Dr. Konstantin Korotkov: Znanstveni pogledi na pitanje besmrtnosti

Napisao  Pročitano 2659 puta

Postoji li život poslije smrti? To se pitanje, još od pamtivijeka nalazi u samom središtu i svakom drugom dijelu naših misli. U nekoliko posljednjih desetljeća temom besmrtnosti naširoko se bave i znanstvenici.

 

 

Knjigu dr. Konstantina Korotkova 'Svjetlo poslije života' možete kupiti OVDJE

 

Mudraci su oduvijek mogli vidjeti duhovni aspekt svijeta. K tomu su oduvijek vjerovali u Boga i besmrtan duh. Drevni filozofi, uključujući Platona i Sokrata, vjerovali su u besmrtnost. Platon je govorio: „Ljudska je duša besmrtna. Nade i težnje duše uperene su ka drugome svijetu. Pravi mudrac želi umrijeti kako bi započeo nov život.”

 

Među znastvenicima, pravim štovateljima Boga možemo spomenuti i Isaaca Newtona, Galilea Galileja, Blaisea Pascala, Louisa Pasteura, Alberta Einsteina i Ivana Pavlova, a osim njih tu su i mnogi drugi iznimni mislioci i autori. U nastavku navodim nekoliko citata ruskih autora iz različitih vremena.

 

„U besmrtan duh ne vjeruje jedino onaj tko nikada nije ozbiljno promišljao o smrti.” (Lav Tolstoj).

 

„Život čovjeka, kako privatan tako i društveni, temelji se na vjerovanju u besmrtnost duše. To je jedna vrhovna misao bez koje ne mogu postojati ni pojedinac ni narod.” (Fjodor Dostojevski).

 

„Vjerujem da svako ljudsko biće može iskusiti prisutnost Božju ne prepusti li se metežu svakodnevnog života.” (Aleksandr Solženjicin).

 

MOODY I KUBLER-ROSS

 

U nekoliko posljednjih desetljeća temom besmrtnosti znanstvenici se naširoko bave. Nov smjer razvoja znanstvene misli o tom pitanju ponudili su Raymond Moody, E. Kubler Ross i njihovi brojni sljedbenici. Njihove knjige toliko su poznate da mi se ne čini nužnim ovdje o njima mnogo pisati. U svima se nalazi i rasprava o slučajevima 'kliničkih smrti'. Osobe koje su iskusile smrt a zatim oživjele redom opisuju slične doživljaje. Sve su one doživjele odvajanje od fizičkog tijela, trenutno prikazivanje čitavog svojeg života do trenutka odvajanja te dugi tunel koji vodi do nebeske svjetlosti. Ako ste pažljivo čitali od samoga početka znat ćete da u tome nema ništa nova, jer su i ranije navođeni izvori svi utemeljeni na sličnim svjedočanstvima, a knjiga The Eternal Misteries of the afterlife (Vječne misterije života nakon smrti) sastoji se isključivo od takvih priča, uz upućivanje na iskustva svetih otaca iz doba ranog kršćanstva. Posebnu zaslugu ipak moram pripisati knjigama koje su napisali Raymond Moody i njegovi suradnici zato što su podigli razinu javne osviještenosti o toj temi tako što su se njome bavili u okviru i metodama suvremene znanosti.

 

TRANSPERSONALNA PSIHOLOGIJA – ONKRAJ MOZGA

 

Velik je doprinos tom polju dala i škola transpersonalne psihologije. Vrlo su zanimljiva i opažajna istraživanja Stanislava Grofa koji je proučavao utjecaje halucinogena (posebno LSD a) na ljudsku svijest. Dr. Grof uspio je utvrditi nekoliko razina svijesti koje se manifestiraju kada se mozak 'oslobodi' zahvaljujući djelovanju LSD a. Malo pomalo, razinu po razinu, subjekti istraživanja kreću se sve dalje od biološke prirode kako bi pristupili univerzalnoj kozmičkoj svjesnosti. Podaci koje su dr. Grof i njegova supruga Christina prikupili omogućili su im donošenje određenih zaključaka o prirodi ljudske svijesti. On tako u svojem djelu Beyond the Brain (Onkraj mozga) piše:

