Disocijativni poremećaj identiteta: Imate li u sebi više 'altera'?

Napisao  Pročitano 1715 puta

Disocijativni poremećaji osobnosti glavno su obilježje 'uglednih' psihopata. Oni su povezani s identitetom, svijesti i pamćenjem, koje prerasta u selektivno.

 

 

Amnezija je jedna od najčešćih značajki, kao i depersonalizacija gdje subjekt dobiva dojam otuđenosti od vlastitog tijela. No nama su posebno interesantni oni povezani s tzv. ‘alterima’ (prvo veće javno eksponiranje vezano je uz zloglasni projekt MK ULTRA).

 

Više osobnosti zarobljenih u vama

 

Disocijativni poremećaj identiteta podrazumijeva da osoba ima najmanje dva ‘ego-stanja’, dvojnika ili alter ega. Svaki od njih podrazumijeva različite osjećaje i iskustva, budući da djeluju kao neovisne osobnosti. Stručnjaci tvrde da je riječ o kroničnom oboljenju, no implementacija traume pokazala je neke drugačije osnove. Hipnoza tako izuzev traume nerijetko koristi i komplekse koje definira kao odcijepljene parcijalne psihe nastale pod traumom, šokom ili moralnim konfliktima, te subjektu brane uspostavu stvarne cjeline vlastitog bića. Kako najčešće nastaju u ratnim stanjima ili djetinjstvu, ne čudi što su ih koristili upravo vojni programi i što bi se trauma začahurila u regresiji. Takva istraživanja potvrđuju uspješnu implementaciju do sedam različitih osobnosti, od kojih svaka može obavljati vlastite zadatke.

 

Cijela priča po prvi puta se spominje u radu američkog psihijatra Mortona Princea. Njegova knjiga ‘Rascjep osobnosti’ izdana 1905. godine, prvo je djelo u kojem se spominje ovaj poremećaj. Zanimljivo, osim dijagnosticiranja prirode bolesti Prince je bio uvjeren kako ista ima veze s’hipnogenetikom’, te se može potencirati i tretirati sugestijom. Tek je pedesetak godina kasnije (1957.) tezi posvećeno više prostora kada je u javnost izašao slučaj s tri Eve, White Eve, Black Eve i Jane. Odlikovalo ih je različito ponašanje u različitim situacijama. Do današnjeg dana detektiranje simptoma prilično je teško jer osobe nisu svjesne drugih osobnosti u sebi već isključivo amnezije ili prijave prijatelja. Uzroci nastanka poremećaja nisu potpuno jasni. Međutim, podaci govore da je većina osoba koje imaju ovaj poremećaj pretrpjela teško (obično seksualno) zlostavljanje u djetinjstvu.

 

Traume i sabotaže

 

Naime, ova traumatična iskustva mogu dovesti do toga da osoba mora odvojiti emocije straha i bola koje je osjećala. Potreba za odvajanjem vodi do nesvjesnog razdvajanja (disocijacije) različitih aspekata prve osobnosti, pri čemu će svaka od njih pokazivati neku emociju: bijes, seksualnost, adekvatnost koju prva nije imala snage izraziti. Tijekom zlostavljanja, dijete se pokušava zaštititi od trauma disocirajući se od zastrašujućih postupaka, postajući tako druga osoba. Tako disociranje postaje metoda samozaštite od emocionalnih prijetnji. Simptomi koji prate ovaj poremećaj su krajnje nespecifični – poput glavobolje, gubitka orijentacije, amnezije i čestih promjena raspoloženja. Ovo otežava postavljanje dijagnoze jer ovakva simptomatologija može biti indikator i nekog drugog poremećaja.

 

Upravo zato je neophodno promatranje u dužem vremenskom periodu. Osobe s ovim poremećajem mogu pokazivati tendenciju ka samo-proganjanju, a isto tako mogu sabotirati sami sebe. Osoba koja je inače savjestan vozač, može, dok je druga ličnost dominantna, voziti brzo i nemarno. Zanimljivo je to što višestruke ličnosti mogu pokazivati i različite fiziološke karakteristike poput dioptrije ili koeficijenta inteligencije. Sam prijelaz iz jedne u drugu, tzv. ‘switching’, događa se naglo i obično traje nekoliko sekundi do nekoliko minuta. Okidač za promjenu su obično stresne situacije, traume. One se mogu aktivirati namjernim otponcima, koji su hipnotički implementirani u osobu, što bi stvorilo idealnog agenta ili vojnika.

student financial help center