Krešimir Mišak na Ayahuasci: Transformativna snaga mističnog iskustva

Napisao  Pročitano 7176 puta

Nedavno sam bio na zanimljivom i mističnom putovanju, vozilom koje se zove ayahuasca. Za razliku od nekih prijašnjih situacija, ovoga puta nisam imao nikakvih pitanja, namjera, očekivanja, u potpunosti sam se prepustio i potom gledao i doživljavao vrlo zanimljive uvide o temeljnoj razini stvarnosti (ili bar jednoj od temeljnih, jer tko sam ja da znam koliko je zečja rupa duboka).



Bila je to duboka vizija puna značenja, na tragu one koju sam opisao u zadnjem poglavlju knjige „Dečki, odjebite u skokovima“. S njom je imala brojne paralele, ali neki kutovi gledišta bili su drugačiji.

NOVU KNJIGU KREŠIMIRA MIŠAKA 'DUHOVNI RATNIK I BESKRAJNI KOZMIČKI ORGAZAM' MOŽETE NARUČITI OVDJE

ISTINSKI ORGAZAM

Mjesta nema puno pa neću trošiti vrijeme na detalje, opise ambijenta, ljudi, ugođaja. Nakon što je šaman Javier zazvonio za drugu dozu ayahuasce (tko želi), a prva mi nije stvorila bogznakakav učinak, 'trgnuo' sam je (jedva suspregavši nagon da povratim jer ayahuasca ima doista grozan okus), legao na strunjaču i čekao. I tad je doista i počelo: prvo kao ugodno grčenje mišića oko lopatica i na rukama, nalik osjećaju kad se protežete, samo se to protezanje odnosilo i na najmanje mišiće. Ubrzo se cijelo moje tijelo počelo grčiti na slični način, koji je bio izuzetno ugodan, ali je išao do te mjere da mi se povremeno činilo da će me uhvatiti grč. No, to se nije dogodilo. Potom sam primijetio da mi i noge i bokovi sudjeluju u tom plesu, i to kroz kružne koitalne pokrete. Odjednom sam, promatrajući tako sebe sa strane, shvatio da osjet i kretnje odaju da se nalazim u nekoj vrsti seksualnog doživljaja i orgazma koji ne prestaje. Njegov vrhunac nema kraja nego traje beskonačno. U tom stanju u isto vrijeme sam doživljavao stvari i bio u stanju sebe promotriti izvana, pa sam se zapitao je li to doista seks, ali nisam imao erekciju niti bilo kakav biološki nagon. Bilo je to nešto više, neki istinskiji orgazam.

JA-CRNAC

Kako me ayahuasca sve više preuzimala, odgurnuvši mene s volana vozila znanog kao Šokre, krenule su razne vizije koje su u sebi imale upletena višestruka isprepletena značenja i smjerove 'radnje', ali u ovom linearno posloženom svijetu nema mi druge nego da ih ispričam svaku za sebe, a na kraju će se sve stopiti u jednu integriranu cjelinu. Uglavnom, vidio sam sebe (činilo mi se – kako doista izgledam, u nekoj 'pravoj' stvarnosti) kao vitkog gracioznog crnca, crnog kao noć, golog (osim omotača oko pojasa) i s nekom malom uspravnom krunom od trstike na glavi, koji se previja u kozmičkom orgazmu, obavijen psihodeličnim prikazima oblika nalik lijanama, a sve se zbivalo u nekom krajnje neodređenom prostoru, više kao da sam lebdio u ne-prostoru. U isto vrijeme dok sam sve to doživljavao nisam izgubio subjektivno očište – mogao sam istovremeno doživljavati sve što ja-crnac doživljava, promatrati sa strane tog crnca i razmišljati o tome što mu se događa te po volji promotriti svoje 'pravo' tijelo na ovoj razini stvarnosti, a pri tom sam mogao o svemu što vidim razmišljati potpuno hladne glave. Kao da mijenjam programe, a spoznaje su se nametale. I dok se moje tijelo u koitalnim pokretima izvijalo i protezalo na strunjači (uz vrlo glasne zvukove i mumljanja koji su bili posljedica ushićenja i ganuća pred takvom sveobuhvatnom ljepotom, pa su ljudi oko mene mislili da mi se nešto strašno događa i da patim), ja sam plivao u onome za što sam do tada već shvatio da je prava priroda stvarnosti – beskrajni kozmički orgazam.

