Nova duhovnost: Svete gljive i potraga za smislom

Napisao  Pročitano 6690 puta

Nadahnuti njujorški bankar posvetio je većinu svog života etnomikologiji.  Bavio se istraživanjem šamanskih praksi konzumiranja gljiva s psihodeličnim i duhovnim svojstvima te je i sam imao iskustvo mističnih vizija.

 



Piše: Simon g. Powell  © 2011.

Uređeni odlomak iz prvog poglavlja, “Sveto tlo”, knjige “Rješenje u vidu psilobicina: Uloga svetih gljiva u potrazi za smislom”

Psilocibin – snažni enteogen

Psilocibin, poznat i kao 4-PO-DMT, je takozvani metabolitski prethodnik (eng. prodrug) klasičnog halucinogenog spoja psilocina, ili 4-HO-DMT (4-hidroksil-dimetiltriptamin). Psilocin je aktivni metabolit psilocibina, odgovoran za psihoaktivno djelovanje te droge. Obje droge spadaju u razrede indola i triptamina.

Psilocibin proizvodi preko dvjesto vrsta gljiva, ponajprije one iz roda Psilocybe, kao što su  P. cubensis, P. semilanceata i P. cyanescens, a navodno je izoliran i iz desetak drugih rodova. Skupno poznate kao psilocibinske gljive, obično ih se naziva “boomers” (u engleskom, od “boom”, što znači nagli porast, skok.; op. prev.), “svete gljive”, “magične gljive” ili, jednostavnije, “shrooms” (od eng. “mushrooms” za gljive). Posjedovanje, a u nekim slučajevima i korištenje, psilocibina ili psilocina kažnjivo je u većini država svijeta.

Zagovornici njegove upotrebe smatraju ga enteogenom (supstanca koja izaziva duhovna iskustva; op. p.) i sredstvom pogodnim za nadopunjavanje različitih praksi postizanja transcendencije, uključujući meditaciju, psihonautiku i psihodeličnu psihoterapiju. Jačina i trajanje enteogenskog djelovanja psilocibinskih gljiva izrazito su varijabilni i ovise o vrsti ili kultiviranom varijetetu gljive, doziranju, individualnoj fiziologiji te o okolnostima poput stanja uma i ambijenta. Nakon što ga se konzumira, psilocibin se brzo metabolizira u psilocin, koji zatim djeluje kao parcijalni agonist serotoninskih receptora HT2A i 5-HT1A u mozgu. Psihoaktivni učinci psilocibina najčešće traju od tri do osam sati, međutim pojedincima pod utjecajem psilocibina može se činiti da njegovo djelovanje traje mnogo dulje, jer ta droga može iskriviti percepciju vremena. Toksičnost psilocibina je mala i letalna doza kod oralnog uzimanja nije zabilježena.

(Izvor: sa http://en.wikipedia.org/wiki/Psilocybin)

Sveto tlo

Dana 13. svibnja 1957. godine na popularnim stranicama časopisa Life objavljen je prekretnički članak koji će temeljito promijeniti Zapadni stav prema neobuzdanijoj strani prirodnog svijeta. To je bilo prvo poznato osobno iskustvo jednog zapadnjaka koji je opisao izuzetne psihološke učinke izazvane gljivom koju su obožavali i štovali domorodački Meksikanci. Konzumacija meksičke svete gljive omogućavala je kontakt s bogovima, doživljavanje dubokih vizija i stjecanje mističnog znanja – ili su to barem bila najekstravagantnija vjerovanja domorodačkih Meksikanaca o gljivi o kojoj su antropolozi prvi put izvijestili u prvoj polovici 20. stoljeća.

