Venezuela kao propali eksperiment: Što je pošlo u krivu u 'zemlji obilja'?

Napisao  Pročitano 1394 puta

 

 

 

U Venezueli upravo su završili po mnogima ključni izbori za njezinu budućnost. Nakon prebrojanih glasova zapravo se malo toga promijenilo.

 

 

Nicolas Maduro novi je stari predsjednik Venezuele uz ukupnu izlaznost od 46,1%. Osvojio je gotovo 4 milijuna glasova više od Henrija Falcona iz Progresivne stranke, čiji članovi izbore nazivaju ‘orkestriranom farsom’.

 

Kada socioekonomski sustav zastrani

 

‘Nikada prije neki predsjednički kandidat nije pobijedio sa 68% glasova naroda i nikada prije nije imao 47% prednosti pred drugim kandidatom’ Madurove su riječi nakon izbora tijekom kojih je optuživan za podršku narko kartelima, manjak legitimiteta, pa čak i plaćanje svakog pojedinog glasa. Falcon i pastor Javier Bertucci oštro su napali suparnika, a podršku očekivano imaju od SAD-a i EU, no i od 14 zemalja Amerika i Kariba. Zanimljivo, Madurova pobjeda je povijesni nesrazmjer rezultata i popularnosti – unatoč tomu što 75% žitelja države ne odobrava njegov način vođenja ekonomije, dobio je gotovo 70% glasova. 90% Venezuelanaca na rubu je gladi, velika većina čeka u redovima za jedan obrok dnevno, a mnogi jedinu utjehu pronalaze u kopanju po kontejnerima.

 

Što se dogodilo zemlji s najvećim naftnim rezervama na svijetu i ogromnim zalihama zemnog plina? Iako mnogi građani to i dalje ne žele priznati, jasno je da za postojeće stanje više nije moguće isključivo prozivati fluktuacije cijena nafte, problem njezine prodaje ili američke sankcije – socioekonomski sustav Madurove vlade izraziti je krivac za pravu humanitarnu katastrofu. Kada u glavnom gradu nemate vode, struje, lijekova i hrane, a godinama ne nalazite nikakav izlaz iz situacije – postaje iznimno čudno da vas narod i dalje podržava. Ono malo novca što se još zaradi kroz naftu odlazi na subvencije, poticaje i poklone kao i na raskalašeni život političke vrhuške koja kroz propagandu i populizam svoj narod drži na rubu provalije. Zapad je od Venezuele digao ruke, pa čak ni građanski rat nije moguće organizirati.

 

Oporba: ‘Država je krivac!’; Maduro: ‘Bit ćete opet bogati, pričekajte’

 

Svi ekonomski analitičari navode jedan argument kao ključan za propast – prekomjerno trošenje. Par sekvenci iz povijesti ove države najbolje govori o tome. Prva je Jimenezova cesta kojom je ovaj diktator pedesetih godina povezao Caracas s obalom. Cijena, prava sitnica – u današnjoj vrijednosti 50.6 milijuna dolara po milji puta. Perezova reforma iz sedamdesetih uzrokovala je novu propast – strategija hiperzapošljavanja u kojoj je svaki toalet, kupaonica i dizalo u javnim zgradama imalo svoje ‘operatere’ stvorila je vojske vjernih sluga socijalističkog autoritativnog vođe. Chavez je samo posljednja dionica ove očito ustrajne politike. Imao je sreće da je država kroz petnaest godina zaradila oko 1.3 bilijuna dolara pa su njegova trošenja na socijalne izdatke i bespotrebna radna mjesta s minimumom poslovne efektivnosti održavala krhki ekonomski balon.

 

Kada vam je nafta 95% kompletnog izvoza i imate već tri velike krize generirane globalnim padom nafte, trebali biste biti barem malo pragmatični i štedljivi. Naravno, toga u Venezueli nema ni u tragovima dok Rusija, Saudijska Arabija ili Iran kompletnu dugogodišnju strategiju planiraju upravo na balansu uspona i padova cijena nafte. Kako onda pobjeđuje Maduro? Vrlo jednostavno, za razliku od svojih oponenata koji obećavaju striktnu proračunsku politiku i deregulaciju državnog utjecaja na gospodarstvo, on igra na sigurno – obećava povratak svih privilegija i bonusa kada cijena nafte opet naraste. Vlada u tim bogatim vremenima benzin gotovo poklanja, generiraju se stotine tisuća nepotrebnih radnih mjesta, precijeni se tečaj valute da uvozna roba bude jeftina, a politika plaća poreze, struju, vodu, telefon, stanarine, kamate…

 

Prisila, ropstvo i nacionalizacija

 

Zato većina građana i dalje gledajući u kantu za smeće sanja vremena bogatstva. Nešto poput izvitoperenog Američkog sna na socijalistički način. Analitičari su Chaveza još i prije krize upozoravali da novac mora uložiti u unaprjeđenje proizvodnje nafte i sam sustav nego u siromašne slojeve stanovništva, pošto će takvo ulaganje stvoriti i nova radna mjesta. Nakon što se dokazalo da su bili u pravu, Chavez u trenucima očaja započinje mahnito tiskanje novca i stvara hiperinflaciju. Ni to nije bilo dosta pa se odlučuje na stabilizaciju tržišta novim posve pogrešnim potezom – naređuje fiksne cijene robnih dobara čime ista postaje neprofitabilna, a mnoge tvornice stavljaju ključ u bravu jer počinju poslovati s gubicima. Preprodaja stranih proizvoda postala je jedini generator profita pa je Chavez nastojao stabilizirati tečaj i tisak novca. No već je bilo prekasno.

 

I da netko ne pomisli da su nestašice svih mogućih proizvoda i energenata najveći problem – nisu. Caracas je danas uvjerljivo najopasniji grad na svijetu s najvećom stopom kriminala i ubojstava. Granice s okolnim državama su zatvorene jer strani državljani dolaze na jednodnevne ekskurzije u kojima kupuju jeftine subvencionirane proizvode pod inflacijom valute za bagatelu i onda ih preprodaju na svojim tržištima. Povremena otvaranja granica Maduro osim benefita svojih građana koristi i kao propagandni alat – tvrdi da su kolumbijski agenti krivi za nestanak proizvoda s venezuelanskih polica. Vlada uspješno nacionalizira tvornice koje odbijaju raditi unatoč gubicima, obrtnici pod oružanom prisilom proizvode dobra, a prisilne radne akcije građanskog stanovništva na selu ništa su drugo nego ropstvo. Nova Madurova pobjeda samo potvrđuje da su gladni građani i dalje najviše gladni ranijeg bogatstva. Eksperiment je tako propao po četvrti puta, no svi čekaju nova zlatna vremena koja su pred vratima. Ili nisu?

 

 

 

student financial help center