Semir Osmanagić: Sveta jezera, Mandar megaliti i tibetanski rukopisi

Napisao  Pročitano 1730 puta

Darchen je polazna baza za Kailash koru. Ovdje, na 4.650 metara nadmorske visine, prespavate ili provedete nekoliko dana aklimatizacije, a potom se uputite pješke u obilazak svete planine Kailash.



Toplo obučen utonem u san. Usred noći, budi me bol u prsima. Nekoliko puta udahnem duboko. Sjetim se da sam na Tibetu. Pogledam na sat. Tri sata poslije ponoći. Pokušavam zaspati. Ne ide. Nakon dva duboka udisaja, umorni organizam prelazi na kraće udisaje, ubrzo nedostaje kisika i javlja se alarm u tijelu – ponovo se budim. Nadao sam se da će se nešto promijeniti, ali do šest sati ujutro nisam zaspao. Tek sa izlaskom sunca sam odmorio jedan sat, od šest do sedam.

Danas nam je na rasporedu obilazak svetih jezera Rakshas Tai i Kurgual Chungo.

FOTOGRAFIJE MOŽETE POGLEDATI OVDJE

U sedam polazimo na doručak u Darchen. Obučen sam toplo. Moram pohvaliti termalni donji veš bh. proizvođača “Alma Ras”. Ova domaća firma je napravila pamučnu odjeću koja mi zadržava toplotu na pravom nivou. Profesionalna planinarska odjeća sa specijalnim materijalima koji zadržavaju toplotu, također, je prošla ispit. Skupe gojzerice (reklamiraju ih kao zaštitu protiv vjetra, kiše i snijega) jedino se ne reklamiraju kao termalne, a sada znam i zašto. Nožni prsti mi mrznu.

Mali restoran je 200 metara udaljen, blagim usponom. Iznenađujem se koliko razlika od 1000 metara nadmorske visine (Lasa-Darchen) zapravo predstavlja napor za organizam. Koraci su mi sporiji, i pitam se zašto li su izabrali baš taj restoran kada je bilo i bližih.

Restoran je jedna velika prostorija u čijem se centralnom dijelu nalazi peć na drva. Ona pomalo grije i osjetno smanjuje minus od 12 stepeni, koliko je vani. U restoranu, sa strana na klupama, spavaju članovi domaćinstva. Dvije osobe su budne i poslužuju čaj s džumbirom, medom i limunom, te prave kajganu s paradajzom. Napokon sam nešto konkretno pojeo.

***

Vožnja do jezera Rakshas Tai je posebna. Ogromna otvorena prostranstva, a iz svakog ugla se vidi Kailash, koji suvereno dominira svojom bijelom figurom nad cjelokupnim prostorom. Jezero je spektakularno plave boje, zauzima više od 150 kvadratnih kilometara površine. Vodič Djang mi kaže da je riba iz ovih voda dobra za trudnice.

“Ne vidim ribarske brodove, ima li koja luka na jezeru”?, pitam.

“Ne, ovdje se riba ne lovi. Samo ako valovi donesu mrtvu ribu, onda je jedu. Ovo je sveto jezero.”, odgovara.

***

Otvoreni prostor, reski planinski zrak, vjetar i polazak na pješačenje oko jezera Rakshash Tai i kore. Lede mi se nosnice. Stavljam masku na lice, štitim nos i usta. S crnim naočalama i kapom štitim čitavo lice od sunca. Ovdje smo četiri kilometra bliži suncu, nego u Sarajevu. Koža brzo izgori.

Dio kore (kružnog obilaska) oko jezera Rakshah Tai odrađujemo autom, a dio pješke. Nekako smo se na čelu šestočlane grupe našli Petar iz Bugarske i ja. Petar me je slušao na predavanju u Sofiji prije mjesec dana.

“Ti se profesionalno baviš planinarenjem?”, upita me.

“Ma ne, ovo mi je prvi put.”, odgovaram.

“Vidim da imaš profesionalnu opremu.”, govori mi.

“Kupio sam je prije polaska za Tibet.”, odgovaram mu.