U pretkolumbovskom razdoblju Azteci su tajanstvenu gljivu poznavali kao “božje tijelo” i svjedočili su o njezinoj božanskoj moći. Takvo obožavanje gljivi je osiguralo kultni status među domorodačkim Meksikancima koji se održao usprkos nasilnim kulturološkim prevratima uslijed španjolskih osvajanja u 16. stojeću. Dakle, iako je nekoć moćna kultura Azteka na posljetku bila uništena, sveta gljiva se tijekom španjolske okupacije i dalje koristila u Meksiku i oko njega. Pa ipak, usprkos legendarnim učincima te osebujne vrste gljive, tek  je sredinom dvadesetog stoljeća jedan vanjski istraživač napokon konzumirao gljivu i tako potvrdio njezinu navodnu duhovnu moć.

Iscrpno znanje o obožavanoj gljivi, koje se od vremena španjolskih osvajanja prenosilo isključivo usmenim putem, nalazilo se prvenstveno u rukama šamana, odnosno domorodačkih iscjelitelja, koji su ga ljubomorno čuvali i nisu bili skloni odavanju svojih botaničkih tajni autsajderima. Bojali su se, možda i opravdano, da će se nadnaravna moć svete gljive umanjiti ili koristiti u krive svrhe dobiju li nepouzdani bijeli ljudi pristup tom zanimljivom misteriju. Prema tome, članak iz 1957. godine objavljen u magazinu Life, u kojem je tajna gljive javno izložena, bio je dramatičan simbol prodora Zapada u taj dugovječni kulturološki sigurnosni sustav. Sveta gljiva bila je istrgnuta iz svoje lokalizirane šamanske niše i predstavljena je Zapadnom svijetu putem masovnog tiska, s fotografijama u boji i crtežima uzoraka.

Usprkos izlaganju radoznalim očima Zapada, status meksičke gljive ostao je jednako uzvišen i privlačno nadnaravan kao i prije – možda čak i više, budući da je zapadnjačka psiha bila jednako zapanjena i zadivljena njezinim transcendentalnim i vizionarskim djelovanjem kao što su to bili i lokalni Meksikanci. U sljedećim desetljećima oblak fascinacije psihodeličnom gljivom polako će se proširiti i nadviti izvan Meksika, dok se njezin magični utjecaj na posljetku ne proširi čak do Europe. No, u toj početnoj fazi svog iznenadnog rasta, neobična gljiva bila je isključivo meksički fenomen.

Na naslovnici tog znamenitog izdanja magazina Life stajao je jednostavan naslov: “Otkriće gljiva koje uzrokuju neobične vizije”.  Bila je to prilično neobična tvrdnja sa stranica tradicionalno konzervativnog magazina. Članak je objavljen kao dio Lifeove serije “Velike avanture” i napisao ga je R. Gordon Wasson, potpredsjednik bankarske tvrtke s Wall Streeta, koji je, zajedno sa suprugom Valentinom, trideset godina svog slobodnog vremena utrošio na istraživanja i stvorio novu znanstvenu disciplinu: etnomikologiju, koja se bavi kulturološkom i povijesnom upotrebom gljiva.

Etnomikologija je izrazito specijalizirana i naizgled je udaljena od problematike suvremene kulture. Tek je kroz predani rad Wassonovih – koji su saznali za svete meksičke gljive, pronašli ih i iskušali na samima sebi – Zapad saznao za psilocibin (tada još neimenovani sastojak gljive). Nakon što su otkrivene svete meksičke gljive, etnomikološka znanost iznenada je poprimila izrazito mističnu nijansu, koja joj je omogućila prodor u domene religije i psihologije. Također, pružila je novi poticaj čovjekovoj stalnoj potrazi za pristupom transcendentalnom znanju, i nema sumnje da su Wassonovo otkriće i živopisan opis djelovanja psilocibina bili ključni za nastanak kulturološkog vala eksperimentiranja sa psihodelicima iz 1960-ih koje je uskoro uslijedilo. Štoviše, gljiva se također pokazala ključem za otkrivanje tajni svijesti i skrivenih bogatstava prirode. Teofanija (ukazivanje ili očitovanje boga ljudima; op. p.), um i stvarnost: sve te tri krajnje duboke teme susrele su se na neki način u upotrebi svete gljive.