RATNIK I NJEGOV IZAZOV

Shvatio sad da sam ja ratnik, ali i da je svatko od nas isti takav ratnik. Potom je postao kristalno jasan odgovor na pitanje – tko je protivnik tom 'ratniku'? Pa naravno, jedini dostojan protivnik ratnika dostojnog tog imena je - on sam. A to znači da pravi ratnik prihvaća samo jednu vrstu izazova… pa naravno - duhovne izazove. Znači, svaki pravi ratnik je zapravo duhovni ratnik. Hm, ali koji bi to bili izazovi, razmišljao sam djelićem svjesnog uma dok sam istovremeno doživljavao ratnika koji doživljava kozmički orgazam, zapleten u psihodelične oblike i lijane i bez srama mu se prepuštajući, shvaćajući da je to što doživljava nešto ozbiljno, dramatično, predivno i da nema veze kako izgleda ovo tijelo na strunjači. Koje mi je, usput rečeno, izgledalo samo kao produžetak cijelog mene. Evo usporedbe - zamislite da vam se tijelo grči pa i mali prst, ali kad pogledate mali prst znate da je on najmanje bitan, tek periferni dio cijelog događaja. Moje tijelo na strunjači bilo je taj mali prst, a sve ostalo zbivalo se na drugim razinama koje su bile potpuno stvarne, dok se ovaj naš 'svijet' vidio onakvim kakav i je - iluzornim. Gdje sam ono stao? Ah, da kod duhovnog ratnika koji ima samo duhovne izazove. Koji bi to mogli biti? Neke karme, reinkarnacije, ljudski odnosi…bla bla…ma ništa od toga, ljudi. Duhovni ratnik ima samo jedan pravi duhovni izazov – a to je da se prepusti beskrajnom kozmičkom orgazmu. Jednostavno, zar ne? I tako nekako logično. A netko je i rekao da istina mora biti obranjiva na svim razinama. Naravno, nameće se pitanje – gdje je tu izazov, pa orgazam bi trebao biti super stvar! (Ha, čuj'te, i uspjeh je super stvar, pa se ipak više ljudi boji uspjeha nego neuspjeha, zar ne?) Jest, ali pravi sveobuhvatni kozmički orgazam gura vas do samog ruba, na kojem mislite da ne možete podnijeti sav taj ushit (znate ono kad se neki ugodni osjećaj na svom vrhuncu može pretvoriti u bol, ili kad vam se mišić ugodno grči ali ga onda uhvati grč), pa se počinjete od ganuća i smiješiti i plakati u isto vrijeme. Ali možete vi to, dorasli ste tome, i to je vaš izazov. Ali i ne morate to svjesno raditi jer čim ste u životu vi ste već u beskrajnom kozmičkom orgazmu.

