Semir Osmanagić: Sedam dana na Tibetu i Kailash Kora

Napisao  Pročitano 1673 puta

Sedam dana traje moj boravak na Tibetu kao period aklimatizacije i pripreme za obilazak svete piramidalne planine Kailasha.



Kailash je ime iz hindu tradicije i znači “dragi kamen vječnog snijega”. Za mnoge istočne religije, Kailash je “najsvetije mjesto na Planeti”, “centar svijeta”, “stepenice prema nebu”. Neki izvori govore o misterioznom gradu ispod Kailasha, Shambali, gdje žive “perfektni ljudi”. Kailash je okružen sa četiri rijeke: Indus, Sutlej, Brahmaputra i Karnali. Kailash leži u srcu šest planinskih vijenaca, simbolizirajući lotosov cvijet.

Kailash je sveta planina za četiri religije: hinduizam, budizam, jainizam i bonpo. Hindu uči da božanstvo Shiva, pobjednik nad zlom i tugom, prebiva na vrhu Kailasha u stanju perpetualne meditacije zajedno sa ženom Parvati. Za budiste, ovo je dom za Budu Demshoka, koji predstavlja božansko svjetlo. Ovo je prema njima i mjesto gdje je budizam naslijedio bonpo, kao prethodnu tibetantsku religiju. Za jainizam ovo je dom prvog jaina, Tirthankare Rishabhadeya, koji se oslobodio ciklusa reinkarnacija i ponovnih rađanja.

Zaista, veliki religijski i kulturni uticaj ima Kailash za Tibetance, hinduse, budiste, od Indije do Japana, za zapadne i kineske posjetioce. Početkom maja je još uvijek hladno za Indijce, tako da su najčešći posjetioci Rusi, te nacije s istoka Evrope (Bjelorusija, Ukrajina, Moldova, Bugarska).

Polazak na Kailash koru je iz baznog kampa iz Darchena, s nadmorske visine od 4.675 metara. Pješačenje traje 52 km i najčešće se obavi za tri dana.

Kailash je visok 6.714 metara i smatra se da se još niko nije popeo na vrh ove planine. Doduše, neki su dobili specijalne dozvole za penjanje na vrh, ali se zbog međunarodnog pritiska nisu usudili na taj poduhvat. Pripadnici svih pomenutih religija smatraju da bi se penjanje na vrh smatralo skrnavljenjem svete planine i gotovo sigurnu smrt za penjače. S druge strane, Kailash kora je čin poštovanja prema ovoj prirodnoj piramidi i znak dobre sreće. Za mnoge, ovo je prilka da se oslobode grijeha ili da zavrijede zasluge, te da i sami steknu božansku duhovnost.

Kora se najčešće obavlja hodanjem u smjeru kazaljke na satu.

***

Tog sedmog maja 2017. godine, ustajem se rano ujutro u svojoj sobi u odmorištu u Darchenu. Ispod dva jorgana i dvije deke, u debelim minusima, s kapom na glavi i tri sloja odjeće, dodajem još tri jakne, gojzerice i izlazim s ruksakom na leđima. Ovih nekoliko dana sam malo sna uspio da uhvatim. Problem s ishranom, iscrpljenost od visoke nadmorske visine i nedostatka kisika, te nikakve pripreme za ovaj poduhvat su elementi koji me prate. S druge strane, znam da je sve u jakoj volji i prevlasti duha nad tijelom.

Izlazim vani. Boris, ljekari iz Bugarske i Tsenko i bugarski pilot su članovi ovog čudnog, pomalo rasklimanog trija pedesetogodišnjaka. Uz nas je vodič Djang.

Kombi nas ostavlja na početku staze za obilazak Kailasha. Djang i vozač šire raznobojne zastavice s molitvama, ostavljaju ih u dolini zajedno sa stotinama drugih obješenih zastava s porukama, mantrama i budističkim molitvama za dobru sreću.

Reski jutarnji hladni zrak, minus 12 stepeni, ali nebo nema oblaka. Lagani povjetarac. Imamo sreće s vremenom. Dolazim do prve stupe malog indijskog hrama okićenog zastavicama, perjem i životinjskim kostima. Napravim tri kruga oko stupe, ulazim unutra, naklonim se, skrštenih ruku upućujem misao Kailashu da primi ovaj naš poduhvat dobronamjerno i kao znak istinskog poštovanja.