No, prije nego zaronimo u dubinu, tko je bio taj Wasson, taj bankar-avanturist? I kako mu je pošlo za rukom prodrijeti u tajnu, psihodeličnu dimenziju Zemlje? Tko je on da donosi vijesti i znanje o svetoj gljivi zapadnom svijetu?
U stvari, Wassonov članak u magazinu Life tempiran je da koincidira s objavom njegovog velikog djela, knjige od dva sveska pod naslovom Gljive, Rusija i povijest, čiji je koautor bila njegova supruga Valentina. To djelo u potpunosti razotkriva Wassonovo dugotrajno zanimanje za kulturološku upotrebu gljiva, kao i to kako se, na posljetku, našao na vratima percepcije, vratima na kojima je pisalo – “psilocibin”.

Sa samo 512 ručno izrađenih primjeraka, ta raskošno uvezana i tiskana, knjiga Gljive, Rusija i povijest (Pantheon, New York, 1957.) pravo je umjetničko djelo. Zaista, krajem 1970-ih vrijednost primjerka te knjige dosegla je cijenu od 2.500 dolara, tako da je to tada bila najvrjednija knjiga živućeg autora. To je knjiga izrazito izgrađenog, živopisnog stila, koji odražava ljubav prema etnomikologiji koju su u sebi nosili Wassonovi. Predstavlja sažetu mudrost izvučenu iz njihovih opširnih istraživanja uloge koju su različite gljive imale u različitim kulturama, a kulminira njihovim otkrićem obreda sa svetom gljivom koji se još uvijek izvode u Meksiku – otkrićem dovoljno važnim da opravda poseban izvještaj na pristupačnijim stranicama magazina Life.

Putovanje počinje

Događaj zbog kojeg su Wassonovi krenuli u svoj “pohod na gljive” bio je jednostavan, gotovo trivijalan, no ipak dovoljan da ih potakne na tri desetljeća dugo, dragocjeno istraživanje. Wassonovi su se vjenčali 1927. godine i jednog dana, tijekom njihovog medenog mjeseca, odlučili su prošetati se po gorju Catskills kraj New Yorka. U jednom trenutku, tijekom šetnje, Valentina, koja je po rođenju bila Ruskinja, zaustavila se da ubere šumske gljive, oduševljena slučajnim pronalaskom. Njezin se suprug , s druge strane, vjeran svom anglosaksonskom porijeklu, zgrozio nad supruginim živim interesom za gnusne, smrtonosne gljive, pogotovo jer ih je namjeravala kasnije skuhati i pojesti. Napokon, zar nisu sve te izrasline otrovne i treba ih izbjegavati kao kugu? Sve očajniji, R. Gordon Wasson zamislio je kako će se sljedećeg jutra umjesto u ženu probuditi uz – leš.

Ta naglašena i duboko ukorijenjena razlika u njihovom stavu prema kulinarskim vrijednostima gljiva navela ih je da naslute kulturološki jaz: da postoje mikofobični ljudi (razboriti mrzitelji gljiva poput Anglosaksonaca) i mikofilni ljudi (lakomisleni ljubitelji gljiva). Nadalje, Wassonovi su zaključili da moraju postojati povijesni razlozi za te dijametralno suprotne tradicije, ne uslijed razloga kao što je dostupnost hrane, nego zbog kulturoloških i psiholoških faktora. Tako su Wassonovi započeli svoje akademsko istraživanje te neobične kulturološke anomalije. Od početka im se obadvojima činilo da je u to na stanoviti način umiješana religija.