KOZMIČKI PLES

Zanimljivo je bilo primijetiti da smo na tom 'mjestu' svi jednako stari. Vidio sam svoju kćer koja mi je izgledala isto kao i ja – graciozni, crni duhovni ratnik; vidio sam njenu prabaku, koja hoda sa štakama, isto u vidu gracioznog crnog duhovnog ratnika. U jednom trenutku, dok sam motrio sebe kao ratnika i sebe- sebe kako se previjam u nevjerojatnoj ugodi i ushićenju pale su mi pamet neke misli u koje ljudi vjeruju, recimo „bog iscjeljuje“. Skoro sam se počeo smijati. Bog, ako ga i ima, sigurno se time ne bavi, to mi je bilo jasno. On je sav prepušten beskrajnom kozmičkom orgazmu, koji je ustvari kozmički ples, proces, život sam, možemo ga možda zvati bogom na neki nama neshvatljiv način, ali on je pri tom drugačiji od naše slike boga, on je pomalo animalan i sav tako životan i tako mističan. Uostalom, u toj moj viziji i nije bilo boga, postojao je samo taj kozmički ples u kojega se možeš uključiti i onda on cijeli pripada tebi, ali i svakome tko se uključi, što znači da ti postaješ cijeli svemir, ali i cijelo vrijeme pri tom promatraš sebe sa strane. Fenomenalno. A u stanju orgazma – nema osjećaja bolesti, to možda znate i iz ovozemaljske orgazmičke prakse, kako se u toj sekundi sve drugo briše. Zato se „bog“ ili netko tko je tamo već prije tebe neće baviti trivijama kao što su iscjeljivanja - može eventualno reći „ma dođi i ti, što čekaš, ovdje je tako super“. Kad sam iz perspektive doživljaja tog orgazma vidio prikaz „bolesti“, ona mi je izgledala kao neka nebitna mala smeđa flekica na koži, totalno ništa. Pa onda – „ego“. Tolike spike o egu, toliko duhovnih škola o njegovu nadvladavanju...sve bezveze. Samo se prepusti kozmičkom orgazmu, u njemu nema mjesta za ego. Sve sam to jasno doživio.

VREĆICE INDIVIDUALNOSTI

U isto vrijeme, ako bih počeo gledati prema gore, vidio sam kako iz te perspektive izgleda naša „stvarnost“. Odjednom se vidjelo da se ja - duhovni ratnik - u orgazmičkom plesu nalazim kao u nekoj velikoj dubini nekog oceana, a visoko na vrhu je uzbibana površina vode. Na njoj se nalaze naopako okrenuti smeđi kartonski „škanicli“, a svaki od njih na sebi ima dvije rupe za oči (kao one kukuljice koje imaju kukluxklanovci). I onda, kad odlučimo malo sudjelovati u ovom svijetu, mi svi iz te dubine izronimo u te vrećice, navučemo ih i kroz one male rupice gledamo svijet i jedni druge i to smo mi, to si ti, to je on ili ona, star ili mlad, to sam i ja, Šokre. Pa to je bilo jako smiješno. Te vrećice izgledaju kao bake, djeca, muški, ženski, a u biti smo ih mi, duhovni ratnici po pravoj prirodi, samo na trenutak navukli. I teško je riječima opisati njihovu nebitnost. Kao vrhovi valova – stalo se mijenjaju, nastaju i nestaju i raspršuju se u pjenu, ali ako snimku vala jako usporite možda će vam se činiti da tu postoji nešto tvrdo, s nekim oblikom, ali ako je opet pustite da se vrti vidite samo uzbibanu vodu, valove i pjenu. Odjednom sam imao jasnu sliku da je to sve skupa totalno nebitno – čak i ono što se smatra apsolutno važnim stvarima – odnosi u najužim krugovima obitelji, odgovornosti prema bližnjima, prema vlastitoj djeci bla bla…ma svatko ima samo jednu stvar za odvažiti se, ostalo je periferno. Stvar koju sam već spomenuo kao izazov duhovnog ratnika. Vidio sam iz te perspektive i cijelu ovu gungulu oko „novog svjetskog poretka“ i to je bilo sve tako visoko tamo gore na površini, tako sitno, tako iluzorno, pa to je sve ništa, ničeg tu nema za zabrinjavanje. Igra oblika koji se stalno mijenjaju. Bio sam istinski začuđen koliko je to bila minorna i jedva vidljiva stvar.