Na izlazu iz stupe zastajem, ponovo zatvorim oči i upućujem poruku.

MEDITACIJA

“Ja sam niko. Samo zrnce prašine u beskonačnom svemiru. Pozivam moćne energije piramida, najstarije građene piramide na svijetu, Bosanske piramide Sunca, majke svih piramida i najstarije oblikovane piramidalne planine Kailash, oca svih piramidalnih planina, da vrate Tibet nazad Tibetancima; da utiču na Kineze koji putuju svijetom, da spoznaju pravu istinu o događanjima na Tibetu prije šest decenija; da mnogi Kinezi koji prelaze na budizam polako vrše pritisak na kinesku vladu da omekša svoj stav prema Tibetu. Pozivam Tibetance da kombiniraju modernu tehnologiju sa drevnom spiritualnošću, tako da se nove generacije vrate na Tibet i nastave zaštitu Tibeta i poštovanje prirode.

Ja sam niko. Samo čestica prašine u beskonačnom svemiru.”

***

Hodanje u kompletnoj opremi; štapovi, kapa i dvije kapuljače preko nje, lice kompletno pokriveno kako bi bilo zaštićeno i od hladnoće i od sunca. Put je uglavnom ravan, ponegdje poneki usponi i lagane nizbrdice. Kako vrijeme prolazi, postaje toplije. Već nakon sat vremena bio sam mokar od znoja, ali se ne otkopčavam. I tako je i ostalo do kraja prvog dana kore.

Putem pretičemo pilgrime koji obilaze Kailash i čije putovanje traje tri sedmice. Naprave dva koraka, spoje dlanove, visoko podignu ruke iznad glave, spuste ih do čela, a zatim do grudi. Padaju na koljena, uz pomoć ruku spuštaju čitavo tijelo na zemlju, izgovarajući mantru. Zastajem. Uradim isto što i oni. Smrznuta zemlja i kamen. Jedanput se spustiti i podići je dobra vježba. Raditi to iznova čitav dan predstavlja fizički i mentalni napor. Raditi to 21 dan uzastopno je čudo. Ništa osim divljenja ne mogu imati za ove ljude. Taj dan sam ih sreo nekoliko.

Pravimo pauzu svakih sat vremena. Hodamo, gledamo prema Kailashu pod vječnim snijegom. Prvo nas je gledao njegov jugozapadni dio, a zatim se polako počela otkrivati njegova široka zapadna strana.

Kailash zovu piramidom. Prema mojim kriterijima Kailash nije piramida. Nema pravilne četiri trouglaste strane i nema vještački građevinski materijal. Međutim, Kailash ima četiri izražene stranice sa dobrom orijentacijom. Nisu trouglaste, već imaju čudan oblik zakrivljenog pravougaonika koji se sužava pri vrhu. Njegov smještaj u prostoru, okružen s drugim piramidalnim vrhovima, govori o nekim smislenim aktivnostima obrade i raspoređivanja. S obzirom na gabarite, to svakako nije unutar čovjekovih granica.

U toku putovanja, nekada se ja nalazim na čelu, nekada Boris, a onda mi se pridruži i Djang. Nakon nekoliko sati hoda, razmišljam čega mogu da se otarasim kao tereta. U flašici je kombinacija vode i čaja; pijem samo da smanjim teret. Doduše, mislim se, tekućinu sam zadržao u sebi. Dakle, nisam smanjio teret, ali sam barem olakšao bočicu. Štapovi za hodanje postaju sve teži. Dajem ih Djangu, on ih sa zadovoljstvom koristi.  Nažuljao sam dva mala nožna prsta na lijevoj nozi. Svaki korak mi postaje bolniji.

Ali, nastavljamo dalje, istim tempom. Dan je prelijep. Tibet se otvorio u svoj svojoj ljepoti. Prolazimo pored žustrih potoka koje hrani otopljeni snijeg.