Intuicija im se pokazala točnom. Istraživanje je uskoro otkrilo sibirsku kulturološku povijest gljive Amanita muscaria, poznate i kao gljiva muhara. To je jesenska gljiva izuzetnog izgleda, crvena s bijelim točkama, koja raste diljem sjeverne hemisfere i često se šarmantno prikazuje u ilustracijama koje ukrašavaju dječje knjige. Doista, tvrdilo se da je na Lewisa Carrolla utjecalo poznavanje sibirskoga korištenja gljive muhare te da je te informacije u velikoj mjeri iskoristio u svojoj knjizi Alica u zemlji čudesa, u kojoj, možda se sjećate, Alica gricka gljivu koja potom promijeni njezinu veličinu.  

 

U usporedbi sa psilocibinskom gljivom, psihoaktivnost muhare je mnogo slabija, iako je zbog prisutnosti alkaloida zvanog muskimol i ona potencijalni enteogen . Usprkos enteogenskoj inferiornosti muskinola u odnosu na psilocibin, kulturološka uloga i upotreba muhare među sibirskim šamanima je neosporna, i Wassonovi su otkrili mnoštvo literature koja svjedoči o toj činjenici. Gljiva muhara pokazala se kao veza s primitivnom religijom, baš kao što su Wassonovi u početku predvidjeli, i uskoro im je postalo jasno da su psihoaktivne gljive bitan aspekt kulturološke povijesti.

Odzvanjanje šamanskog bubnja

Od vremena cara Petra Velikog (1672.-1725.), poluotok Kamčatka, najistočniji dio ruskog Sibira, posjećivali su putnici, politički izgnanici, istraživači, trgovci krznom i antropolozi. Svi oni svjedočili su o nomadskim pastirima koji su imali stada sobova i koji su ritualno konzumirali gljive muhare (njihovo jedino opojno sredstvo) kako bi stupili u kontakt s duhovnom dimenzijom. Sama riječ “šaman” potječe od sibirske, tj. tunguske riječi saman, što znači “vrač”, “čarobnjak”, “liječnik”, “stvaralac ekstaze”, “posrednik između ljudskog i nadnaravnog svijeta”.

Sibirski uživatelj gljive muhare osušio bi gljive na suncu i konzumirao ih ili same ili pomiješane s mlijekom ili vodom. Ako bi ih se konzumiralo same, gljive bi najprije bile navlažene u ustima žena, koje bi napravile nešto poput kuglice, koju bi šaman zatim progutao.

Učinci koje je izazivalo konzumiranje te gljive obuhvaćali su grčenje mišića, delirij, vizualne halucinacije, iskrivljavanje percepcije veličine, osjećaje nadljudske snage i percepciju kontakta s numinoznom (božanskom; op. p.) dimenzijom, s tim da je za šamana najvažniji bio ovaj posljednji učinak, jer jedan od njegovih glavnih zadataka bilo je stupanje u dodir s duhovnom domenom i stjecanje nadzemaljskog znanja radi dobrog zdravlja njega i njegovog plemena.

Međutim, najbizarniji aspekt te šamanske tradicije bila je navika pijenja urina. Sibirci su nekako otkrili da aktivni sastojak gljive prolazi kroz tijelo bez metaboliziranja i da pijenje urina “pojačanog” muharom produljuje stanje opijenosti. Možda su Sibirci za tu neobičnu činjenicu saznali promatranjem sobova, koji ne samo da su, navodno, sami s velikim tekom jeli muhare nego su jednaku strast imali i prema ljudskom urinu – toliku da su sibirski pastiri stada sobova smatrali opasnim mokriti na otvorenom!

Ta prilično uznemirujuća i bljutava praksa pijenja psihoaktivnog urina poprimila je veći značaj u Wassonovom kasnijem djelu u 1960-ima, jer je pijenje urina spomenuto u Rg-vedi, drevnom indijskom svetom spisu. Napisana na sanskrtu i na temelju usmenih predaja Indoeuropljana, koji su se prije otprilike 3.500 godina doselili u dolinu Inda, Rg-Veda je utjecala na razvoj hinduizma. Od tisuću svetih himni u Rg-Vedi, preko sto ih je posvećeno božanskoj biljci somi i njezinom spektakularnom djelovanju. Budući da se u tim himnama koje glorificiraju somu jasno aludira na pijenje urina, Wasson je zaključio da je sveta soma koju su obožavali drevni Indoeuropljani u stvari bila gljiva muhara.