PRAVA STVARNOST – POTPUNO POLITIČKI NEKOREKTNA

Potom sam vratio pažnju na duhovnog ratnika (i onog koji se previjao na strunjači, ali i onog koji se previjao u onim psihodeličnim lijanama) i uvidio još i to da su svi koncepti koje sam do sad čuo potpuno pogrešni. I znate što – to mi se najviše sviđa kod te prave razine stvarnosti. Ona je potpuno politički nekorektna na svakoj razini. Već sam rekao da je odbacila bilo kakvu ideju iscjeljivanja od strane Boga, pa onda značaj ljudskih „obaveza“ i „odgovornosti“ (što ne znači da ih u onim kartonski 'škaniclima' nećete raditi, ali samo zato jer je to dio tog valića, a i zato jer je zapravo potpuno nebitno i ako ih ne radite, jer u ljudskom umu i to postaje tek koncept). Odjednom, promatrajući i – što jer najvažnije – doživljavajući beskrajni kozmički orgazam, jasno sam uvidio da nam je sve krivo rečeno. Slika svemira koju nam daju fizičari…skroz pogrešna, zapravo nebitna. To je ona na površini gdje operiraju 'škanicli', a što se s te površine može vidjeti doista? Samo drugi valovi. Potom priče koje religije pričaju o bogu – sve krivo. Pa onda new age i sve priče o beskrajnoj svijesti. Ma možda je ima, ali ja je ovog puta nisam vidio (mada jesam u jednoj drugoj viziji), a pogotovo ne kao nešto bitno. Ali sam zato vidio beskrajni kozmički ples u koji je uključen svaki od nas, svaki od duhovnih ratnika (a to su svi), i kako si promatran i promatrač u isto vrijeme i ti zapravo animiraš proces i nema tu nikoga izvan tebe, ti si sve što postoji, a i svi drugi su sve. Pa onda sve one priče iz tradicija: reinkarnacije, karme… Ma ništa. Sve je iluzija, osim tog kozmičkog plesa, tog beskrajnog kozmičkog orgazma i njegova doživljavača/promatrača (subjektivnog očišta u dvostrukoj ulozi). (Poslije sam razmišljao kako u tu moju viziju smjestiti horoskope, đotiš, reinkarnacije, jer je očigledno da na ovoj razini stvarnosti oni imaju nekog smisla. Kako ih se obično opisuje kao zakon akcije i reakcije, pomislio sam da bi možda te astrološke tehnike bili neki način da se vide djelići prave istine koji mogu biti korisni za naš život. Primjerice, ako ti se kod izvijanja tijela jedan dio ruke podigne, drugi će se spustiti. To je neka vrst akcije i reakcije i možda je to ono što se očitava horoskopima).

KAKO IZGLEDA BOG

I kad sam tako počeo razmišljati o toj fascinantnoj spoznaji kako su i fizika i religije i new age i tradicije u krivu, i kako je to zapravo super, odjednom mi se ukazala slika da na ovoj našoj razini stvarnosti postoji prikaz „boga“. To je bilo sljedeće fascinantno otkriće - nismo li se ljudi uvijek pitali kako izgleda bog? Rekao bih, on izgleda baš kao taj kozmički ples. Nema apsolutni oblik. A ono u čemu je duhovni ratnik doživljavao svoju ekstazu ima prikaz i u našoj 3-D stvarnosti – tamo na vrhu onog oceana, među valićima koji se stalno mijenjanju. I znate li kako, prema toj mojoj viziji, izgleda prikaz boga? Pazite ovo: kao amazonska džungla. Ali pokušajte je vidjeti kao sam je ja doživio. Ona je sva u psihodeličnim oblicima i plesu. Zamislite lijane, lišće, stabla, sjene i svjetlo kao psihodelične oblike. Ta prašuma štiti poput maternice, a duhovni ratnik – onaj crnac – ulazi u nju. Tamo se nalazi u prostoru sjena – kroz visoke krošnje na nekim mjestima prodiru sunčeve zrake, i to je predivno, drugdje su duboke sjene, međuigra svjetla i sjena stvara stalni privid kretanja, a duhovni ratnik, onaj gipki crnac bez oružja, je i lovac i lovina. On hoda kroz svjetlost i sjene. Mrak i svjetlost su neodvojivi dio čarobnog plesa oblika, on prolazi kroz i između njih, a iz obje svoje navedene funkcije (lovac i lovina) on je budan i zato jer je budan sve doživljava intenzivno. Pa da, to je beskrajni kozmički orgazam, to je život sam, to je budnost i pokret. Naravno, nije tom ratniku uvijek 'ugodno', nekad pada kiša, nekad ga zmija preplaši. Ali on je živ. Iznutra i izvana, i u pokretu, i u igri.

