Semir Osmanagić: Tibetanska pustolovina - Lhasa

Napisao  Pročitano 1275 puta

Imali smo kovanicu u početku projekta istraživanja bosanskih piramida da je Bosanska piramida Sunca majka svih piramida, jer je najstarija piramidalna građevina na svijetu. Došlo je vrijeme da posjetim oca svih piramida, piramidalnu planinu Kailash na Tibetu.



***

Krajem aprila 2007. posjetio nas je dr. Harry Oldfield, britanski biolog koji je razvio specijalnu PIP kameru za snimanje energetskih polja. Nakon što je 30. aprila snimio piramide, slijedeći dan, 1. maja, imao je interesantan eksperiment. Njemica je donijela svoju vrijednu i staru kristalnu lubanju koja je pripadala Majama, u Visoko. Snimali su vrh Bosanske piramide Sunca bez lubanje i pokazivao je iste vrijednosti i vertikalna energetska polja kao prethodnog dana. Onda je donesena kristalna lubanja na plato koji vodi prema vrhu piramide sa zapadne strane. Kamera je bila u hotelu “Piramida Sunca”. U momentu kada je lubanja izvađena iz torbe, na kameri se vidi kako istovremeno polazi jedna energetska zraka s vrha piramide, a druga iz lubanje i sastaju se na sredini puta. Uspostavili su komunikaciju?

FOTOGRAFIJE POGLEDAJTE OVDJE

Tada, u proljeće 2007. nismo pridavali veliku pažnju ovom eksperimentu. Bio je isuviše egzotičan i ezoteričan da bi ga plasirali u javnost. Mnogo stvari još nismo razumjeli u vezi bosanskih piramida. Kasnije smo, nizom mjerenja energetskih fenomena, shvatili da je sve oko nas živo, ima svoju frekvenciju. Tako je i Bosanska piramida Sunca vrlo stara i moćna energija koja komunicira s drugim energijama. Dokaz za to je bio i ovaj eksperiment s kristalnom lubanjom, proveden po prvi put u svijetu.

***

U Kinu, ovaj put ulazim s njenog jugoistoka, preko milionskog grada Guangdzou, u blizini Hong Konga. Ogroman aerodrom, matični dom za avio kompaniju China Southern. Nije najveća u Kini, ali ima 260 Airbusevih aviona modela 330, te 320 Boeing-ovih aviona 747, i to samo u ove dvije kategorije. Tu su i deseci drugih modela. Sve u ovoj zemlji je ogromno,

Dva sata leta i dolazim u Chengdu, u središnjoj Kini. Pitam stjuarda u kojoj je Chengdu vremenskoj zoni. Odgovara mi da je čitava Kina jedna vremenska zona. Sa smijehom kaže kada je podne u jednom dijelu, u drugom dijelu Kine je sunce već zašlo. Ovaj grad je odskočna daska za let prema Tibetu. Milonski grad, preširokih avenija, s najvećim aerodromskim tornjem kojeg sam vidio do sada. Dom za avio kompaniju Sichuan Airways. Pored vize za Kinu, bile su mi potrebne četiri dozvole za posjet Tibetu: tibetanska regularna, zračna, kopnena, te za ulaz na teritorij svete planine Kailash, što mi je i cilj putovanja.

Nova dva sata leta slijedećeg dana. Lasa (Lhasa). Mistična i drevna, sjedište tibetanske mudrosti, brojnih budističkih tajni. Iz aviona, s nama, rame uz rame, na visini od 8.000 metara, postrojeni su završeci planinskih vijenaca. Lasa je na velikom platou na visini od 3.600 metara. Prilikom slijetanja na svoje iznenađenje vidim moderan auto-put ispod sebe. To nisam očekivao. Kasnije saznajem da su ga završili prošle godine i spaja aerodrom i glavni grad Tibeta, skračujući put na 45 minuta vožnje.

Dočekuje me kineskinja April sa svojim timom, dobijam tradicionalni tibetantski bijeli šal oko vrata. Ranije su došli i ostali učesnici ekspedicije iz Rusije, Njemačke i Bugarske. Sada nas je šestoro.

Krećemo prema Lasi.