Predaja o gljivama

Čini se da šamanska upotreba gljive muhare kod primitivnih Sibiraca seže daleko u povijest, jer različite legende govore o njezinim mitološkim izvorima. Na primjer, korjačka legenda govori o junaku po imenu Veliki Gavran koji je mogao steći golemu snagu jedući esencije koje mu je davao bog Vahijinin. Pljujući na zemlju, Vahijinin je poticao rast potrebnih esencija, a to su bile gljive muhare sa svojom sposobnošću pružanja nadnaravne snage i mudrosti.

Wassonovi su pretpostavljali da je upravo ta arhaična šamanska praksa konzumiranja gljive muhare, koja je tako dobro iskazana u legendama i mitologiji, na posljetku dovela do pretkršćanskih mikofobičnih tabua usmjerenih na jedenje gljiva, koje i dalje bjelodano dijele narodi koji žive oko obala Sjevernog mora. Drugim riječima, budući da su gljivu muharu koristili uglavnom šamani u ritualnom kontekstu, kulturološke zabrane i tabui su se najvjerojatnije razvili kako bi spriječili druge da razuzdano koriste njezinu neobičnu moć. To bi bilo sasvim razumljivo. Jednako je moguće da su se putem migracija i osvajanja proširile dezinformacije o pravoj prirodi djelovanja te gljive. Putem tih tipičnih kulturoloških mehanizama, psihoaktivna gljiva muhara postupno je stekla mitski status, i to joj je zajamčilo kulturološku besmrtnost, dok su se informacije o njoj u legendama prenosile s generacije na generaciju.

Šamanska upotreba gljive muhare raširila se iz Rusije, i dok su neki narodi zazirali od te gljive, drugi su prigrlili njezine učinke. Nisu samo arijski narodi koji su prije 3.500 godina migrirali prema jugu u dolinu Inda donijeli sa sobom vjerski kult obožavanja some. Nešto kasnije, oko tisuću godina prije Krista, nalazimo umjetničke prikaze gljiva na švedskim, norveškim i danskim predmetima iz brončanog doba. Na brončanim artefaktima poput oštrica nalaze se motivi s gljivama (općenito stilizirani kao profili gljiva) koji prikazuju gljive na način koji sugerira da se radilo o predmetu obožavanja. Budući da Skandinavija obiluje gljivama muharama, za te motive se smatra da predstavljaju kult obožavanja muhare sličan onima u Sibiru.

 

Osim sibirskog folklora, i mnoge europske narodne priče svjedoče o enigmi gljive muhare i odražavaju daleke kulturološke poveznice iz prošlosti.  Priče s područja bivše Jugoslavije nadnaravno porijeklo gljive smještaju daleko u prošlost, u vrijeme pretkršćanskih bogova prirode. Legenda kaže da je Votan, glavni među bogovima te moćan čarobnjak i iscjelitelj, jahao na svom čarobnom konju prirodom kada su ga iznenada napali i počeli progoniti demoni. Dok je bježao, njegov konj je galopirao tako brzo da mu je iz usta izlijetala zakrvavljena pjena. Gdje god bi ta krvava pjena pala, niknule su muhare. Mađari su gljivu muharu nekoć zvali boland gamba ili “luda gljiva”. Austrijanci i Nijemci govorili su o “budalinoj gljivi” i običavali su na određeno ponašanje odgovarati frazom: “Jesi li se najeo ludih gljiva?”