RADOSNA VIJEST

I potom sam doživio još jednu krajnje politički nekorektnu sliku. Vidio sam iz te dubine da postoje na površini, među 'škaniclima' neki ljudi koji žele uništiti Amazonu, a onda postoje neki koji je brane. Smiješno, pomislim, pa pustite ih nek' je unište ako žele. Ona ionako ne postoji, ona je samo iluzija, 3-D holografski prikaz, ili pokušaj prikaza, one prave stvarnosti, kozmičkog orgazmičkog plesa koji se zbiva u dubinama i koji nema početka ni kraja niti ga se može uništiti. (Jedan moj prijatelj kojem sam ovo pričao je rekao da taj uvid zvuči vrlo 'platonistički', ideje su stvarne, a stvarnost samo sjena ideja). Potom sam doživio i sljedeće – odjednom se ta amazonska džungla proširila u čitav naš svijet i svaki naš pojedini život i pri tom postala nevidljiva – postalo je jasno da je naš život ta amazonska džungla koja je prikaz beskrajnog kozmičkog orgazma. A svatko od nas je dakle taj duhovni ratnik koji hoda budan kroz sjene te džungle, gracioznih i gipkih pokreta, i sam dio životnog kozmičkog plesa kojeg zbog svoje budnosti doživljava tako punim života, i to na jednoj čak animalnoj razini, nikako intelektualnoj. Pa to je prava vijest, pomislio sam, moram to svima ispričati. Ali onda mi je palo na pamet kako je sve to već rečeno. Znate one prikaze Isusa kad gleda negdje u nebo i suze mu teku od ushićenja – to je taj prikaz osobe koja doživljava kozmički orgazam (znam, jer sam upravo tako i 'plakao'). Samo što se to na kršćanskom jeziku naziva „radost“. A znate li one Jehovine svjedoke i slične koje idu okolo i govore „da imaju radosnu vijest“. Ma ti je dečki doista imaju, samo im je marketing, oooh, taaako loš. Pa sam se onda sjetio onih mudraca koji desetljećima meditiraju, a ljudima koji ih pitaju kako im se da biti u spilji toliko godina, govore da su oni na mjestu gdje je sve tako fenomenalno da se oni pitaju kako se ikome od nas da bauljat neosviješten po ovoj iluziji. U pravu su ti 'spiljski' dečki, ali u tom kontekstu se ponekad spominju riječi poput „nirvane“, što opet pogrešno asocira na neki beskrajni mir, a ustvari je riječ o beskrajnoj dinamici. To je kao ona ideja katoličkog raja o beskrajnom blaženstvu – pa kome se to da? Zato postoji onaj vic o tome kako je u raju bolja klima, ali je u paklu ekipa. Nekako sam bio siguran da svi spomenuti pojmovi ljude ponekad odbijaju. E pa imam i ja radosnu vijest – svi oni govore o beskrajnom, mističnom slikovitom kozmičkom orgazmu i slobodno si kupite kartu, neće vam biti žao. Raj nije tako dosadno vječno blaženstvo. On je vječni kozmički ples koji napinje naše mogućnosti doživljaja ekstaze (ili bolje rečeno, naše predodžbe o našim mogućnostima) do granica gdje ona može biti neugodna, ali imaj kuraže jer bez tog dijela ne bi mogao dosegnuti pravo ushićenje, sve te niti jin-jangovske igre.

A i ekipa je dobra – to ste vi sami.

student financial help center