Biblija nije sveta knjiga: Kolonizacija Zemlje i kako su Bogovi razdijelili svijet

Napisao  Pročitano 8779 puta

Biblija nije religiozna knjiga. Biblija nam zapravo pripovijeda priču o odnosu jednog kolonizatora/vladara imenom Jahve i više grupa ljudi koje je uz veliki trud pretvorio u narod stvorivši im identit i u osnovi je kronika koja opisuje korijene čovječanstva.



Piše: Mauro Biglino (uređeno Osmo poglavlje njegove knjige “Biblija nije sveta knjiga”) - KNJIGU MOŽETE KUPITI OVDJE

Biblija nije religiozna knjiga. To javno tvrde židovski filolozi na internetskim forumima i blogovima, čak i oni kojima je jasni cilj suprotstaviti se širenju ovog mojeg ključa doslovnog čitanja Biblije. Taj ključ dovodi u pitanje kompletan ideološki i teološki sustav o kojem razgovaramo, a ja ga želim staviti uz bok tradicionalnim ključevima čitanja Biblije. Svi oni pružaju čitatelju poticaje na razmišljanje kako bi stvorio vlastite ideje, slobodne od shema u koje je upleteno čitavo biblijsko pitanje.

Biblija nam zapravo pripovijeda priču o odnosu jednog kolonizatora/vladara imenom Jahve i više grupa ljudi koje je uz veliki trud pretvorio u narod stvorivši im identitet. Dio Biblije koji nam pripovijeda povijesno gledano najstarije događaje (koje su biblijski redaktori uzeli iz mnogo starijih sumersko-akadskih pripovijesti) u osnovi je kronika koja opisuje korijene čovječanstva i stvaranje jedne posebne etničke grupe. Priča koja slijedi govori o jednom narodu koji je sklopio odnos/savez s jednim od Elohima, onog kojeg poznajemo pod imenom Jahve.

Daleko od toga da je Jahve bio duhovni, trascendentni Bog i Stvoritelj – bio je biće od krvi i mesa te je pripadao grupi kolonizatora/vladara/čuvara koje Biblija poznaje pod imenom Elohim. Želim naglasiti da kada u Bibliji nalazimo izraz 'Bog' (u jednini), u hebrejskom tekstu imamo riječ Elohim (u množini) a kada u Bibliji naiđemo na izraz “Gospodin” ili “Vječni”, na hebrejskome imamo Jahve (već sam spomenuo da, ne slučajno, rimska Crkva namjerava izbaciti to ime iz upotrebe).

Valja dodati da se ime Jahve (Yahweh) u biblijskim zbivanjima prvi put pojavljuje kada hebrejski jezik nije još ni postojao. Ime je zapisano tek mnoga stoljeća nakon što je izgovoreno (oko tri stoljeća, u najboljem slučaju) i to samo suglasnicima. Na kraju, ime YHWH dobit će samoglasnike nakon još 1700 godina. Biblija nam pripovijeda o odnosu između te osobe i jednog naroda koji mu je dodijeljen u Ponovljenom zakonu (32,8 i dalje) gdje se kaže da je Elyon dijelio baštinu narodima i određivao međe.  Biblijski redak (Pnz 32,9) nam ne govori da je Jahve izabrao narod, kako nam se obično govori, već da ga je dopao onaj narod i, sudeći prema onome što mu je dodijeljeno, on nije ni bio među najvažnijim i najutjecajnijim Elohimima.

Kao još jedan dokaz tome u prilog, citiram prijevod iz Jewish Publication Society koji, u odnosu na narod koji mu je dodijeljen dodosi doslovno: “našao ga je zemlji pustinjskoj / u praznoj jezivoj pustoši”  Ovdje je našao svoj udio, cheleq, izgubljen u pustinji. Verzija koju su uredili sami židovski prevoditelji ne ostavlja nikakve sumnje: ono što je Jahve dobio od Elyona nije bio važan udio.