Uslijedilo je malo brže pješačenje uz obale plavog jezera. Pravimo pauzu, pridružuju nam se i ostali. Jedan se terenac uspio probiti do nas. Kombi nije mogao ići preko prevoja sa snijegom. Uspijevamo se ubaciti sva šetorica u terenac (dvojica u gepek). Stajemo dva puta: jednom do slanog, trokutastog jezerca, gdje se tri zeca osjećaju zaštićeno i bez straha. Druga stanka je na čistini s koje se vidi nekoliko uzivišenja. Sergeju je to bio današnji cilj. Ova uzvišenja na satelitskom snimku izgledaju kao čovjek sa bradom. Iz ove perspektive, ‘pak, riječ je običnim, erodiranim brdima.

Sergej, Wolfgang i Tsenko prave plan kojim putem treba ići, šta je potrebno vidjeti i koliko vremena utrošiti. Uzimaju toki-vokije, te razmjenjuju brojeve telefona.

U tom momentu dolaze dva terenca, a u njima naši vodiči Djang i Tensin. Djang nam reče da ima jedno mjesto u terencu. Pogledam Sergeja. Osjetih njegovu energiju: nije siguran šta sve želi vidjeti i koliko će to trajati. Onda dobijam novu informaciju da se neće vratiti prije 21 ili 22 sata večeras, dakle, po mraku.

Kažem Djangu da ću ja poći terencem s njima. Ulazim u vozilo. Ova se petorica malo iznenadiše, ali znam zašto sam to rekao. Krenuli smo. U autu su dvojica uposlenika Regionalne direkcije za puteve. Provjeravaju u kakvom su stanju ovi planinski, šljunkoviti putevi nakon djelomičnog otapanja snijega. Voze oštro, prelaze preko potoka, uzbrdo, nizbrdo, a naši bubrezi plešu svoje plesove.

Započinjem razgovor:

“Ima li ovdje velikih uspravljenih kamenja, megalita?”

“Ima.”, odgovaraju moji novi domaćini.

Odvode me “preko gora i preko mora”, tamo gdje puteva nema, i dovode do interesantne arheološke lokacije. Riječ je o jedanaest vertikalno postavljenih kamenih blokova nepravilne geometrije. Formiraju pravougaonik, dimenzija 8x6 metara. Orijentacija je u skladu sa stranama svijeta, s tim da je duža stranica pravougaonika okrenuta prema jugu. Dva najveća kamena imaju visinu oko dva metra. Prvi kamen ima masu od 900 kg, a drugi oko 700 kg. U blizini nema ovakvog duguljastog kamenja, ali sam kasnije zapazio da se na obroncima jednog uzvišenja, 4-5 km dalje, nalaze isti materijali. Uočljiv je visok procenat željeza u ovom kamenju.

Moji domaćini mi govore:

“Ovo je Mandar (groblje).”

Međutim, blokovi su isuviše blizu jedan drugom da bi bili grobnice. Kažu mi da nije nikada bilo iskopavanja ovdje. Zapravo, za ovu lokaciju se i ne zna, samo poneki pastir zna. U to sam se uvjerio te večeri kada niko u obližnjem gradiću Darchen nije čuo za Mandar megalite, kako sam ih ja nazvao.

Bilo je vrijeme za kraću meditaciju.

MEDITACIJA

Mandar megaliti su napravljeni u slavu Suncu. Graditelji su transportirali blokove na “tibetantskim” jakovima, kopali rupe, i upotrebom konopaca, vertikalno ih postavljali u rupe. Nema skeleta vladara ispod blokova na ovoj lokaciji. Međutim, postojao je vladar koji je tražio da ga pokopaju ispod sličnog, ali većeg, megalitnog lokaliteta

***

Nakon posjete Mandar megalitima, krećemo dalje oko jezera. Nakon duže vožnje, izlazimo na glavnu cestu prema Darchenu. Zatiče nas prekrasan pogled na Kailash, ali i čitav vijenac planina lijevo i desno. Zamolim vozača da stane.

Zatvaram oči. Dlan lijeve ruke okrećem prema Zemlji i skromno zamolim da mi da informacije. Desnom rukom počinjem da skeniram vijenac planina.