Ispred nas stado od devet jakova. Ovi snažni tibetantski bikovi oduvijek su bili velika pomoć domaćem stanovništvu. Ništa ih ne zaustavlja; niti niske temperature, niti snijeg, niti veliki teret. U restoranima je meso jaka glavni specijalitet na Tibetu. Kada im se priđe, dosta su plašljivi i reaguju na svaki pokret.

Pravimo dvije pauze. U improviziranim šatorima, od maja se služi čaj, voda, čovjek se može  ugrijati i odmoriti. U jednom od njih srećemo manju rusku grupu. U Darchenu smo ovih dana čuli najviše ruski jezik.

Na drugom odmorištu, Tibetanci su udružili snage i podižu još jedan šator, uz već postojeći. Zakucali su kočiće u zemlju, raširili šator, prostiru ga na cijevi. Sve muškarci.

Uzimam čaj. Uzimam i drugi. Slikamo se. Malo smo se raskomotili. Svima nam je toplije.

I onda opet krećemo dalje. Pošto mi je ovo prvi put da pješačim ovom putanjom, nemam nikakvu predstavu gdje idem, koliko će trajati i kada ću stići. Znam samo brojke: 18 km i oko šest sati hoda.

Obilazimo Kailash. Sa zapadne strane, dolazimo na njegov sjeverozapadni brid.

“Iza ove okuke je naša destinacija za danas.”

Nije to baš bilo iza “te okuke”, već iza neke druge. Ipak, nakon šest i po sati pješačenja stigli na današnje željeno odredište, Daraphuk, na 4.800 metara nadmorske visine. Veliki šator, peć na drva u sredini, kreveti koji igraju ulogu klupa za sjedenje preko dana, na kojima spavaju članovi domaćinstva tokom noći, ali i vodići i svi kojima treba san. Sve nas je to zateklo. Boris, Tsenko i ja dobijamo sobicu broj 13. Izdaleka izgledaju kao mali paviljoni sa po pet soba. Iznutra, vrlo skromne sobice, sa pet kreveta jedan do drugoga. Teško je reći kada je posteljina zadnji put oprana. Uzimam deku sa drugog kreveta i stavljam je na svoj.

Grijanje, u evropskom značenju te riječi, je nešto što ne postoji u zapadnom Tibetu. Ako imate restoran ili odmaralište, tamo gdje je peć, tamo vam je i krevet. Po kućama je slično. Podovi su zemljani, betonski. Namještaj je star. Higijenski uslovi skromni, na razini XVIII stoljeća.

Ali, ljudi su jako dragi. Na osmijeh uvijek uzvraćaju osmijehom. Vi pričate engleski, oni odgovaraju na tibetanskom. Pogotovo su im interesantna naša bijela, evropska lica.

Zamolim Djanga da me snimi. Stao sam u podnožju sjeverozapadnog brida Kailasha i snimio dva petominutna priloga. Jedan na našem, drugi na engleskom jeziku. U njima sam opisao svoju telepatsku poruku koju sam poslao energijama piramida u Bosni i na Kailashu, moju želju da ekonomski i tehnološki moćna Kina izađe u susret Tibetancima i da omekša svoj stav, a Tibetancima sam uputio želju da kombiniraju standarde XXI stoljeća i svoju milenijumsku duhovnost i da nastave sa životom u harmoniji s Planetom kao i do sada.

Djang je slušao. U sebi odobrava, ali me zamolio da ne spominjem njega niti Tensina, drugog vodiča. Mogli bi imati problema radi toga.

Onda shvatim da bih mogao i ja imati problema. Iako Kina nije zemlja kao prije 20 ili čak prije deset godina, ipak treba biti odmjeren.

***

Sam, okrenem se sjeverozapadnom bridu Kailasha, zatvorim oči i upitam da li je čuo moju poruku.

MEDITACIJA

“Poruka je primljena. Ali, potrebna je akcija mnogo ljudi. Treba podići svijest.”

***

Naš večernji izlazak je pod šatorom, u restoranu. Naručujem kajganu s paradajzom. Ovaj put bez pića. Obično donesu slani čaj i slatki paradajz. Treba im naglasiti kako da vam pripreme i piće i hranu.

Naručujemo doručak za sutra, za šest sati. Meni dva tvrdo kuhana jaja i jedan paradajz.