VLADAR CARSTVA ELOHIMA

Elyon je hebrejski termin koji se u Bibliji prevodi s “Višnji” ili “Svevišnji”, ali doslovno bi značio “Onaj koji stoji iznad”, te se osim toga upotrebljavao i za gornje dijelove nekog naseljenog mjesta (Jš 16,5) ili za sobu koja se nalazila iznad drugih (Ez 41,7). Upotreba apsolutnog superlativa (l'Altissimo u talijanskom jeziku, op. pr.) čini nam se dakle kao teološko forsiranje. Elyon je bio zapovjednik te je kao takav određivao granice između naroda dodjeljujući teritorije raznim nacijama.

Odmah pada na pamet Platonov dijalog između Kritije i Timeja, kada piše da su theoi (bogovi) dobili što su željeli nakon jedne raspodjele, naselili su svoja područja i pazili na svoje štićenike i posjede poput pastira koji paze na svoje stado i kako su sami željeli. Platon također ističe da su theoi bili dodijeljeni na različita mjesta. Isto to nalazimo i u Bibliji knjizi Ponovljenog zakona od 32,8 nadalje. Primijećujemo čak i izuzetno preklapanje s likom dobrog pastira kojeg pronalazimo u Psalmima.

Ima i jedna zanimljivost: dok se kod Kritije govori o suradnji između theosa, u Bibliji se izričito naglašava da je Jahve sve napravio sam, bez pomoći drugih Elohima (Pnz 32,12). Budući da je Jahve bio “ratnik hrabri” (Izl 15,3) vjerojatno nije bio voljan tolerirati uplitanja u svoje odluke ili se možda njegove namjere ni nisu mogle izreći, a kamoli prihvatiti.

Ovo je očito za one koji čitaju tekst otvorena uma; a opet znamo da monoteističke teologije i ideologije moraju tvrditi da su Elyon i Jahve dva imena kojima se naziva Bog, baš kao i plural Elohim. Probajmo zato pratiti monoteiste na njihovom putu i čitajući retke, u Pnz 32,8-10 otkrivamo koju možemo u najmanju ruku nazvati zanimljivom: prema doktrini Bog (pod imenom Elyon) određuje i dijeli teritorije i nacije, pa opet taj isti Bog (ali pod imenom Jahve) dodjeljuje sam sebi jedan mali i nebitni dio tih nacija. Ukratko, prema doktrini ovaj Bog stvara svo čovječanstvo ali se onda odlučuje baviti samo jednim njegovim dijelom. Kada bi sve stalo na ovome, mogli bi se i praviti da prihvaćamo pomisao da se ovaj Bog (koji je jako čudan i nimalo univerzalan u svojim izborima) iz razloga koje ne znamo zanimao za neke ljude izgubljene u pustinji te, u svojoj tajnovitosti i nedokučivosti, odlučio se prestati zanimati za druge ljude. Je li u tom slučaju on još Bog svih ljudi? Odgovor je očit, ali želim još malo slijediti ovo nevjerojatno teološko/ideološko stanovište doktrine koja poštuje 'tradiciju'. Nastavljamo u monoteističkoj logici i zaključujemo da je čitava biblijska priča u osnovi apsurdna pripovijest kojoj je teško naći ravnu: tzv. Bog (pod imenom Jahve) sklapa privilegirani savez s onim narodom te, uz stalna krvoprolića, koristi ga kao topovsko meso za osvajanje teritorija koje je si on sam (pod imenom Elyon) nije dodijelio onda kada je određivao granice nacija.

Slijedeći teologiju, imali bi dakle sljedeću neprihvatljivu čudnovatost: u prvo je vrijeme onaj Bog (Elyon) podijelio zemlju, dodijelio je sam sebi jedan narod i teritorij te zatim kao Jahve krenuo u okrutan osvajački pohod drugih teritorija koje si (kao Elyon) nije dodijelio. I da bi to učinio, kao što ćemo vidjeti u nastavku, nije oklijevao da istrijebi čitave narode čija je jedina krivnja bila što su stanovali na onim teritorijima koja im je on sam (kao Elyon) namijenio a koja su ga (kao Jahvu) zanimala.
    