***

Wolfgang Wolmer je u svojoj 69. godini. Ovo je njegov sedmi dolazak na Tibet. Prvi put je slušao Dalaj Lamu 1998. u blizini Hamburga. Svidjelo mu se što je čuo i postao je budist. Osjetio je poziv da napravi “koru”, pješačenje oko svete planine Kailash. To je i učinio 2002. Kora traje tri dana, 52 km je razdaljina koja se pređe. Pri tome je uspon oko 1000 metara, a svakako je najzahtjevniji prolaz Dolma La na visini od 5.670 metara. Do kraja aprila ovim prolazom se ne ide zbog snježnih nanosa i leda na površini. Naravno, tu su i niske temperature, jak vjetar, promjenjivo i nepredvidljivo vrijeme.

Ipak, najveći izazov za svakoga je visoka nadmorska visina. Već od visine od 3000 metara, zbog niskog atmosferskog pritiska, u organizam se ne pumpa dovoljno kisika u krv. Naravno, mozak bez kisika, ne radi kao obično, glavobolje su stalne, tijelo je usporeno, kao i proces razmišljanja.

Da bi se obavila kora, koja je sveti zadatak za pripadnike četiri religije (hindu, budizam, jains, bonpo), nekoliko je izazova: fizički, koji trazi fizičku spremu, pripreme i kondiciju; mentalni, jer je bitno izdržati ovaj put i svakim satom se boriti sam sa sobom, i spiritualni. Nije rijedak slučaj da učesnici kore imaju priviđenja, a dosta ih je tragično završilo.

Za hindu religiju, planina Kailash je mjesto prebivališta boga Šive. Lani sam, prilikom posjete indijskoj državi Tamil Nadu i gradu Thiruvannamalai koji je sjedište grandioznih piramidalnih tornjeva (najviši je 66 metara), znao da mi slijedi posjeta Tibetu. Naime, ovi hramovi posvećeni Šivi su u podnožju planine Annamalai, gdje se Šiva pojavio, još jednom donoseći vatru čovječanstvu. Prema nekima, tu mu je bio kraj, a na Kailashu početak.

Za budiste je opet, Kailash, oličenje energije Bude. Wolfgang tvrdi da je vidio dva Budina oka prilikom svoje prve kore. Kao što muslimani imaju svoju svetu obavezu da obave bar jedan hadž u Meku, tako budisti i hinduisti smatraju koru svojom spiritualnom dužnošću. Dolazak do ove tibetantske lokacije moguć je iz osam pravaca (Indija, Kina, Butan, Nepal). Osam – lotusov cvijet.

Nakon dvanaest kora, obilaska oko vanjskog kruga Kailasha, stiče se pravo da se obavi unutrašnja kora. Wolfgang je našao prečicu. Naime, 2002. godina je bila godina konja po tibetanskom kalendaru i ona zamjenjuje dvanaest kora. Stoga je već slijedeći put obavio unutrašnju koru. Prije dvije godine je napisao knjigu, veliki ilustrirani priručnik, o kori, na engleskom jeziku. Knjiga je izdana u Nepalu (“The Inner and Outer Paths of Mt. Kailash”).

Naš razgovor se odvijao u Lasi, u tradicionalnom restoranu, uz tibetansku muziku:

“Šta je za tebe kora?”, pitao sam ga.

“Korom se stiče zasluga”, odgovara.

Na stol dolaze domaća jela, plata za platom. April se potrudila da restoran iznese sve najbolje što ima. Više od 80 posto jela su s mesom. Nas četvero ne jedemo meso, tako da uglavnom naši domaćini uživaju u specijalitetima. Mi smo bili zadovoljni rižom i ukusnim pohanim štapićima od jogurta

Wolfgang mi kaže:

“Budistički sveštenici ne bi trebali jesti meso. Ipak, zbog visokih nadmorskih visina i potrebe za energijom, jedu ga. Međutim, oni ne ubijaju životinje, već to za njih rade muslimani. Kada budist dolazi u posjet nekoj obitelji, on traži da se ne ubija jak ili neka druga životinja samo zbog njega. Ali, ako su to već uradili, onda učestvuje u večeri.”

***

Jednosatno putovanje od aerodroma do Lase vodi autoputem, Ulazimo na periferiju. Velike rezidencijalne zgrade, neboderi, šoping centri, banke. Ne mogu da vjerujem. Kao periferija drugih kineskih milionskih gradova. Doduše, Lasa danas ima million stanovnika, od kojih su većina Kinezi. Tibetanci se gotovo i ne vide na ulicama svog glavnog grada.