Pada mrak. Čim kročimo u sobu, to znači uvlačenje pod jorgan. U odjeći, naravno. Malo sam pisao, zatim odložio kompjuter i pokušao zaspati. Boris mi je s desne strane, malo teže diše, kašlje. Tsenka ne čujem.

Ni ova noć nije bila izuzetak. Organizam se bori za kisik i to me probudilo oko tri sata ujutro. Još jedna noć napola prospavana.

U pet sati, Boris i Tsenko su se digli, vrte se po sobi, pakuju, vade pa ponovo stavljaju stvari u ruksak. Idu do restorana. Kažu mi da je zatvoren. Nestrpljivi su.

“Pa to su nam rekli sinoć! Otvaraju tek u šest sati.”

Koristim još pola sata i onda se dižem i ja malo prije šest. Troje čarapa (i opet mi je bilo hladno nožnim prstima kao jučer), šest slojeva majica i jakni, donji veš i tople pantalone. Kapa na glavu i izlazim vani. Mrkli mrak. Dođemo do restorana, otvaraju tačno u šest. Pod šatorom je i Djang spavao. Ustaje se razbarušenom kosom.

“Danas je “Dan D!”, kažem Borisu. To je bio dan iskrcavanja Saveznika u Normandiju prije 73. godine. Dugo se nije znalo gdje i kada. Ali, znalo se da zasigurno dolazi.

U mom slučaju, znao sam da dolazi ovaj dan. Drugi dan kore, najteži i najnaporniji. Dan kada se tijelo, um i duša testiraju.

Krećemo u sedam sati. Jos je mračno. Pratimo svjetlo baterijskih lampi po smrznutoj zemlji i šljunku. Odmah, kao u inat, započinje uspon. Hladno je, zrak reže, ali moramo ga udisati više radi penjanja uzbrdo.

Wolfgang mi je rekao neki dan:

“Imat ćeš prvi uspon, pa ravan, pa slijedi drugi uspon i onda opet plato, i napokon treći, najveći uspon i osvajanje prijevoja Drolma La, na visini od 5.630 metara. Nakon toga je spuštanje, pa dugačka ravnina.”

Dakle, posložio sam sličice u glavi. Ide nam ovaj prvi uspon, pa ćemo odmarati tijelo dok hodamo ravninom. Korak za korakom, noge traže najpogodnije mjesto da stanu, da se ne okliznu. Kada udarite gojzericom o malo viši kamen, to jako zasmeta.

S nama je nekoliko Rusa. Idemo, pauziramo, prođemo jedni pored drugih i tako stalno. Što više pauzirate, to se teže odlučiti da se dignete i nastavite. Stoga, pauze što više minimaliziram.

Odozgo se spušta jedna djevojka u pratnji vodiča. Glavom mi odmah prosturji: “Odustala je.”.

Prolazi pored mene. Visoka, možda tridesetak godina, kao da skriva pogled i njene svijetle oči. Vjerovatno je sa grupom krenula oko pet sati da bi sada odustala nakon sat-dva. Žao mi je. Ali, problem je što ovakav čin negativno utiče na sve ostale koji je vide. Odmah se javi misao kako bi bilo lijepo vratiti se i ostaviti koru nekim drugim pustolovcima.

Ipak, teorija manjeg otpora nema mjesta kod mene danas.

Nije prošlo ni petnaest minuta, kad još jedna Ruskinja ide natrag sa jednim od vodiča. Očigledno je da je bila veća grupa, od 10-15 ljudi, kada su imali luksuz da angažuju dva vodiča. Ali, to isto znači da je grupa ostala bez jednog vodiča i da sada ovisi o njihovom jedinom vođi koji ih je i doveo na Tibet.

I tako, u glavi se odvija film. Nagađanja. Za to vrijeme, gotovo rutinski, automatski, oči i noge su u suglasju. Traže najbolje mjesto za koračanje. Hodajući uzbrdo, mislim se, kada će završiti ovaj prvi uspon. Ove dvije Ruskinje djeluju tako demotivirajuće. Moram pronaći svoju motivaciju za nastavak penjanja.