Nije li čudan taj navodni Bog, jedan, svemogući i sveznajući? Nije li apsolutno nerazumljivo takvo ponašanje? Ne čini li se, barem, pomalo neuravnotežen ili, bolje reći, patološki? Zar si nije kao sveznajući mogao ranije uzeti sve, bez da prisiljava svoje da masakriraju stotine tisuća nevinih kako bi okupirao teritorij koji si je zaboravio sam dodijeliti?

Kada bi bio univerzalni Bog, zašto tjerati ljude da se bore i prisiliti ih da se uprljaju tisućama ubojstava, istrebljenjima, nasiljem prema muškarcima i ženama kojima je sam dodijelio one zemlje i koje je kasnije odlučio osvojiti prolijevajući krv? Zar si nije mogao sam dodijeliti i ove druge, budući da u ih monoteističkoj viziji svijeta nije morao ni sa kime dijeliti?

Mudraci će – po apsurdnoj logici po kojoj doslovno prihvaćaju ono što im se sviđa a pokrivaju ono što im se ne sviđa – reći da su u tim redcima prisutne alegorije, metafore, mistične ili ezoterične vrijednosti. Ja više volim “praviti se da...” su nam biblijski autori ispričali normalne dogodovštine kolonizatora koji su si razdijelili teritorij i poslije se borili da prošire svoje sfere utjecaja. Moje “praviti se da...” ne zahtijeva posebne ključeve čitanja te ima jednu prednost: apsolutno je koherentno sa čitavom biblijskom pričom i pričama drugih naroda. Vidjet ćemo nešto kasnije kakav je bio poseban koncept ubojstva kod Jahve, ali nadasve, shvatit ćemo da on nije “stvorio” ništa – ni nebo, ni zemlju, ni ljude.

Oslobodimo li se dogmatizma, čitava nam se priča čini jasnom – Elyon nije nikakav umno bolesni Bog već vladar carstva Elohima te kao takav dijeli nacije. Jahvi, jednom od Elohima pripadne jedan narod i teritorij koji ga ne zadovoljavaju pa pokrene čitav niz akcija s ciljem da osvoji bolju zemlju te proširi svoj posjed i teritorijalnu moć – ponaša se upravo kao najobičniji kolonizator i vladar.

Monoteistička nepodudaranja, koja su već sama po sebi očita, pronalaze novi razvoj u sljedećem odlomku (Pnz 32,12) koju samo sljepilo na koje se dogmatici dobrovoljno osuđuju onemogućuje da shvate u svoj svojoj očiglednosti. Već sam ga citirao, ali vrijedi zaustaviti se na njemu zbog važnosti koju ima u negiranju navodnog biblijskog jednoboštva. Redak kaže ovako: “Jahve sâm vodi taj narod, nema s njim tuđeg Ela”. Napominjem da je El jednina od Elohim i pitam: koji je drugi El/Elohim mogao biti s njim ako prema monoteistima Elyon/Jahve/Elohim neprijeporno znače jedinog Boga? Koji smisao ima taj redak ako ne istaknuti da je Elohim po imenu Jahve učinio sve sam, bez pomoći svojih kolega, iako je, prema autoru, mogao zatražiti pomoć s ljudima izgubljenih u pustoši pustinje?

ČUDA ILI TEHNOLOŠKE OPERACIJE

Vraćam se sada “predavanju na tipkovnici” da podsjetim da je Jahhve (Yahweh) ime kojim se predstavio Mojsiju. Za Abrahama je bio El-Shaddai: El (jednina od Elohim), odnosno “Uzvišeni s planine”, kako prevodi Howard Avruhm Addison (profesor asistent na Temple Universityju u Philadelphiji) kojem, kako se čini, ne vodi računa o originalnoj vrijednosti korijena SHD ili SHDD koji sadrže pojmove nasilja i uništenja.