 

„Iako među razinama svijesti nema jasnih granica, u didaktičkom se smislu čini korisnim odvojiti četiri različite sfere ljudske psihe zajedno s pripadajućim iskustvima: (1) senzorna barijera (2) pojedinačno nesvjesno (3) razina rođenja i smrti i (4) transpersonalna domena. Većini su ljudi iskustva svih tih kategorija prilično lako dostupna. Ona se mogu doživljavati i promatrati u seansama s psihodeličnim tvarima te kroz razne moderne pristupe iskustvene psihoterapije pomoću disanja, glazbe, plesa i tjelesno orijentiranog rada. Te se pojave mogu potaknuti i laboratorijskim metodama za postizanje izmijenjenih stanja svijesti kao što su biološka povratna veza (biofeedback), ustezanje od sna, senzorna izolacija i senzorno preopterećenje te uz pomoć raznih kinestetičkih uređaja. U istu je svrhu posebno osmišljena široka paleta drevnih i istočnjačkih duhovnih praksa. Mnoga iskustva te vrste mogu se dogoditi i tijekom spontanih epizoda ne običnih stanja svijesti. Taj su čitav spektar pokusa povezanih s navedene četiri razine svijesti opisivali i povjesničari i antropolozi kada su govorili o raznim šamanskim praksama, aboridžinskim inicijacijama i ljekovitim ceremonijama, misterijima smrti i ponovnog rođenja te plesnog transa kod religija ekstaze.” (Grof, 1985.)

 

Grofovi su zaključci izravno povezani s pitanjima smrti i života nakon nje. Ulazeći u sferu svijesti, pojedinac prelazi barijeru pojedinačne smrti, postaje čestica univerzalne svijesti, a njegova svijest postaje besmrtna. Osim toga, uključuje se u proces općeg razvoja koji se događa u sferi globalne svijesti. Ovi zaključci nude objašnjenje pojedinih elemenata transmigracije (reinkarnacije) kojih se neki ljudi prisjećaju (tzv. deja vu događaji), a ujedno pomažu razjašnjavanju neobičnih 'uspavanih' sposobnosti ljudi koje se manifestiraju u trenucima smrtne opasnosti, izvanrednim situacijama i kao reakcija na neke posebne poticaje.

 

„Neke druge transpersonalne pojave uključuju transcendiranje prostornih, a ne vremenskih barijera. Ovdje pripadaju i iskustva stapanja s drugom osobom u jedno stanje dvojnog jedinstva… ili pak širenja osobne svijesti u mjeri zbog koje se čini da će se njome obuhvatiti čitavo čovječanstvo. Na sličan način čovjek može transcendirati granice ljudima svojstvenih iskustava i povezati se sa sviješću koja, po svemu sudeći, pripada životinjama, biljkama, pa čak i nekim neživim predmetima i procesima. U krajnjem slučaju, moguće je iskusiti svijest sve kreacije, našeg planeta ili cjelokupnog materijalnog svijeta. Važna kategorija transpersonalnih iskustava koja uključuju transcendiranje vremena ili prostora razne su pojave izvanosjetilne percepcije kao što su izvantjelesna iskustva, telepatija, prekognicija, vidovitost, neuobičajene slušne senzacije te putovanja kroz vrijeme.” (Grof, 1985.)

 

Istraživanja dr. Grofa rezultirala su jednim novim pristupom razumijevanju ljudske uloge u svemiru.

 

„…postalo je neodrživo gledati na ljude kao na puke biološke strojeve. Suprotstavljajući se tom tradicionalnom modelu najozbiljnijom logikom, ovi novi podaci bez ikakve sumnje podržavaju stajalište kakvo su zauzimale mistične tradicije svih vremena. Naime, u određenim okolnostima ljudska bića mogu funkcionirati i kao golema polja svijesti, transcendirajući ograničenja fizičkog tijela, Newtonovog vremena i prostora te linearnih uzročno posljedičnih odnosa.” (Grof, 1985.)