MEDITACIJA

Daleko na horizontu, s desne strane, vidim dva piramidalna vrha. Iz njih izbija energetska zraka prema svemiru. Nastavljam rukom prolaziti kroz prostor. Oko Kailasha je niz stepenastih i “pravih” piramidalnih uzvišenja. Oni svoju energiju usmjeravaju ka Kailashu. Sam Kailash ima najmoćniji energetski snop. Idem dalje. S lijeve strane je dolina kroz koju protiče energija, u dva smjera. Uz pomoć ove energije se vrši uticaj na svijest bića na površini Planete. Nastavljam skeniranje u daljini dvije dodatne piramide s lijeve strane i njihove zrake.

***

Pitam se, gdje je granica između ova dva svijeta, imaginarnog i stvarnog. Bijele planine, vječno pokrivene snijegom ili energetske, svjesne mašine, s bićima u svojoj utrobi.

***

U međuvremenu…

Sergej vodi svoju petočlanu grupu prema uzvišenju, “bradatom čovjeku”. Prvo izlaze na obale jezera. Nakon toga Boris i Tsenko odlučuju da se vrate i da u terencu sačekaju drugi dio ekipe. Sergej vodi Petra i Wolfganga na penjanje na vrh uzvišenja, u potragu za eventualnim petroglifima i možda još ponešto. Sergej i Tsenko koriste toki-voki za radio vezu.

Boris i Tsenko odlaze natrag gdje se nalaze terenac i vozač. Tu čekaju trojku da se vrati. Prolazi prvi sat, zatim drugi, pa treći… Tsenko pokušava uspostaviti radio vezu sa Sergejom, ali bezuspješno. Pokušava mobitelom, ali signala nema. Prolazi i četvrti sat.

Dok se odvija ova drama na otvorenom, ja se nalazim u svojoj hotelskoj sobi, za kompjuterom. Dolazi mi vodič Djang i govori mi da su izgubili vezu sa Sergejovom trojkom već unazad četiri sata. Mislim se u sebi, tako sam nešto i pretpostavljao.

Napokon, nakon četiri sata, Sergej mobitelom stupa u kontakt sa vozačem i objašnjava mu gdje da ga čeka. Vozač, budući da nije odavde, polazi s Borisom i Tsenkom u potragu za preostalim članovima ekipe. Rekli su mu da vozi pet kilometara na zapad. Vozač ide pravo, lijevo, desno, preko potoka i uzvisina, putevima i van puteva. Osam je sati navečer.

Za to vrijeme Sergej uporno ide naprijed. Wolfgang se umorio, legao pored puta i zaspao. Petar, u strahu da će ga uhvatiti mrak, počinje da trči. Nalaze se na nadmorskoj visini od 4.700 metara, a do Darchena je 40 km.

I, napokon, stiže terenac, Kupi ih jedno po jedno, ubacuje u auto, i kreću natrag za Darchen. Došli su u 21.30 sati (baš onako kako sam i pretpostavio). Šta bi bilo da ih neiskusni vozač nije pronašao i da ih je ostavio na minus 17 stepeni vani? O tome je bolje i ne razmišljati, niti zamišljati.

***

Ponovo, usred noći, nedostatak kisika. Nekoliko puta duboko udahnem. Vani je mrak. Tek su tri sata poslije ponoći. Preostaje mi jedino da uzmem kompjuter i radim, jer od sna više nema ništa.

Danas nam je divan, vedar dan. Hladan, ali sunčan. Svi polazimo na krug (koru) oko svetog jezera Manasarovar koji se nalazi na 4.590 metara nadmorske visine. Predivne je plave boje. Priroda je netaknuta ovdje, veličanstvena. Na brdu, koji daje pogled na čitavo jezero, nalazi se budistički hram Chi Io. Nalazimo sveštenika i on nam otključava jednu po jednu prostoriju. Sačuvani kip Bude je dobar znak.

Na oba unutrašnja zida nalaze se mnogobrojne police sa sačuvanim skriptama, rukopisima i dokumentima o budizmu. Napokon. Dugo sam se pitao da li pojedini manastiri još uvijek imaju ove knjige, jer su većinom uništene ili prenesene u Peking tokom kineske Kulturne revolucije 1967. godine. Manji dio je prenesen u Indiju, nešto malo nalazi se u Nepalu, a sada vidim da ih, ipak, ima još i na Tibetu.

Zamolim sveštenika da mi pokaže najstariji spis. Donosi dragocijeni, teški dokument.