Dva različita imena i neki elementi koje neću ovdje analizirati dopuštaju nam čak da posumnjamo radi li se o istoj osobi. Ali želim pretpostaviti da jest i primjećujem da, tako kao što licem u lice razgovara s Mojsijem, tako se predstavlja i Abrahamu, kao najnormalniji čovjek koji jede, pije, hoda, umara se, biva zaprašen pijeskom, mora se odmoriti, oprati i dr (Post 18). Ista se stvar događa i sa Gideonom (Suci 6): Jahve se i njemu predstavlja kao dvonožac od krvi i mesa, ali zanimljiv aspekt tog slučaja je da ga Gideon ne prepoznaje i traži dokaz njegovog identiteta. U tom odlomku nalazimo čak glagol u kojem Jahve sjedne i čeka Gideonov povratak, koji se udaljio da uzme hranu s kojom će napraviti tu provjeru koja mu je trebala. Kada se vratio kući, odloži meso i kruh na jednu stijenu pa prolije juhu po njima. Jahvin oficir ispruži instrument sličan malom štapu te sve pretvori u prah: to je bio dokaz njihovog identiteta, i, kao što se može primijetiti, radilo se o dokazu koji je tehnološki i mehanički, po ničemu duhovan, čudotvoran ili metafizički.

S druge strane, sama nam hebrejska filologija piše da su sva takozvana čuda opisana u Bibliji samo tehnološke operacije koje su izazivale čuđenje prisutnih (pogledajte po tom pitanju židovske forume na internetu). Nema tu ničeg nadnaravnog, kao što se dobro razabire u takozvanom Ilijinom čudu: u tom su slučaju kemija i termička energija stvorile željeni efekt.

Ovaj odlomak o Gideonu, sadržan u Knjizi o Sucima, kao i susret Abrahama s Jahvom i dva Malakima (Post 18) i Mojsija s takozvanim gorućim grmom (Izl 3), jasno nam pokazuje da se Jahve često kretao u pratnji jednog ili više oficira, spremnih izvršitelja njegovih naredbi. To je u popunosti u skladu s vojnom hijerarhijom koja je predviđala čak i taborišta poput onih koje je vidio Jakov u Post 32, a koje je komentirao i Rashi de Troyes, jedan od najvećih židovskih egzegeta koji je (u tom odlomku) prepoznao prisutstvo Malakima svrstane u dvije čete u obranu granice koja se nalazila otprilike u današnjoj Transjordaniji (op. cit. u Bibliografiji).

Kao svaki zapovjednik, Jahve je uz sebe vodio pratitelje kako bi učinili djelotvornim njegove naredbe. Osobno imam poteškoća zamisliti da Bog koji je svemoguć mora imati takve potrebe. Osoba koju poznajemo pod imenom Jahve niti je bio niti jest Bog, već jedan od Elohima. On sam to tvrdi svaki put kada se predstavlja i određuje se kao Elohim isključivo onog naroda a ne drugih.

ELOHIM JEDNOG NARODA

Formula “Elohim Izraelov” se konstantno ponavlja i svjedoči stalnu potrebu da se da precizna potvrda, poput osobnog dokumenta ante litteram. Jahve je svaki put imao potrebu da podsjeti da je on Elohim koji je pozvao Abrahama iz Sumera i doveo ga da se bori u Kanaan, da je on bio onaj koji je prestravio Izaka s igrokazom o lažnom žrtvovanju sina da vidi dokle seže Izakova vjernost (da je bio Bog trebao ju je već znati i bez da se pravi ta predstava. Zar Bog ne čita u srce čovjeka? Ali shvatili smo već da Jahve nije bio Bog). On je dakle bio Elohim jednog naroda, nije imao naslov da vlada drugima. Druge je samo istrebljivao (ili ih pokušavao istrijebiti) kada bi zauzeli teritorije koji su njega interesirali. Bio je dakle 'jedan' Elohim (množina) kao što bismo za Lorenza Veličanstvenog rekli da je bio 'jedan' de Medici (množina).