 

FREUD, ADLER I STRAH OD SMRTI

 

Istovremeno, radom dr. Grofa uvodi se nov način razumijevanja unutarnje uzročnosti i predlaže nov način liječenja raznih neuroza. To se odnosi i na mentalne bolesti kao što je tanatofobija tj. iznimno snažan strah od smrti. U svim se slučajevima tanatofobije pojavljuju epizode smrtnog straha koji se često pogrešno tumači kao srčani udar, apopleksija ili asfiksija. U standardnoj slici ove bolesti redovnim se pretragama na zahtjev pacijenata ne nalaze nikakvi organski uzroci bolesti. Njihove su tegobe u cijelosti subjektivne jer ti pacijenti doživljavaju osjete i emocije koji postoje u njihovom empirijskom pamćenju, a izazvale su ih tjelesne traume (uključujući i traumu rođenja), a ne neki sadašnji procesi ni utjecaji na tjelesnoj razini. Dakako, bez obzira na to njihove su patnje stvarne. Jedini je spas hrabro suočavanje s tim ponavljajućim stanjima i njihovim temeljnim sklopom (pomoću neke aktivne metode). Tako se tanatofobija može izliječiti doživljajima povezanima sa smrću i ponovnim rođenjem.

 

Misli o smrti mogu imati velik utjecaj na um (psihu) te, posljedično, na ponašanje pojedinaca. Treba imati na umu da taj utjecaj nije izravno povezan ni sa starošću osobe ni s razinom njezinih intelektualnih sposobnosti. Dr. Grof o toj pojavi piše, navodeći podatke iz života dva istaknuta znanstvenika, Sigmunda Freuda i Alfreda Adlera.

 

„Freud je u svojim konačnim teoretskim formulacijama postulirao postojanje smrtnog instinkta kao odlučujuće psihološke sile. Njegova ukorijenjenost u biologiji spriječila ga je da uvidi mogućnost psihološkog transcendiranja smrti, pa je njegova vizija ljudskog postojanja bila mračna i pesimistična. Budući da je patio od teškog oblika tanatofobije, tema smrti igrala je važnu ulogu i u njegovu osobnom životu. Pitanje smrti snažno je utjecao i na život i rad Alfreda Adlera. On je nemogućnost sprječavanja i upravljanja vlastitom smrću vidio kao najdublji temelj osjećaja nedoraslosti.” (Grof, 1985.)

 

WILBEROV MODEL

 

Dr. Grof nije u tim svojim spekulacijama usamljen. Sve više znanstvenika diljem svijeta priznaje nužnost promjene zapadne znanstvene paradigme u koju bi se trebao uključiti prošireni uvid u ljudsku svijest. Većina dosad predloženih sustava slaže se sa sljedećim glavnim razinama postojanja: (1) fizička, uključujući i neživu tvar i energiju, (2) biološka, odnosi se na živu tvar i energiju sa sposobnošću doživljavanja podražaja, (3) psihološka, bavi se umom, dušom, egom i logičkim razmišljanjem, (4) suptilna, obuhvaća psihičke i arhetipske pojave, (5) uzročno posljedična, obilježavaju je bezoblično zračenje i savršena transcendencija i (6) apsolutna svijest i ravnoteža svih razina tog spektra. U jednom posebnom, Wilberovom modelu (Wilber, 1982.) pojavni se svjetovi stvaraju iz izvornog jedinstva progresivnom redukcijom i rastvaranjem viših struktura u niže. Wilber time kao da izričito slijedi tekst Bardo Thodola, a kojim se opisuje kretanje ljudske duše u trenutku smrti od najviših do najnižih razina, odnosno Bardoa.

 

MARKSIZAM KAO RELIGIJA

 

Valjalo bi imati na umu da se prava znanost nikada nije suprotstavljala duhovnosti. Voltaireov ateizam bio je revolt protiv klerikalnog apsolutizma, no ispod svoje ateističke vanjštine on je bio samo čovjek od krvi i mesa koji se bori za svoje pravo na slobodnu volju. Marksizam je, kao sama srž ateizma, odbacio sve religije, ali je u isto vrijeme preuzeo sve značajke religija, pa i njihovu netoleranciju i ratobornost. Tu je kvalitetu marksizma istaknuo ruski mislilac Sergej N. Bulgakov koji je 1903. napisao:

 

„…ova doktrina nosi mnoge karakteristike strogo religioznih nauka. Iako se odriče svih religija kao manifestacija 'buržoazijske ideologije', marksizam je u jednoj mjeri očiti religijski surogat. Marksistička eshatologija nalazi se u njegovoj revolucionarnoj doktrini, komunizam je marksistički 'raj', a 'odabrani' u tom sustavu su članovi proletarijata. Marksizam proglašava kapitalizam samim vragom, a marksistički vođe njihovi su Mesije – mučenici koji pate zbog svojih uvjerenja. Pod okriljem znanstvene orijentiranosti marksističko je učenje žeđ za religijom pokušalo utažiti upravo religijskim metodama. Naime, bez obzira na izostanak religijskog učenja, ljudska bića ne mogu ne patiti zbog svoje odvojenosti od svijeta kao cjeline. I takvi pojedinci žude za nekim oblikom prirodnog sjedinjenja kao zamjenom za crkvene obrede koji inače tome služe. Zbog toga oni socijalizam i prihvaćaju tako lako i tako brzo.” (Bulgakov, 1903.)

 

Prethodni je tekst bio napisan mnogo prije negoli je taj pokret počeo Marxa i Lenjina štovati poput božanstava, mnogo prije no što je ostvarena ideja socijalističkog mauzoleja, mnogo prije no što su o tim ideološkim liderima sastavljene legende i što su njihovi obavezni portreti u svim domovima zamijenili crkvene ikone, a njihovi neizostavni spomenici našli se na svakom javnom trgu. Josif Staljin, nekadašnji polaznik teološkog seminara, doveo je komunističku religiju do njezine kulminacije kada je Lenjina proglasio komunističkim bogom, a sebe božjim prorokom.

 

Središnji simbol komunističke religije karakteristično je bilo mumificirano tijelo vođe, položeno u stakleni sarkofag kako bi mu se narod u ekstazi mogao klanjati. Tako je običan narod, tisuće i tisuće njih, napredovao polako u redovima, čekajući na hladnoći satima priliku da upute pogled u truplo, prolazeći kraj njega puni poštovanja.

 

EUROPSKI I RUSKI FILOZOFI I PITANJE SMRTI

 

Pitanje života i smrti bilo je središnja tema radova nekih istaknutih ruskih teologa 20. stoljeća: Nikolaj Berdjajev, Pavel Florenskij, Vladimir Solovjev, Nikolaj Fedorov i Vladimir Rosanov samo su neki od onih koji su tu temu razmatrali u kontekstu filozofskog koncepta vremena.

 

Filozofi drevne grčke povezivali su vrijeme s kaznom ili nagradom koja će nas stići u budućem životu na temelju djela počinjenih u ovome, kao i s neizbježnom osvetom, dok su ruski religiozni mislioci vrijeme povezivali sa zlom i kaznom zbog izvornog grijeha i nepravdi počinjenih prema precima. Berdjajev je vrijeme nazivao smrtnom bolešću – uzrokom propadanja i nestanka. Zbog toga je nastao otpor prema vremenu koje se, kako su ti ruski filozofi govorili, može zajedno sa smrću, konačnošću i propadanjem pobijediti bilo religioznom vjerom (Florenskij), ljubavlju i duhovnošću (Solovjev), slobodom i kreativnošću (Berdjajev) ili aktivnim uskrsnućem predaka (Fedorov). Ovo posljednje shvaćanje kombinacija je tradicionalne kršćanske ideje o uskrsnuću mrtvih i ideje nade nadahnute tehnološkim razvojem i znanstvenim otkrićima.