Wassonovi su također analizirali širok spektar riječi koje su se koristile za opisivanje gljiva u različitim kulturama te metafore latentne u značenju tih riječi – poput engleske riječi “toadstool”, na primjer, pri čemu je toad zloglasno biće iz mitova i folklora. Wassonovi su također pretpostavili da se “muha” u imenu gljiva muhara ne odnosi na njezino pretpostavljeno insekticidno djelovanje, nego na uobičajenog kukca koji se povezivao s demonskom moći (Belzebub je “bog muha”), te je stoga, iz straha, povezan s tajanstvenom gljivom.

Ukratko, Wassonovi su otkrili golemu kulturološku raširenost predaja o gljivama koja nagovješćuje njihovo zajedničko porijeklo. Činilo se da je najvjerojatniji začetnik tih predaja upravo psihoaktivna gljiva muhara.

Navodi o svetoj meksičkoj gljivi

Godine 1952. jedan poznanik Wassonovih, istaknuti pjesnik i povijesni pisac Robert Graves, napisao im je važno pismo u kojem ih obavještava o navodnom tajnom kultu gljive koji još uvijek postoji u Meksiku. Graves je u svoje pismo uključio izrezak iz kanadskog farmaceutskog časopisa u kojem se raspravljalo o pronalascima do kojih je godinama ranije došao Richard Evans Schultes. Ispostavilo se da je Schultes, jedan od vodećih svjetskih etnobotaničara, povezan s Harvardom, godine 1938. ustanovio da je vrsta gljive zvana Panaeolus sveta žrtvena gljiva koju navodno koriste meksički Indijanci. U to vrijeme Schultes je bio identificirao samo tu jednu enteogensku vrstu; i iako je nekoliko Europljana svjedočilo meksičkom obredu sa svetom gljivom, autsajderima nije bilo dopušteno konzumiranje same gljive. To je značajno, zato što bez osobnog iskustva psilocibinske gljive čovjek ne može govoriti o njezinom djelovanju, tako da ta rana antropološka opažanja nisu pobudila posebno zanimanje.

Nakon što su Wassonovi saznali za te intrigantne činjenice, naoružanima, kao što su bili, opsežnim znanjem o povijesti gljive muhare i s njom povezanom tradicijom, bilo im je sasvim prirodno da prihvate Gravesove istraživačke smjernice i usmjere svoju pozornost na Meksiko. Ako se obredi s gljivama i dalje prakticiraju, oni će biti svjedočanstvo o šamanskom korištenju gljiva koje nije ograničeno na stranice povijesti.

Preko svojih suradnika Wassonovi su se uskoro našli u živoj korespondenciji s Eunice Pike, američkom studenticom lingvistike i prevoditeljicom Biblije (drugim riječima, misionarkom; op.a.) koja je preko petnaest godina živjela s Indijancima Mazatec u Huautli u Meksiku. Pošto se upoznala s domorodačkim običajima i vjerovanjima o određenim svetim gljivama, bila je više nego spremna podijeliti svoje znanje s Wassonovima.

Pike je u pismu informirala Wassonove da je jedan indijanski dječak gljivu nazvao darom od Isusa, čak krvlju Kristovom. Indijanci su također rekli da pomaže “dobrim” ljudima, ali ubija “loše ljude” ili ih učini ludima. Nadalje, Indijanci su bili sigurni da im se, dok su pod utjecajem gljive, obraća Isus. Svatko koga je Pike pitala složio se da im se uz pomoć gljive pruža pogled u sam raj.

Tvrdnje Indijanaca, osim što su istaknule integraciju kršćanske vjere u domorodačku indijansku kulturu, također su ukazale na to da gljiva ima izrazito snažan psihološki učinak, sposoban za izazivanje radikalnih promjena svijesti koje su i dalje razmjerno nepoznate zapadnoj znanosti.

Također je bilo jasno da je uobičajen šamanov postupak bio da pojede gljivu u ime drugoga, obično kako bi ga izliječio, s obzirom da je to klasična društvena uloga šamana u većini svjetskih domorodačkih društava.
 
