Zmajevi, gmazovi, reptili - Mitologija ili stvarnost?

Napisao  Pročitano 6881 puta

Bajke o prinčevima na bijelim konjima što svoje drage spašavaju iz dvorca koje čuva zmaj su klasika srednjovjekovne zbilje.



Milijuni djece širom svijeta sanjaju da jednog dana vide zmaja i to po mogućnosti pitomog i dobrog. U ovom odjeljku ćemo vidjeti da li ova priča o zmajevima drži vodu i u drugim malo vjerodostojnijim spisima. U 'Njemačkim sagama', braća Jakob i Wilhelm Grimm (1786. – 1859.), opisuju ih kao zmije s krilima dok su u norveškim mitovima zmajevi vjerni čuvari grobova ratnika. Vikinzi su ih rado slikali na svojim štitovima i urezivali njihove glave na pramcima ratnih brodova. U kineskoj mitologiji, koja je bogata ovim legendarnim bićima, zmajevi su rijetko zla čudovišta. Iako rigaju vatru, oni su prijatelji bogova i obično lete nebom kako bi skupljali oblake i zemlji darivali kišu. U kineskoj astrologiji, zmajevi su vjesnici dobre sudbine i nalaze se među dvanaest životinja vođa koje su došle umirućem Budhi kako bi mu ukazale pokornost i poštovanje.
 
Junak grčke mitologije, Herkul, koji je bio prisiljen da izvrši dvanaest teških zadataka morao je, između ostalog, savladati i opaku Hydru, zmijoliko čudovište s osam glava od kojih je jedna glava bila besmrtna (prema jednoj legendi, Hydra je imala od devet do stotinu glava. Svaki put kada bi joj se jedna odsjekla, na njenom su mjestu izrastale dvije, op.a.). Hydra je živjela u nepreglednim baruštinama Lerne kraj legendarnog Argosa i utjerivala strah lokalnom stanovništvu. Osim što je bila zla, opaka i otrovna, mogla se i samoobnavljati, pa je bila besmrtna. Od ostalih grčkih legendi vrijedi izdvojiti Scyllu koja je imala zmijoliko tijelo sa šest glava te je lovila mornare po morima. U mitovima diljem svijeta često se spominje i čudovište Wyvern, odnosno leteća zmija s orlovskim kandžama. I u Velikoj Britaniji su se sačuvale mnoge legende o strašnim zmajevima. Jedna od njih govori o bespoštednoj borbi Crvenog i Bijelog zmaja, koji su, na kraju, zaskočeni na spavanju i spaljeni u jednom velškom samostanu.

Od tog dana, Crveni je zmaj postao simbolom rata i još se uvijek može vidjeti na velškim zastavama. 1668. godine u Hanhameu ubijen je 'opaki gmizavac dugačak više od tri metra, prekriven krljuštima i bradavičastim izraslinama' (izvor su stari ljetopisi), za kojeg se vjerovalo da je dijete zmaja, a njegov se lik još uvijek može vidjeti na reljefu Hanhameutske katedrale. I u Francuskoj predaje o dragonima (zmajevima) dio su legendi i mitova. Stručnjaci tvrde da je sve nastalo kada su 1554. godine formirane specijalne vojne jedinice (konjice) s imenom "dragoni" koji su nosili zastavu s likom zmaja. Sve je najvjerojatnije preuzeto iz istočnog Rimskog Carstva čiji je simbol bio purpurni zmaj. Iz tog je vremena sačuvan je zapis rimskog pisca Marcelinusa koji opisuje ulazak cara Konstantina Velikog u Rim čija vojska je bila opremljena zmajevim obilježjima.

Ukoliko razlikujemo reptile i zmajeve možemo se nadovezati na stotine legendi brojnih drevnih naroda koji navode susrete s reptilskim božanstvima, bilo putem predaje ili umjetnosti. Najpoznatiji primjer je svakako onaj sumerski – kontakt s bogovima stvaraocima Anunnakijima. Zecharia Sitchin je pionir istraživanja tih paleokontakata i kroz njegove knjige se jasno može uvidjeti kako je riječ o gmazovskim vanzemaljcima s planeta križanja Nibiru koji svake 3661. godine prolazi pored Zemlje. Ukoliko pročitamo njegove prijevode doznajemo da su bogovi kreirali ljude iz posude, te su genetskom manipulacijom namjerno blokirali neke od značajki koje ćemo moći dosegnuti u nekoj daljoj ili bližoj budućnosti.
 
Da se ne bi bazirali samo na Mezopotamiju selimo na tisuće kilometara zapadno, u Južnu Ameriku. Praktički nije bilo naroda tamošnjih Indijanaca koji nisu štovali velike gmazolike bogove. Quetzalcoatl je muška pernata zmija Asteka, a njegova ženska inačica je Cihuacoatl. Oni su bogovi stvaraoci čovječanstva. Ukoliko dođemo i do Kine i Japana gotovo ista slika – gmazovi kao bogovi služe kao objekt naklonosti i dubokog štovanja putem narodnih običaja i folklora. Kraljevska loza je zapravo zmijske krvi, a Fu Xi, Shenlong i Nüwa su samo dio gmazovske ekipe iz božanskog nivoa postojanja. Pojedini islamski djinni imaju običaj da se pretvaraju u ljude iz originalnog gmazovskog izgleda, gospodar Drveta života iz Kabbale je Ningishzida, isto gmazoliki bog.

Indijska bića zvana Nāge dijelom su zmije, a dijelom bića slična čovjeku. U Africi također imamo slične priče, a najpoznatije su one iz Egipta i Južnoafričke Republike. Apofis, egipatski bog mraka i kaosa, prezentiran je kao velika zmija, a gotovo svi faraoni i bogovi imaju poveznice s gmazovima. Sobek i Wadjet su još neki od gmazovskih prikaza božanstava. Kobre i krokodili su svete životinje što lako uočavamo u simbolici i kipovima diljem toka Nila. Zulu vrač Credo Mutwa tumači narodnu predaju na način da su ti reptilski bogovi Chitauri danas u gradovima ispod površine Zemlje i pomoću šupljeg Mjeseca upravljaju brojnim segmentima čovječanstva. Najbolji primjer mu je Smaragdni grad u blizini Jonannesburga gdje je veliki ulaz u takvu bazu i gdje se nitko ne usudi prići.

Zanimljivo je i da su znanstvenici u dobrom dijelu suprotstavljeni oko ove teme. Jedan dio ih sve navodi kao čistu mitologiju dok postoji i grupacija koja reptilska božanstva i zmije povezuje s simboličkim prikazom DNK i kromosoma. Kako bi takva mogućnost ukazala da su drevni narodi znali za tako složene i tadašnjom tehnologijom nevidljive čestice onda su ovakvi navodi poprilično kontroverzni. Pojedinci poput Davida Ickea, Davida Wilcocka ili Alexa Colliera pak govore o teorijama u kojima je ova gmazovska vanzemaljska kasta i danas na čelu svih tajnih društava, interesnih skupina i država te na taj način manipuliraju stanovništvom. Za više saznanja o toj mogućnosti guglajte i proučavajte...

student financial help center