Veliki automobili, bicikli, motori, zagušene gradske ulice. Stigli smo u vrijeme popodnevnih gužvi. Hiljade crvenih kineskih zastava, natpisi na kineskom, veliki portreti nekadašnjih komunističkih lidera (od Mao Tse Tunga i Teng Hsia Pinga do današnjeg Xi-ja).

Napokon, u glavnoj ulici, pogled prema imperijalnoj palati Dalaj Lame i budističkim hramovima. Impresivni zidovi, visoki desetak metara, ograđeni posjed, prozori visoko na zgradama. Danas je ovaj, nekadašnji svjetski centar budizma, okružen žičanom ogradom, pretvoren u neku vrst muzeja, izgubivši svoju spiritualnu, edukativnu i energetsku ulogu.

Upad kineske komunističke vojske na Tibet 1950-ih doveo je do genocida nad Tibetancima, kulturocida nad drevnim kulturnim blagom i današnjeg urbicida nad tradicionalnom tibetantskom arhitekturom. Čak su 80 posto budističkih sveštenika Kinezi, a ne Tibetanci. Dalaj Lama je šest decenija u izbjeglištvu, bori se kako može, Zapad mu daje Nobelovu nagradu, primaju ga američki i europski predsjednici, ali uzalud.

Nakon smrti Dalaj Lame, Kinezi će proglasiti svog Dalaj Lamu, preostali tibetanski sveštenici će proglasiti pravog Dalaj Lamu kako se to generacijama radilo (reinkarnacija u jednoj od tibetantskih beba). Doći ce do raskola. Jači tlači. Tibetanski budizam će doživjeti svoj konačni udarac.

Prolazim pored sjedišta Dalaj Lame koje se uzdiže do neba. Od svetog mjesta ostala je beživotna ljuštura.

Kako duboko, duboko razočarenje za mene. Ovakav osjećaj tuge odavno nisam imao. Stislo mi se grlo.

Šta ja mogu da učinim da vratim Tibet Tibetancima?

***

Nikada ne uzimam lijekove, aspirine, antibiotike. Dolazak na Tibet je drugačiji. Prisjećam se iskustva sa Peruom, Boravak u Kusku (Cusco), prijestonici Inka, na 3.400 metara donio mi je glavobolje, usporenost, tromost, dok se nisam navikao nakon tri dana. U Boliviji na 4.100 metara bilo je još gore. Po noći, u kamenoj pastirskoj kućici, nije se moglo spavati. Budio sam se svakih deset minuta, nedostajalo je zraka. Preko dana je bilo OK, fizički sam bio spreman, ali noć uništava.

Stoga ovdje ne pravim istu grešku. Na aerodromu kupujem herbalne tablete protiv planinske glavobolje, odmah pijem preporučene tri. Dolazimo u hotel, Tsenko mi daje tablete za kisik, da šire krv da primi više kisika. Također, pruža mi bočicu u kojoj je tekućina, bazirana na medu i 40 ljekovitih biljki, čiji je koncentrat postavljen u omjeru zlatnog reza. Uzimam prvu kašičicu.

Tsenko je Verin suprug, avio-pilot iz Bugarske. Organizirali su moje predavanje u Varni, na obali Crnog mora, prošli mjesec. Ovo je njegova druga kora. Prvu su on i Vera obavili prije 12 godina i nakon toga se vjenčali. Tsenko je vrlo spritualan. Govori mi da je ispod Rila planine u Bugarskoj, smještena legendarna Agarta, civilizacija milionske starosti.

Treći član moje uže ekipe je također Bugarin, medicinski doktor Borislav. Ovo je njegov prvi put na kori. Obojica su prošla čitav svijet, penjali se na svete planine Perua, Bolivije, Kolumbije, išli na druge lokacije po Europi i Aziji. Došli su nakon tromjesečnih kondicionih priprema. Borisa sam sreo prvi vikend u martu. Došao je u posjet bosanskim piramidama. Ovi pedesetogodišnjaci jako cijene naš rad u Visokom.

