Nafta i utjecaj na geopolitiku: Oružje destabilizacije i motiv ratova

Napisao  Pročitano 690 puta

Mnogi politički analitičari svaki Trumpov potez povezuju s njegovom 'žicom' za trgovinu. Tako su na posebnom povećalu i cijene nafte...

 

 

Kada je prodaju oružja realizirao nakon ‘katarskih sankcija’ i nuklearne prijetnje Sjevernoj Koreji, mogao se uočiti trend. Sada se analiziraju i napadi na Siriju, prijetnja Iranu i prisan odnos sa Saudijskom Arabijom.

 

Nafta i zemni plin – glavni geopolitički elementi

 

A razlog je najviša cijena barela nafte još od studenog 2014. godine. Ono što ne spada pod domenu ‘teorije zavjere’ činjenica je da razlog ovakve cijene leži u iranskoj krizi, odnosno povlačenju SAD-a iz nuklearnog sporazuma. Za početak bitno je uvidjeti koje države imaju najveće naftne zalihe i koje su najveći proizvođači, iako ni to nije nužan generator ekonomske moći – pošto je bitan faktor i tzv. ‘jeftina’ nafta, lako dostupna za izvlačenje i transport. Cijenu nafte formira dostupnost, no i ‘sustav manjkavosti’ (‘Scarcity’) – kada bi se otkrilo da je obnovljivi izvor energije ili da je ima više od službenih pretpostavki, to bi značajno smanjilo njezinu vrijednost i tržište poguralo prema nekim drugim izvorima goriva za motore. Definira je visoka gospodarska vrijednost, stabilnost, pouzdanost i neovisnost o vremenskim uvjetima, a logistiku i infrastrukturu isto je tako jednostavno osigurati. Ako rezimiramo sve navedeno – tržište iznimno ovisi o onima koji nafte najviše imaju ili je najviše proizvode. Sve dok SAD nije formirao proizvodnju nafte frakiranjem, hidrauličnim frakturiranjem iz škriljevca.

 

No to je i dalje industrija u povojima, ekološki dvojbena i opasna. Zato proizvodnja ovisi o Rusima koji dnevno po podacima od prije godinu dana proizvode približno koliko i Saudijska Arabija (oko 10.000.000 barela). Treću poziciju drži SAD dok su na četvrtoj sa značajno manjom proizvodnjom Irak i Iran. Što se pak naftnih rezervi tiče, tu uvjerljivo prednjači Venezuela ispred Saudijske Arabije, Kanade, Irana i Iraka. Kuvajt je na uzici otkako je posijana demokracija i država prakticira najotvoreniji bliskoistočni sustav ovisan o kampanjama i PR-u, Libija je uništena ‘demokratskom’ intervencijom pa naftu kontroliraju razne frakcije pod kontrolom Zapada, Rusije i Kine, a ostale države nemaju superiorne zalihe ni proizvodnju da bi na ikoji način bile razmatrane kao plijen ili prijetnja. Tako se može zaključiti da utjecaj na cijene nafte za cilj isključivo ima destabilizaciju onih koju su u vrhu. Ako u jednadžbu uključimo i zemni plin, Iran po proizvodnji i zalihama tabori u TOP 3, bok uz bok Rusima, Arabiji, SAD-u, Kataru i Turkmenistanu. Tu negdje u vrhu je i spomenuta Venezuela. Dakle, vrlo je upitno jesu li fluktuacije u cijenama nafte i zemnog plina posljedica inflacija i recesija, te globalnog tržišta. Ili svojevrsni reket najsnažnijih igrača.