“Ovaj rukopis je star 1.500 godina. Ovi drugi na policama su po 1.200 godina.”, govori mi.

Spuštam glavu, dodiruje mi knjigom potiljak. To je znak poštovanja prema drevnom znanju.

Budizam je na Tibet došao prije hiljadu godina, ali čuvaju se spisi koji su znanto stariji. Čak su imali dokumente stare i po 5.000 godina. Marljivo su sakupljali znanje stoljećima. Lame su prvobitno učile mlade sveštenike pismenosti, a potom kako da razumijevaju stare tekstove o historiji, filozofiji, agrikulturi, političkom sistemu, ratovima i sukobima… Po 2.000 ili čak 5.000 sveštenika je podučavano na jednom mjestu, kako bi oni nakon toga postali rasadnici znanja.

Pojedine knjige bi bile toliko teške da bi ih iznosili samo jednom godišnje na proučavanje i nosili bi ih po trojica sveštenika.

Danas su svi tibetanski manastiri i hramovi u vlasništvu kineske države. Lama više nema, niti sveštenika kao nekada. Oni rijetki, kojima je dozvoljeno da rade, nemaju istu funkciju kao nekada. Knjige se ne otvaraju. U tim bibliotekama prošlosti, oni su samo čuvari, zaštitnici.

Ovo je mali manastir, ali je lijepo uređen. Na zidovima se nalazi motiv “točak života”. Zatim, neizbježni lotus, sakralna geometrija, Bude i lame.

***

Najsvetije mjesto se nalazi na samom vrhu manastira, koji se nekada nalazio na vrhu kamenog brežuljka. Tu je, u osmom stoljeću, meditirao u maloj pećini Ratmasamlea Gurumbice. Njegova statua se nalazi tu uz zapaljene svijeće. U uglu se nalazi kamen u kome kao da je ugraviran otisak stopala.

“Ovo je stopa Gurumbicea. Ima ih četiri na Tibetu.”, govori nam sveštenik.

Nakon sto su svi izašli iz malog prostora, sjedam ukrštenih nogu, naslanjam se na zid, kao sam Gurumbice nekada.

MEDITACIJA

Otisak stope je napravio student, sljedbenik Gurumbicea, u kamenu nakon smrti svetog učitelja. Gurumbice je bio vrlo spritualan, iznad materijalnog svijeta. Imao je poseban energetski omotač oko tijela koji je bio vidljiv i za životinje i za ljude. Stupio je u kontakt s bićima ispod ove planine.

***

Ispod hrama nalaze se izvori tople, mineralne vode. Naravno, odlazimo na kupku. Danima se nismo kupali. Ili nema tople vode, ili ako je i ima, onda su temperature u hotelskom kupatilu jednake vanjskim, dakle minusi.

Mineralna voda sadrži i radij i litij. Evo šanse da radioaktivno zasvijetlimo! Voda je topla, zapravo vruća, ali na granici izdržljivosti. Izvlači energiju, ali mi je ovo osvježenje itekako bilo potrebno.

Krećemo dalje. Na širini, na plaži svetog plavog jezera Manasarovar, zastajemo. Flašicu punim vodom, Vodič mi govori da je to sveta voda. Vozač mi donosi dva kamenčića iz jezera. Ispunjena su energijom jezera.

“Zašto je ovo sveta voda?”, pitam.

“Zato što jezero puni voda s Kailasha. To je mjesto gdje bogovi prebivaju.”, odgovara mi vodič.

Na tren zatvorim oči, drugi dlan okrenem jezeru i upućujem pitanje: Zašto je Manasarovar jezero sveto za hindu religiju i da li je to prebivalište Shive?

MEDITACIJA

Bića su ostavila energetski otisak na ljude koji su živjeli u širem region, daleko u prošlosti. Zato, ljudi poštuju viša bića i prirodu. Ljudima su opisane priče tako da će i oni sami imati svoj vlastiti životni obrazac i priče za sebe.

***

Tokom pjesačenja oko jezera vidim prve pilgrime koji rade svoju koru oko svetog jezera. Nakon dva koraka liježu, izgovaraju mantre, podižu se i nastavljaju dalje. Kora oko jezera traje sedmicama.

Tibet je posebno iskustvo.

student financial help center