Najrjeđe i najmoćnije psihoaktivne gljive

Napisao  Pročitano 5151 puta

Učestalo se vode rasprave o jačini psihoaktivnih učinaka nekih rijetkih i iznimno moćnih vrsta psilocibinskih gljiva.

 

 

Na svijetu postoji više vrsta ovih mističnih gljiva, zapravo više od 180 poznatih vrsta, i svaka ima svoje jedinstvene uvjete rasta i okruženja, kao i učinke. Neke se vrste pojavljuju na mnoštvo mjesta, dok su druge rijetke i egzotične vrste s jedinstvenim uvjetima potrebnim za rast. U potrazi za "svetim gralom" gljiva, predstavljamo najrjeđe i najviše potentne vrste.

 

 

Psilocybe Tampanensis

Vrsta poznata kao "Kamen mudraca", jedinstvena je i po izgledu i učinku. Rijetko se nalazi u prirodi, a prvi primjerak je 1977. pronašao dr. Steven Pollock na pješčanoj dini izvan Tampe na Floridi. U svojem je laboratoriju proučavao ovu gljivu i došao je do zaključka da se radi o  psilocibinskoj gljivi. Pollock je konzumirao dio uzorka ravno iz Petrijeve zdjelice, a kolegama je  učinke opisao kao "eliksir života". Ova vrsta je snažna kao što je i rijetka, a sada se prvenstveno uzgaja od strane mikologa u Nizozemskoj.

 

 

Psilocybe azurescens

Smatra se da je ovo najveća od svih vrsta psilocibnskih gljiva, stapke su visoke do 20 cm, a klobuci su široki do 10 centimetara. Zbog snažnih psihoaktivnih učinaka se svrstava u najpotentnije psihodelične gljive. Prirodno ima tendenciju rasti na obalnim travnatim dinama, a može se uzgajati na piljevini i pjeskovitom tlu bogatim s drvenim otpadom.

 

 

Panaeolus Cyanescens

Za ovu se vrstu smatra da ima suptilnije učinke u u smislu intenziteta, ali i dalje se smatra jednom od najmoćnijih psilocibicinskih gljiva. Raste u tropskim i ne tropskim vlažnim i šumovitim područjima. Vjeruje se da su ovu vrstu cijenili američki domoroci i koristili je u duhovnim ceremonijama.

 

 

Psilocybe Aztecorum

Ova gljiva umjerenih do jakih svojstava raste isključivo u manje gustim šumama visokih planina u središnjem Mexiku. Najčešće se nalazi na trupcima i panjevima stabala, a može se naći i na lišću i drugoj organskoj materiji. Ovu vrstu je prvi puta spomenuo francuski mikologist Roger Heim 1956. godine, na temelju materijala koji je sakupio američki etnomikologist R. Gordon Wasson na obroncima planine Popocatepetl u Meksiku. Specifična oznaka aztecorum se odnosi na Asteke, koji su koristili ovu gljivu u tradicionalnim obredima, a danas se koristi za iscjeljivanje od strane autohtonih naroda. Zanimljivo je spomenuti da je asteški kip "boga cvijeća", Xochipilli, prekriven rezbarijama svetih i psihoaktivnih organizama, a Wasson te rezbarije tumači kao stilizirane Psilocybe aztecorum gljive.

 

 

Amanita Muscaria

Iako ne sadrži pscilocibin, ova gljiva također ima moćna psihoaktivna svojstva, zahvaljujući muscimolu. Tu je i ibotenska kiselina, koja je neurotoksin, a služi kao prolijek za muscimol s približno 10-20% pretvaranja u muscimol nakon gutanja. Iako je klasificirana kao otrovna, izvješća o ljudskim žrtvama su izuzetno rijetka, a fatalnom dozom se smatra konzumacija 15 gljiva. Sirova se koristi kao halucinogen, a prokuhana kao hrana u nekim dijelovima svijeta.

 

Moguće je da postoje još moćnije vrste psihoaktivnih gljiva, koje još nisu pronađene i evidentirane od strane nauke, a s potragom i istraživanjima o ovim gljivama rast će i naše razumijevanje tih prirodnih halucinogena.

 

Oprez! Ne konzumirajte gljive koje nađete na otvorenom ukoliko niste stručnjak na ovom polju, već potražite savjet iskusnih gljivara ili mikologa.

student financial help center