Wassonovi su u pismu koje im je poslala Pike osjetili da je pred njima doista veliko otkriće i odlučili su čim je prije moguće otputovati u Huautlu, a 1953. godine to su i učinili. Pored toga, također su shvatili da, sudeći po opisu koji im je dala Pike, gljiva koju koriste ti Indijanci nije vrsta Panaeolus koju je ranije identificirao Schultes. To je bio još jedan razlog za promptnu akademsku istragu.

Sve bliže cilju

U kolovozu 1953. godine Wassonovi su uspjeli dogovoriti sastanak s meksičkim curanderom, ili šamanom, a to je bilo postignuće samo po sebi jer Indijanci nisu bili skloni razgovarati o gljivi sa strancima. Pod izgovorom da žele nadnaravno nadahnute vijesti o svom sinu, Wassonovima je dopušteno da sudjeluju u obredu tijekom kojeg će šaman pojesti svete gljive kako bi dobio zatražene informacije. Nažalost, šaman je bio jedina osoba kojoj je bilo dopušteno da konzumira gljivu, i Wassonovi nisu imali izbora nego da ostanu neinicirani.

Šaman je, pod utjecajem psilocibina, iznio tri pretkazanja o njihovom sinu – pretkazanja koja je Wasson tada prihvatio iz pristojnosti, jer nije imao pravi uvid u latentnu sposobnost psilocibina da izazove vidovitost. Njegov interes je, na posljetku, bilo najviše akademski, i bio je krajnje skeptičan prema bilo kakvim nadnaravnostima. Kako se kasnije ispostavilo, sva tri šamanova pretkazanja su se ostvarila, i Wassonu je to bilo neobjašnjivo. Je li to bila slučajnost? Ili je to bio istinski primjer paranormalnog? O čemu god da se radilo, tajanstvene gljive zahtijevale su pomnije istraživanje, jer činilo se da skrivaju još mnogo zanimljivosti.

Iscrpno svjedočanstvo o tom obredu s konzumiranjem gljive bilo je kulminacija knjige Gljive, Rusija i povijest, iako je, baš kada je knjiga trebala ići u tisak, u lipnju 1955. godine, ostvaren novi važan napredak. U stvari, to je bila prekretnica koja je označila akademsku karijeru Gordona Wassona. Također, proizvela je još jedno poglavlje njegove knjige i plodonosni članak za magazin Life.

Naime, sredovječni njujorški bankar/etnomikolog postao je prvi poznati zapadnjak koji je hotimično konzumirao svete meksičke gljive i doživio njihovu enteogensku slavu.
 
Eksplozija misterija u Lifeu

Wasson je čitateljima magazina Life ispričao kako je, duboko na meksičkom jugu, u malenom selu u Oaxaci, još jednom zadobio povjerenje lokalnog šamana – žene po imenu Maria Sabina – pod čijim vodstvom mu je bilo dozvoljeno da kuša svete gljive.
Poput svih dobrih empiričara, Wasson je bio odlučan u namjeri da zadrži stav objektivne neutralnosti i suzbije bilo kakve snažne psihološke učinke kako bi mogao što objektivnije proučiti prirodu obožavane promjene svijesti koju izaziva gljiva. No, ma koliko plemenita bila takva nastojanja, u susretu s moćnim enteogenima obično se pokažu uzaludna, kada je čovjek prisiljen da se potpuno prepusti novonastaloj sveobuhvatnoj promjeni procesa mišljenja.

