeni dominikanci, doktrinari, propovjednici i inkvizitori, bijeli fratri i vjerni psi Gospodnji (Domini canes) da bdiju, reže, laju i, kada treba, ujedaju. Ovi su osnovani odmah po spomenutom Lateranskom saboru, naime 1216. godine u Touluseu tijekom istrage katara u srcu njihove zemlje, što treba staviti u kontekst dotadašnjih križarskih haranja Balkanom. Valja reći da su jedni od prvih franjevačkih i dominikanskih samostana izvan matične Italije osnovani upravo kod nas u Dubrovniku i to nije slučajno, već je itekako povezano sa suzbijanjem arijanske hereze.

Hereza Male braće

No, franjevci, poistovjećeni s arijanskim načelima, i sami su bili van kontrole pa su optuživani za herezu, napose Mala braća, isposnici i spiritualci, od kojih su mnogi završili na inkvizitorskim lomačama. Naime, već 1296. papa Bonifacije VIII. službeno ih je proglasio hereticima.

Međutim, ta unutarnja katolička hereza ustrajala je sve do 15. stoljeća kada se u njezinom suzbijanju istakao naš Iločanin Ivan Kapistran. Makedonci lijepo kažu: „Ako nemaš dušmanina, majka će ti ga rodi.“

„Nedugo zatim slična da ne kažemo ista ‘hereza’ ponovo se pojavila u formi Reformacije, koja je ponovo imala vrlo istaknute predstavnike u najrazličitijim skupinama ilirskog naroda.“

Sjetimo se samo Antuna Dalmatina, Matije Vlačića Ilirika, Stjepana Konzula Istranina, Primoža Trubara, Jurja IV. Zrinskog, Franje Tahyija i, vrlo vjerojatno, Matije Gupca i mnogih, mnogih drugih. Čak smo imali i pravoslavne monahe koji su, prešavši na protestantizam, pisali i prevodili protestantske liturgijske knjige, želeći širiti ideje Reformacije među pravoslavnim i muslimanskim stanovništvom Bosne. Bili su to Jovan Maleševac i Matija Popović.

Pri kraju kažimo i ovo. Naši historičari daju vrlo sadržajne preglede, vidi recimo članak Ivana Ostojića Benediktinci Glagoljaši (Slovo – časopis Staroslavenskog instituta u Zagrebu, 1960.), ali su ti pregledi ipak iskrivljeni, budući da se temelje na pogrešnom uvjerenju da tradicija slavenskog bogoslužja potječe od Metodija i da je zapravo došla iz Moravske u 9. stoljeću. To proizlazi iz lažnih vijesti o porijeklu Slavena i kršćanstva u našem narodu kojeg je širio Toma Arhiđakon i koje su ušle u službenu povijest. A da zapravo nije bila riječ ni o kakvom dolasku i da su Slaveni primili vjeru u apostolsko vrijeme u Iliriku svjedoči nitko drugi do papa Ivan X. što nam prenosi Daniele Farlati u glasovitom i nikad na naš jezik (teška sramota!) prevedenom djelu Sveta Ilirija (Illyricum Sacrum), Tom II: „Quis enim ambigit, Sclavinorum regna in primitis Apostolocrum et universalis ecclesiae esse commemorata, quum a cunabulis escam praedicationis apostolicaе ecclesiae perceperunt cum lacte fidei (…)“  to jest da „Za one koji su u nedoumici, u kraljevinama slavenskim spominje se prva apostolska i saborna crkva, kada je apostolska crkva u kolijevci, hranjena njihovim propovijedanjem, dobila mlijeko vjere…“

Dakle, idolopoklonici furtimiziranog katolicizma i svetosavskog etnofiletizma što učite iz infantiliziranih kompilacija, manite se zabluda nego sami istražujte, razmišljajte i učite.