U slijedećem momentu, dvoje Tibetanaca, pilgrima. Na onoj uzbrdici, na kamenu i smrznutoj zemlji, spuštaju svoja tijela svakih nekoliko sekundi i osvajaju nove metre Kailash kore. U glavi se posramim svojih misli od maloprije. Pozdravim pilgrime, uputim im osmijeh. Nastavim dalje.

Napokon, izlazimo na vrh prvog uspona. Slijedi put, doduše nije ravan, ali znatno je manji po usponu. Naravno, danas ćemo se prvi dio dana uglavnom penjati, jer moramo osvojiti 1.000 metara nadmorske visine.

“Molio sam se danima da ne bude vjetra.”, kaže mi Tsenko.

“A ja sam se nadao da neće biti snijega. Obojica smo imali sreće.”, odgovaram.

***

Traje drugi uspon. Ne znam koji je duži, prvi ili drugi. Imaju li kraja, mislim se u sebi.

Dok hodam oko Kailasha, shvatim kako su nevažne naše dnevne brige. Koliko su ljudi opterećeni nebitnim stvarima i kako sami sebi otežavaju stvari?

“Ogledalo!”, usklikne Tsenko. Kailash kao da se ogleda u planini preko puta.

“Ovo je mjesto na kom dolazi, prema nekima, do distorzije vremena i prostora. Ljudi znaju imati halucinacije.”. Tsenko zna svaki detalj.

Sporo se okrenem, pogledam, nasmijem se Tsenku i nastavljam. Svaki dodatni pokret je napor.

***

Čitao sam da tokom drugog dana kore dolazi do interesantnog fenomena. Nokti narastu kao da je prošlo 14 dana. Brže se stari.

Pogledat ću nokte na kraju dana.

***

Usiljeno hodanje drugom dolinom.

“Vidiš onaj prolaz? Tu počinje uspon na Drolma La. To će biti malo teže.”, reče Djang.

“Malo teže.”, mislim se. Znači, ovo je samo bilo zagrijavanje.

Dvjesto metara ispred nas grupa na pauzi.

“Ova ruska grupa je krenula jutros u 5.30 sati. A mi smo ih već stigli. Imamo dobar tempo.”, zadovoljan je Djang.

Složio bih se. Išli smo dobrim tempom, s jako malo pauza. I mada nam se čini da su nam korci spori i kratki, očigledno je da smo bili brži nego ova mlađa grupa.

Kada smo došli u podnožje Drolma La prevoja, shvatio sam zašto o njemu govore sa toliko strahopoštovanja. Prolaz je u snijegu i jako je strm. Veći je uspon nego kao Nubijske piramide od 70 stepeni.

Ali, daje vam snage činjenica da ste stigli grupu koja je krenula znatno prije vas. Nakon kratke pauze na stijenama, na kojima se nalaze poruke budista, krećemo. Relativno brzo smo sustigli grupu ispred nas. Uspon počinje da biva sve strmiji, a koraci sve kraći. Gledam svoje stope. Kada koračam, nemam dojam da osvajam isuviše mnogo terena. Kao da stavljate stopu do stope.

Kao mali igrao sam se davno zaboravljene igre, klis i pale. Kada bi mjerili ko je bliži rupi, onda bi nam jedinica mjere bila stopa, pedalj i prsti. Pet stopa, dva pedalja i četiri prsta. Zaboravljeno vrijeme. Što mi ovo sada pada napamet?

Ispred mene dva Rusa, k’o od brda odvaljena. Naprave par koraka, pa stanu. Na začelju su svoje kolone. Sustigao sam ih. Mislio sam da će nastaviti nakon pauze, ali oni prave stanke svaka tri-četiri koraka. Odlučujem se za preticanje. Prebacujem desni štap za hodanje u lijevu ruku (koji je to dodatni napor!), i desnom rukom dodirujem lakat prvog Rusa. Pozdravljam ga osmijehom i pozivam da ustraje (nisam do sada znao da je i osmijeh napor organizma koji troši energiju). Dolazim do drugoga, radim isto. Oni jedva dolaze do daha. Znam da nije prijatno kada ih neko prestiže, ali bar sam pokazao poštovanje prema njima.