 

Tradicije ruske filozofije razlikuju se od zapadnoeuropskih u samim temeljima. Europski egzistencijalisti usmjereni su na osobna iskustva pojedinaca, a u samom središtu njihove pozornosti prolazni je karakter ograničenog ljudskog postojanja. S druge strane, ruski filozofi drže da je vrijednost od apsolutno primarne važnosti vječnost. Ruska filozofija u svojoj biti niječe vrijeme. U ruskoj teologiji i filozofiji pitanje prolaznog postojanja (postojanje u vremenu) uvijek se pretvaralo u razne varijacije vječnog problema ljubavi i smrti. U tome su se smislu nudile razne doktrine: u jednoj (koju je predložio Rosanov) put ka tom cilju kreće se seksualnom ljubavlju koja se smatra neutralnim podrijetlom naše vrste, erotskim elementom i izvorom novoga života. U drugoj (koju je iznio Fedorov) besmrtnost se postiže uskrsnućem predaka – kojim se prevladava vrijeme samo – a zajedno s time i uskrsnućem vremenski ograničenog životnog vijeka ljudi i tjelesnog propadanja. Berdjajev drži da je vrijeme lažna beskonačnost. Fedorov se nada uskrsnuću i nastavku zemaljskog postojanja, a Berdjajev njegovu porazu i krajnjem prestanku.

 

Ideje ova dva posljednja filozofa manifestiraju se u dva različita koncepta beskonačnosti: one obične i one metafizičke.

 

Ovim prvim nalaže se beskrajna budućnost, a drugim, pak, bijeg od nje. S religioznog i filozofskog gledišta „…beskrajan život na ovom svijetu ne bi imao nikakvog smisla. Pozitivno značenje smrti govori o tome da se život ne može proživjeti u vremenu. Čak ni u beskrajnom vremenu, da ne spominjemo ono ograničeno. Život se može proživjeti samo u vječnosti – samo onkraj vremenskih ograničenja” (Berdjajev, 1991.) Vječnost u smislu besmrtnosti nije nikakva budućnost. Budućnost je smrt.

 

Brojni suvremeni ruski filozofi imaju slične poglede na pitanje života i smrti. Spomenimo samo radove Demičeva, Uvarova, Stoloviča i Friaufa. U nedavno objavljenoj filozofskoj literaturi izlažu se sljedeće doktrine:

 

„Svijet dijelimo na dva dijela: na 'prije' i 'poslije'. S obzirom na tu veliku podjelu ljudska svijest ne može percipirati monizam svemira. Ona ne može isprojicirati smrt kao nastavak života. Mi smo na postupak propadanja tijela, njegova raspadanja i konačnog nestanka, kao da se to nas ne tiče, skloni gledati tako što se sjetimo da je naša duša sposobna osloboditi se tog tijela, kao na jedno besmrtno 'sebstvo'. Tijelo zamišljamo kao nevažan komad materije koji nije vrijedan naše tuge kada se raspada i nestaje. Sve propada osim duše. Duša se ne nalazi postrani rasprave o životu i smrti, ona je onkraj nje te bez ili izvan našeg vremena… Kako bi se postigao vrhovni ideal nužno je proći kroz ekstazu smrti koja donosi prosvjetljenje, epifaniju i – vidjet ćete. Taj će se idealni svijet prikazati kao kreacija stvoritelja, a kada upadnete u bezdan smrti više niste tijelo plus duša, vi ste duh i anđeo. Priča o smrti zadivljujuća je, stvarna i trajna.” (The Forms and Shapes of Thanatos, 1991., 1992. i 1993.).

 

O autoru:

 

Dr. Konstantin Korotkov je profesor računalnih znanosti i biofizike na Sveučilištu za informacijske tehnologije u Saint-Petersburgu, izumitelj softverskog kompleksa GDV (tehnike vizualnog prikaza pražnjenja plina – naprednog znanstvenog sredstva za proučavanje funkcija tijela i uma pomoću čitanja aure i ljudskog biopolja), te autor niza knjiga do sada objavljenih na ruskom i engleskom jeziku. Godine 1993. dr. Korotkov i njegovi suradnici pribavili su čvrste eksperimentalne dokaze o postojanju čovjekove životne energije, čak i do šest dana poslije fizičke smrti. Detaljno o ovim istraživanjima dr. Korotkov piše u svojoj knjizi „Svjetlo nakon života“. O tim se istraživanjima naširoko raspravljalo i u novinama i časopisima Rusije i Europe. Općenito je mišljenje da je tom studijom započela nova faza istraživanja najdubljih, odnosno temeljnih pitanja postojanja te da je napravila nov korak u povezivanju drevnih ezoterijskih uvida i moderne znanosti.

student financial help center