***

Osam dana prije dolaska u Kinu, razgovaram s prijateljem Valerijem Uvarovom, graditeljem piramida iz Rusije. Govorim mu da idem na Tibet, da obavim koru. Podigao je obrve. Kaže:

“Dobro, fizički bi ti to i mogao obaviti. Ali, znaš li da Kailash distortira vrijeme i prostor putem energetskog ogledala na svojoj istočnoj strani. Dosta ljudi se nikada nije vratilo sa kore. Jesi li zbilja spreman za to?”

Valeri i ja smo obišli zajedno piramidu Koh Ker u Kambođi, zatim otišli do Filipina na jednu međunarodnu konferenciju. Na odlasku mi je donio poklon. Umetke za čizme. Desni umetak ima bakarne pločice, lijevi cinkane. Skuplja verzija koristi zlato i srebro. Valeri je razvio ovaj proizvod koji omogućava bolji protok i balansiranje energija u organizmu. To je bazirano na principu Horus wand-u, metalnim okruglim šipkama koje su nosili faraoni drevnog Egipta.

Prvi dan kada sam obukao nove, nepremočive gojzerice, Valerijevi umetci su prvi uletili u njih.

***

Mitska Shambala, iz vremena prije vremena, nalazi se, prema pojedinim istraživačima, duboko ispod Kailasha. To je jedan od razloga zašto se na ovu svetu planinu ne smije penjati i osvajati njegov vrh viši od 6.700 metara.

Prva kora koja se obavi oko Kailasha, dovodi do oslobađanja grijeha. Postajemo mentalno čisti.

Trinaesta kora nam omogućava da obavimo unutrašnju koru i dobijemo spiritualnu čistoću.

Stotrinaesta kora omogućava da dostignemo stanje Budinog blaženstva. Naš lik se pojavi na obroncima svete planine.

***

Na večeri smo, u Lasi. Najiskuniji član šesteročlane ekipe je Rus, Sergej. U posljednjih dvanaest godina, dolazi dva-tri puta godišnje na Kailash. Pitam ga za motivaciju.

“Svake godine je drugi motiv. Ovaj put je potraga za civilizacijom Shan Shu, staroj milione godina.”

Okrećem se našem mladom vodiču.

“Kako si ono rekao da se zoveš?”

“Tensin, ja sam čistokrvni Tibetanac”.

“Koliko imaš godina?”

“Dvadeset osam”.

“Gdje si naučio tako dobar engleski?”

“U Indiji. Proveo sam osam godina i naučio hindu, engleski, nepalski, mandžurijski i mandarinski.”

“Dobro, o ostalom ću te pitati dok budemo pješačili oko Kajlasha”, završavam.

“Dok budeš obilazio Kailash, čuvaćeš ti dah i snagu”, ubacuje Volfgang.

Odlazimo u hotel, ujutro se nas trojica ustajemo ranije, polazak je u pet prema aerodromu.

***

Kao kad ronite duboko, i onda se odlučite izaći prema površini, organizam želi da diše, ali još ne smijete, u vodi ste. Površina nikako da dođe. I kada napokon izronite, pluća hoće da puknu.

Upravo takav osjećaj, prije nego što ću izroniti me probudio usred noći u hotelskoj sobi u Lasi. Odmah mi je bilo jasno da tijelo nije dobijalo dovoljno kisika. Prva tableta prestala je da djeluje. Mračna soba, držim oči zatvorene, isprekidano disanje. Dva, tri duga uzdaha, i onda dolaze kraći. Pokušavam da utonem u san, a to mi donosi kratke uzdahe i nedovoljno kisika. Ponovo me probudi pritisak u plućima. I tako narednih sat, možda dva.

Čini mi se da sam ipak uhvatio sat sna prije nego se javio alarm.

Krećemo iz istočnog Tibeta, prema zapadnom. Wolfgang, Sergej i Petar odlaze terencima na trodnevno putovanje prilikom kojeg će imati period prilagodbe. Mi preskačemo veći dio Tibeta i imamo drugačiji program u slijedeća dva dana. Srešćemo se u gradu Darchen i zajedno krenuti na koru prvi dan.

Još je mrak u Lasi. Osvjetljene zgrade, široki bulevari, kineske zastave, grad spava, saobraćaja nema.

Sjeta za nekim drugim vremenima. Kada su budistički hramovi svojom tradicijom bili most prema znanju prethodnih civilizacija.

student financial help center