Dok je Wasson ležao u tamnoj kolibi, latentna moć u gljivi postupno mu se razotkrila. Pred njegovim očima prostirale su se vizije – vizije toliko intenzivne i  duboke da su prodrle u neizrecivo područje vjerskog misticizma. Počele su kao živopisno obojeni umjetnički motivi uglastog karaktera, kakve nalazimo na tkaninama i tepisima. Potom su se vizije razvile u blistave palače i vrtove popločene dragim kamenjem. U jednom trenutku Wasson je ugledao veliku mitološku zvijer kako crta kraljevsku kočiju. Još kasnije činilo mu se kao da se njegov duh oslobodio ograničenja njegova fizičkog tijela te se našao kako lebdi u zraku, promatrajući goleme planine koje su se dizale u nebesa. Wasson je priznao da su prizori bili toliko oštri i jasni, kao da su stvarniji od bilo čega što je prije vidio svojim očima, nešto slično arhetipovima u platonskoj domeni ideja.  

U Gljivama, Rusiji i povijesti Wassonov opis njegova vizionarskog iskustva eksplicitniji je nego u članku objavljenom u magazinu Life. Ono što je započelo kao jedinstveni etnomikološki rad, dodirujući se drevnog sibirskog šamanizma, sada se preobrazilo u osobno svjedočanstvo mističnog iskustva. Budući da dolazi od čovjeka čiji su interesi inače u svijetu financija, to je doista izuzetan tijek događaja, posebno i zbog toga što nije bio previše religiozan.

Čitatelji članka u magazinu Life također su izviješteni o tome što su sami meksički Indijanci imali reći o gljivi. Indijanci su tvrdili da vas gljiva “odvodi na mjesto na kojem je Bog.” O gljivi su uvijek govorili s divljenjem i strahopoštovanjem.
To nije bila neka uobičajena droga, poput alkohola, koju čovjek uzima bez oklijevanja kako bi utopio svoju bol i umrtvio svoju percepciju stvarnosti. Baš suprotno, domorodački šamani gljivu su koristili kako bi liječili i prorokovali.
 
Wasson je bio prisno upoznat sa svetim indijanskim tradicijama i mučio se da taj kulturni fenomen prikaže u svjetlu poštovanja kakvo zaslužuje. Nijedan Indijanac nije svetu gljivu jeo lakoumno i radi uzbuđenja; umjesto toga, govorili su da je njezino konzumiranje muy delicado, to jest opasno.

Kao izuzetno nadahnut čovjek, Wasson nije bio samo prvi zapadnjak koji je dokumentirao iskustvo psilocibina nego i prvi koji je pokušao opisati njegovo zagonetno djelovanje u psihološkim okvirima, i njegova empirijska opažanja valjana su i dandanas. Izvanredna je pomisao da bi, da on nije imao takvo duboko duhovno iskustvo, ili da se njegov um nije mogao nositi s navalom dijaloga s vizijama, meksička gljiva mogla sasvim lako ostati fenomen nepoznat do današnjeg dana.

Usprkos velikom zanimanju koje je pobudio njegov članak, Wasson je kasnije odlučio, možda i mudro, distancirati se od psihodelične kulture iz 1960-ih, koja se vrtjela oko sintetičkog LSD-a.

Umjesto toga, posvetio se istraživanju uloge gljive muhare u drevnim indoeuropskim kultovima some. Također, dao je izuzetan doprinos našem znanju o upotrebi psilocibinskih gljiva u civilizacijama Azteka i Maja u drevnoj Srednjoj Americi.

O autoru:

Simon G. Powell je pisac, glazbenik, filmski producent i scenarist iz Londona. Nakon što je 1992. godine diplomirao na University Collegeu u Londonu , pretrpio je dulji napad “psilocibinske groznice” izazvane pretjeranim konzumiranjem gljiva sa psilocibinom. To ga je navelo da napiše niz knjiga, uključujući Darwinov nedovršeni posao (Darwin's Unfinished Business), čije objavljivanje se planira početkom 2012. godine. Scenarist je i redatelj DVD-filma Metanoja – nova vizija budućnosti (Metanoia: A New Vision of Nature). Trenutačno piše za Earth 2 Channel. Posjetite njegov website na adresi http://www.thepsilocybinsolution.com.

student financial help center