Elohim je činilo mnoštvo pojedinaca koji su radili pod zapovjedništvom Elyona, termin koji, kako smo već rekli, znači “Onaj koji stoji iznad, gornji”, a koji se u Bibliji prevodi sa “Svevišnji” . Pod njegovim zapovjedništvom, u vrijeme Pelega (Post 10,25) svijet je podijeljen na namjesništva (Pnz 32,8).

Na ovom mjestu nalazimo čaroban primjer biblijske konkretnosti, a istovremeno imamo i svjedočanstvo o izmjenama ili bolje reći prepravljanjima koje su učinili masoreti s ciljem da prošire jednu preciznu ideologiju sagrađenu na teološkoj osnovi – još jedan dokaz da religija traži da se vjeruje u 'jednu' od mogućih Biblija. Ova dva poglavlja se, iako pripadaju različitim knjigama, nadovezuju na predivan način: u Knjizi Postanka piše da je u vrijeme Pelega podijeljen svijet (Peleg se baš zato tako i zove – korijen PLG označava diobu), a u Ponovljenom zakonu autori se prisjećaju da je podjelu učinio Elyon nakon što je prebrojio Izraleove sinove. Ovoj se tvrdnji lako može svatiti krajnji cilj – veličati narod Izraela – ali se to čini bez logike i, što je najvažnije, odmah opovrgava. Zemlja nije dodijeljena njima, već Elohimima ili njihovim predstavnicima, vjesnicima, čuvarima - Malakimima o kojima ćemo govoriti nešto kasnije.
 
Tvrdi se da je u toj prilici Jahvi dodijeljen onaj narod kojeg je on našao izgubljenog u pustinji. Broj sinova dakle Izraela nije imao nikakve važnosti u toj specifičnoj teritorijalnoj podjeli. Namjerna prevara masoreta vidljiva je kada pogledamo starije kodekse koji su manje manipulirani i ideologizirani (npr. Septuaginta) u kojima je jasno napisano da je podjelu s odgovarajućim dodjelama učinio Elyon prema broju takozvanih anđela, tj. Malahima – čuvara – koji su bili pod zapovjedništvom Elohima, a ne prema broju sinova Izraela. Ta je varijanta potvrđena i u Kumranskim spisima, kako je istaknuo N. P. Lemche (Ancient Israel. A New History of Israelite Society, Sheffield Academic Press 1988): Mojijeva pjesma u Ponovljenom zakonu (32,8-9) u jednom Kumranskom fragmentu proglašava: “kad je Elyon dao nacijama njihovo nasljedstvo/ kada je podijelio sinove čovječje,/ odredio je granice naroda prema broju sinova Elohima,/ i udio Gospodnji bijaše Jakov,/ Izrael je nasljedstvo koje mu pripalo.”  

Želim usput istaknuti da masoreti (smatrani čuvarima tradicije) nisu poštovali starije spise na kojima su radili, mijenjajući tekst u funkciji poruka koje su se morale širiti u njihovo vrijeme. Zapitajmo se onda: koliko tradicija postoji? Kojima trebamo vjerovati? Kako može biti 'svet' tekst kojeg su mijenjali svi koji su se osjećali i osjećaju slobodnima intervenirati na njemu, niječući čak vjerodostojnost starijih verzija?