Snijeg je još u hladovini. Sunce će ga osvijetliti tek za par sati na ovom mjestu. Onaj što se jučer bio malo otopio na površini, sada je zamrznut. Štapovima udaram malo jače da bih napravio oslonac, i onda korak za korakom.

Sve je strmije. Nedostaje nam zraka. Ruska grupa se osipa. Neki, oslonjeni na štapove, polusavijeni, pokušavaju da udahnu što više kisika u tijelo.

Ja dišem u ritmu dva-dva. Udisaj se sastoji od dva kratka udisaja i onda dupli izdisaj. Dva unutra, dva vani. Razmišljam o disanju, ma o bilo čemu, samo da ne ometam noge u usponu.

“Dolina smrti” je s naše desne strane. Ne čudi me sto Indijci ovdje odustaju od života. Ovakav fizički napor je za, nepripremljene, ogroman.

Niko ne priča. Štedi se snaga. Više ne razmišljam kako sam se već nekoliko puta preznojio od jutros. Noge bole. Um je odavno preuzeo kontrolu i šalje motivacone stimulanse. Dva pilgrima opet ispred mene. Liježu na snijeg, pridižu se. Zaista, neumorni su. Ne trošim energiju da bi im se pridružio i spustio na snijeg u znak solidarnosti.

Ali, dodatno su me motivirali. Nastavljam s usponom. Iza mene je Djang.

“Koliko još?”, pitam. Pri tome gledam na vrh ovog prevoja, misleći da bi to mogao biti kraj.

“Još 40 minuta.”, odgovara.

Pusti snovi, mislim se. Ovaj prvi prevoj nije ni pola uspona. Zaista, kada smo se popeli na njega, jasnije se vidjelo da je ispred nas još strmiji, bijeli uspon.

Ne razmišljam ni o čemu u ovom momentu. Samo noga za nogom. Svejedno vam je za sve ostalo. Samo mislite kako dalje osvajati metar po metar. Kada hodate, korak ste bliži cilju.

Kada noge odustaju, tijelo isprsite i inercijom idete naprijed. Kada fizičko tijelo želi da odustane, um preuzima i gura naprijed. Kada racio više nema argumenata, duša je tu da stimuliše, oplemeni i da dodatni poticaj.

“Sve prolazi. Proći ce i ovaj uspon.”, mislim se. Prešao sam još nekoliko slavenske braće i sestara. Ali, prošlo je dvoje i pored mene. Napravio sam im mjesta. Obojica Tibetanaca. Nemam snage da mislim koliko su oni puta ovuda prošli.

***

Kada dođete na destinaciju, onda sami sebi ne vjerujete da je iza vas najteži dio puta. Dok se penjete, mislite kako ćete u tom trentuku podići štapove za hodanje, uskliknuti, uraditi nešto čime ćete pokazati svoju pobjedu.

U mom slučaju, popeo sam se na vrh prevoja i samo sam razmišljao da mi je naći pogodan, dovoljno visok i ravan kamen da na njega sjednem. Na vrhu prevoja nalazi se desetak onih koji su ga savladali. Svi sjede, odmaraju, istinski zadovoljni.

Skidam zaštitu za nos i usta, odlažem štapove, otkopčavam jaknu da me ne steže. Sunce nas je obasjalo u tom trenutku. Došli smo u pravo vrijeme. Da se počeo otapati snijeg bilo bi puno teže, plus, sunce bi išlo u oči.

Vidim male bijele ptičice. Sjetim se da sam jučer uzeo komad pogače u restoranu. Pronađem ga, odlomim komadić i bacim “tibetantskom vrapcu”. Oprezno, poskakujući na tankim nožicama, uze kruh. Bacim još jedan komad. Dođe i druga ptičica. Ubrzo sam ih okupio desetak. Bacao sam komadiće da mi vrijeme što duže traje.

Dolazi Boris i prelazi pravo preko zamišljene hranionice za ptičice. One pobjegoše.

“Boris, otjera mi ptičice!”, rekoh mu.

“Izvini.”, i ode da potraži drugu stijenu.

Zapravo, ova je bila široka i možda najbolja od svih stijena za odmor. Potražim pogledom Borisa. Već je pronašao i sjeo na drugo mjesto.

“Izvini, mozes poći na tu stijenu. Samo sam hranio ptičice.”, obratih mu se.