 

Trumpova ‘igra prijestolja’ s mogućim pogubnim posljedicama

 

OPEC (‘Organization of the Petrolium Exporting Countries’) je organizacija koja je osnovana s ciljem zaštite svojih članica od možebitne eksploatacije nafte ili taktiziranja njezinim cijenama. Ili je barem u početku imala tako plemenite postulate. Izrael je ‘krivac’ za prvi veliki kvantni skok cijena nafte kada je agresijom na arapske teritorije u želji za samoočuvanjem vrijednost energenta digao za gotovo 300%. Slijedi Iranska revolucija, pa Iransko-irački rat, a Saudijska Arabija prva nastoji umjetno održavati cijene smanjenjem proizvodnje. To joj ne uspijeva već upravo suprotno – budi Venezuelu i Rusiju koji ‘dampaju’ cijene sa za gotovo 400%, na svega dvadesetak dolara po barelu. SAD prvi puta shvaća da mu mir loše utječe na trgovinu naftom, kao i politička stabilnost. Ili, još gore – odbijanje suradnje viđeno u Južnoj i Srednjoj Americi. Počinje era ‘teorija zavjere’ da Amerikanci rade vojne intervencije radi preuzimanja kontrole nad naftnim poljima. Zaljevski rat, Kuvajt, brojne nestabilnosti – sve to generira nove cijene. Do 2001. nafta pada na rekordno nisku cijenu od 25.88 dolara po barelu i smatra se da nafta polako gubi svoju moć utjecaja na geopolitičke kretnje. Pogađate, tada započinje vojni desant na Afganistan i Irak zbog 9/11 i napada saudijskih državljana na New York.

 

Barel je skočio 600% i dosegnuo najviše cifre u povijesti. Shell, Exxon Mobil i naftne multinacionalke postaju najbogatije korporacije na svijetu, a ekološke katastrofe sve češće pune novinske stupce – bez pretjerane kaznene odgovornosti krivaca. Venezuela, Rusija, Kina i Indija odgovaraju nacionalizacijom naftne industrije čime se još jednom miješaju karte u globalnim političkim okvirima. OPEC 2014. čini revolucionaran potez i cijene energenata isključivo veže uz tržište i ponuda-potražnja elemente. Proizvodnja raste, potražnja stagnira, no cijene pomalo nelogično variraju – i teoretičari zavjere opet dolaze na svoje s tezama da ih ne formira klasična trgovina već dogovor. Trumpovom prijetnjom Iranu i povlačenjem iz sporazuma događa se bitan moment rasta cijena nafte. Što to znači? Značajan rast blokovske podjele jer Iran, Rusija ili Saudijska Arabija postaju manje ovisni o međunarodnom reketu, stranim investicijama i stvaraju veću ovisnost energentima deficitarnih zemalja o sebi. Ekonomski, takve relacije pojačavaju i mogućnost novih globalnih kriza pošto se cijene povećavaju, poslovi postaju nestabilniji i državni intervencionizam prerasta u sve bitniji mehanizam. Trump ovim potezom preslaguje sile moći, a trenutno je zaista teško predvidjeti što se iza svega krije – osim prisile brojnih zemalja da se striktno pozicioniraju u novoj blokovskoj podjeli.

 

Dosadašnja situacija najviše je pogodovala Saudijskoj Arabiji. Prvo je SAD izgurala iz vrhuške u proizvodnji i preradi nafte, a zatim je rušila iranski režim uz domino efekt prema Siriji, Hezbollahu, Jemenu… Kako je frakiranje u usporedbi s prirodnom naftom i dalje prilično skupo (60$ naspram 7$ troška po barelu) ovakve su mjere održavale supremaciju. No što ako cijene nastave rast? Iran će odjednom vratiti povećanu proizvodnju čime će sekundarno imati i financijsku stabilnost za eventualni povratak nuklearnog programa napuštenog za vrijeme vladavine šaha prije revolucije – upravo iz razloga inflacije, nezaposlenosti i svega ostalog što im je donio pad cijena nafte. Geopolitički analitičari u ‘mainstream’ medijima tvrde da je ovaj Trumpov potez usmjeren upravo ka slabljenju i posljedičnom rušenju iranskog režima. Ali povijest govori upravo suprotno – ovaj potez bi mogao ojačati Iran, Libiju i Venezuelu. Pitanje svih pitanja je – bi li takav rezultat bio slučajna posljedica ili ‘mokri san’ teoretičara zavjere, namjerna elevacija naoko suprotstavljenih režima? Zbog nove velike hladnoratovske podjele, ili još gore, nekog novog velikog sukoba…

student financial help center