VEZA SA SUMEROM

Vraćajući se na zadano, pitam se: kako ne pomisliti odmah na sumersko-akadske priče, u kojima se priča trenutak kada je moć spuštena s neba na zemlju? Prepričava li Biblija ovdje isti događaj? Pripovijeda li nam o vremenu u kojem je veliki šef podijelio zapovjedništvo svojim predstavnicima koji su živjeli na našem planetu? Ne smije nam promaknuti jedan zanimljiv dio: biblijski termin Elyon donosi u biti isto značenje termina Anu koji je prisutan na pločicama s klinastim pismom. I jedni i drugi upućuju na pojam 'biti visoko', 'biti gore', 'biti iznad' (slog An bio je piktografski predstavljan kao zvijezda). Ukazuju li ta dva imena na gospodara carstva?

Normalne zapovjedne srukture pretpostavljaju da vrhovni zapovjednik osobno odluči o raspodjeli vlasti. Čitajući Bibliju, možemo shvatiti kako je u onom slučaju Jahvi dodijeljeno nešto samo relativno važno, svakako manje važno negoli ono što su dobili njegovi kolege koji su vladali velikim civilizacijama kao što su Egipat, Mezopotamija, dolina Inda, centralna Amerika, južna Amerika i dr.

U slobodnom toku misli, jedna zanimljivost dovodi me do druge. Običaj da se u ime osobe doda njihova osobna zadaća/posao ili imenovanje novorođenčeta vezano uz neki bitni događaj pomaže nam da shvatimo ono što nam nažalost Biblija ne pripovijeda u detalje. Na primjer, Elyon/Anu znači funkciju zapovjednika, onog koji je živio daleko od planete Zemlje. Prema pločici s klinastim pismom NBC11108 (koju sam donio i analizirao u knjizi U Bibliji nema stvaranja), on je imao nebesko boravište na kojem nije rasla vegetacija. Nije teško pretpostaviti da je imao potrebu da dođe na Zemlju više nego jednom da upozna situaciju te zatim operativno i funkcionalno uredi hijerarhiju svojeg carstva na planetu.

U petome poglavlju Knjige Postanka nailazimo na jako zanimljiv pokazatelj: jedan se direktni potomak Adama i Eve (o kojima ćemo govoriti kasnije) zove Jared, ime čiji korijen dolazi od iarad, što znači 'spuštanje'. Pitamo se dakle, nije li možda u Jaredovo vrijeme došlo do nekog spuštanja na Zemlju, toliko značajnog da je ostalo fiksirano u imenu tog patrijarha? Tko se spustio u tom periodu? Možda baš gospodar carstva? Sigurno je da se nešto vrlo važno dogodilo upravo za Jaredovu obitelj: njegov sin Henok (Enoh) u istom je poglavlju upamćen kao patrijarh koji je “hodio naprijed i nazad s Elohimima” i koji je dakle s njima imao poseban odnos. Henokova knjiga, jedna od biblijskih knjiga koju Rimokatolici ne priznaju ali koja je kanonska za Kopte, pokazuje kako je Henok leteći odveden na brojna putovanja u tijeku kojih je dosegao i boravište vrhovnog zapovjednika, te kako su mu prenijeta posebna učenja sa svih područja znanja.   
 
Ono spuštanje, kojeg se prisjećamo u Jaredovom imenu, bilo je zaista posebno i morao mu je uslijediti odlazak u koju je bio upleten i sam Henok – Biblija nam kaže da je taj patrijarh otišao s Elohimima i nije više bio viđen (Post 5,24). Ponavljajući misao koju sam izrazio već ranije, napominjem da nam sve moguće Biblije, uključujući i one koje su proglašene nevjerojatnima, pripovijedaju priče koje, viđene u njihovoj konkretnosti, sačinjavaju koherentan mozaik, iako bez obilja podataka, bez dokumenata i povezanosti u ekspoziciji. Na našu žalost, ovu potrebu nisu imali mnogobrojni različiti biblijski autori, tako da nikada nećemo saznati jesu li brojni komadići koji nedostaju nekada bili prisutni u spisima. Jesu li stoljećima nestajali zato što je njihov sadržaj bio previše eksplicitan pa bi onemogućili pokušaje za stvaranjem sustava moći koje poznajemo?

student financial help center