“Nije problem, ovdje je dobro.”, reče mi.

Nastavio sam ih hraniti i u tim trenucima sam zaboravio gdje sam. Posmatrao sam ptičice. Sada ih vec počinjem razlikovati. Onaj ima povrijeđenu nogu, onaj je mali, onaj treći je napuhanko, pravi harambaša…

Ostadoh bez kruha.

“Hoćemo li polako?”, pita Djang.

“Idemo.”, odgovara ova neumorna bugarsko-bosanska trojka.

***

Kaže se, kada prođete Drolma La, savladali ste koru. Međutim, iza nas je samo tri sata uspona, od sedam do deset sati ujutro.

Nastavljamo ravnim, kamenim i snjegovitim tlom. Ovako je lakše, nema uspona, a o kisiku više i na razmišljam. Idemo nizbrdo. Uvijek sam se više volio spuštati nego penjati. Znam da ćemo se morati spustiti nekoliko stotina metara nadmorske visine u preostalom dijelu dana.

Na pojedinim mjestima nalaze se prave strmine. Pažljivo se spuštamo da ne izvrnemo nogu. Zapravo, prošli smo dva znaka na kojima piše da postoji opasnost od ozlijeda zglobova.

Sada znam da nas ništa ne može zaustaviti. Najteže smo prošli. Samo treba odraditi ove kilometre strmina, a nakon toga je gotovo sve ravno.

Dosli smo na slijedeće odmaralište. Pijem dva slatka čaja. Organizam traži tekućinu. Razgovaramo s lokalnim ljudima. Pitam se, koliko nam je još preostalo? Ako smo jučer prešli 18 km, ostatak kore je 34 km. Šta ako pokušamo da obavimo koru za dva dana, umjesto za tri?

Razgovarali smo prvo Djang i ja, a onda smo ideju podijelili sa Tsenkom i Borisom. Oni se složiše.

Super, ovo je novi izazov. Ali, dobro će nam doći u biografiji. “Obavili Kailash koru za dva dana!”, šalim se u sebi.

“Samo, moramo imati dodatnu motivaciju. Predlažem da se počastimo kupkom u toplom Springsu gdje smo bili neki dan.”, sugeriram svojim suborcima.

Složiše se.

S novim entuzijazmom krećemo se prema Darchenu. Naravno, svi ovi kilometri se neće sami od sebe preći, već našim nogama i umornim tijelima.

Hodajući po ravnom, imamo više prostora da gledamo prirodu, osluškujemo žubor riječica i da posmatramo neobične geometrijske oblike planina koje nas uokviruju.

Sada smo na ravnom.

“Djang, uzmi moje štapove za hodanje u ovom dijelu.”, kažem.

Nakon pola sata, Djang mi prilazi:

“Ovo su dobri štapovi. Je li ti ih dala April?”

“Ne, kupio sam ih u Sarajevu prije polaska. Ali su vrlo kvalitetni.”, Pokušavam se sjetiti koliko sam ih platio, ali znam da nijedan komad ove planinarske opreme nije bio jeftin.

Djang ponavlja kako su štapovi dobri.

“Djang, poklanjam ti te štapove za hodanje. Tebi će više trebati nego meni.”. Tako završavam priču oko štapova i nastavljam dalje.

Sada je već sunce, te skidam dvije kapuljače i ostavljam samo kapu na glavi. Raskopčane sam jakne. Razmišljam o promjeni plana za vraćanje u Sarajevo.

***

Slijedeće odmaralište: skroman kućerak od cigle od blata, peć u centru prostorije. Uzimam još dva ledena čaja. Žena sa bebom na leđima i sinom na kauču. Djang naručuje kineske makarone. Ja se odlazim igrati s klincem. Ima četiri godine. Pokazuje mi mobitel s igricama i prazan blok. Uzimam blok i nacrtam patkicu. On izgovori kako se patka kaže na tibetantskom. Nacrtam kuću. Pa jaka. Pa Kailash. On istrgne jedan list papira pokušavajući nešto da napravi. Uzmem ga i napravim avion. Bacim ga, avion poleti. To mu se svidjelo. Izašli smo vani i malo se igrali papirnatim letećim objektom.

Na izlasku iz ovog odmarališta vidimo pick-up, kamion. Kaže mi Djang:

“Hoćemo li natrag ovim vozilom?”

“Ne, ja trebam da kompletiram koru. Radim je zbog sebe. Ne mogu se varati.”, odgovaram.

Prošli smo 100 metara, a tamo Tsenko i Boris, sjede, čekaju nas.

“Vidjeli smo da ste ušli unutra, pa smo pomislili da si stao da napuniš bateriju mobitela”, reče Boris.

“Tako je.”, odgovaram. Zaista, punio sam smart phone koji se ne snalazi dobro na niskim temperaturama. Jako brzo troši bateriju, velika zamjerka Apple-u. Vjerovatno će moj slijedeći telefon biti druge marke.

Nastavljamo dalje skupa.

Nakon pređenih kilometara i kilometara, dolazimo do budističkog manastira gdje smo trebali spavati drugi dan. Tu je već nekoliko ljudi smješteno u sobe, pa će nastaviti sutra.

Mi prolazimo, ne obazirući se na primamljiv zov odmora.

***

Ispred nas su posljednja tri sata hoda. To je obično treći dan kore. Put je ravan. Na nekoliko mjesta se dižemo iznad doline, blagim usponima.

Djangu govorim o svojoj promjeni.

“Nazovi April i reci joj da mi uzme karte Ngari-Lasa i Lasa-Chengdu.”, govorim mu.

“Ali karte se ne mogu mijenjati, pogotovo ne za strance.”, odgovara Djang.

S tim se složiše Boris i Tsenko.

“Ne, ne, ovo su druga vremena. Nije ovo Kina od prije deset godina.”, uporan sam.

Djang napokon uspostavlja vezu sa April. Ona počinje da radi na kartama. Kaže da se za sat vremena mogu promjeniti rezervacije, uz nadoplatu, naravno.

“Rezerviši!”, odlučan sam.

***

“Još ova dva prevoja i tu smo. Tamo će nas čekati auto.”, komentira Djang.

Izgleda dohvatljivo. Koračamo. Naravno, nisu bila samo dva, vec četiri prevoja, potrajalo je i to, ali na koncu vidimo prvu kućicu. Periferija Darchena.

“Tu smiju dolaziti auta.”, kaze Djang.

Došli smo pored table koja označava završetak Kailash kore. Slikam se.

Uđemo u kućicu da se okrijepimo. Unutra sedam Tibetanaca, crni k’o gar. Kao da su iz rudnika izašli. Slikam se i sa njima.

Dotada mi je bilo teško skidati obje rukavice, otkopčavati jaknu, tražiti foto aparat, uključivati ga i slikati. Isuviše radnji, isuviše dodatne energije. Sada osjećam nešto drugo.

Okrećem se u pravcu Kailasha. Jos jedanput. Zatvaram oči.

MEDITACIJA

“Da li je ovo “djelovanje”? Borba nad fizičkim?”

“Jeste. Vidio si vjernike. Za sve ćemo se mi pobrinuti. Oni koji zavrijeđuju, bit će nagrađivani. Oni drugi će ponovo učiti.”

***

Umočio sam umorno tijelo u toplu, mineralnu, svetu vodu. Sada kada je sve gotovo, vrijeme je da se javim Sabini. Šaljem joj poruku:

“Najdraža, uspio sam. Odradio sam Kailash koru na minus dvanaest, jakim tempom, tako da smo za 11 sati prešli 34 km. I završili je čitavu za dva, umjesto za tri dana. Najteži je bio vertikalni prijelaz na 5.650 m. Ne bih ovo žestoko, fizičko, mentalno i duhovno iskustvo nikom preporučio. Volim te.”

I, ubrzo, primam odgovor:

“Ne mogu ti opisati koliko sam sretna što si uspio i što si se javio da si dobro.”

***

Gledam nokte. Nisu mi nešto posebno narasli od jutros.

Razmišljam o nama trojici. Možda smo nekome izgledali kao trio raštimanih pedesetogodišnjaka. Ali, u stvari, mi smo tri planinska kozoroga koja još uvijek nisu za odbacivanje.

student financial help center