Semir Osmanagić: Indija - Od gurua do rižinih polja

Napisao  Pročitano 819 puta

Grand Master Brahmarshi Patriđi je prvu piramidu u Indiji podigao 1991. Od tada, on i njegovi sljedbenici, podižu nekoliko hiljada ovih objekata isključivo za jednu svrhu: meditaciju.



Da nisam osobno vidio neke od njih, plus fotografije stotine velikih piramida širom Indije, i da se nisam sreo s arhitektom Vansijem koji ih je projektovao, teško bi bilo povjerovati u ove brojke. Definitivno je Indija zemlja modernih piramida i to zahvaljujući Patrđjiju, koji je postao graditelj i inicijator gradnje najvećeg broja piramida u historiji.

Jug Indije, oktobar 2016.

FOTOGRAFIJE MOŽETE POGLEDATI OVDJE

Kompleks koji je napravio od močvarnog i zapuštenog zemljišta kraj Bangalorea je pravo čudo. Siđete sa puta koji vas vodi kroz siromašne kvartove i odjednom se nađete u uređenoj oazi, sa svim neophodnim objektima, parkovima i volonterima. Ideje i vizija su se rodile u jednoj glavi i od tada ide njihova realizacija.

Moj prvi susret s Patriđijem bio je u Singapuru. Prije početka tamošnje Konferencije, sjeo je pored mene, stavio mi ruku na koljeno, pogledao u oči i rekao:

“Ne može se biti duhovan, ako se učestvuje u klanju životinja. Biti vegetarijanac prvi je uslov da se bude spiritualan.”

Nakon Singapura, Sabinu sam iznenadio svojom odlukom da više ne jedem meso.

Nakon što me je poslušao u Singapuru, Patriji me je u znak poštovanja nazvao “swamiji” (“svamiđi”, duhovni vođa u hindu religiji).

Drugi put ga srećem u Kraljičinoj odaji Keopsove piramide u četiri ujutro. On je već od ranije unutra. Dolazi indijska grupa, ljubi mu noge, on ih rukom dodirne. Ugleda mene, digne se, zagrli me, stisne jako, zahvali na dolasku. Treći put, u Dahabu, na Crvenom moru, ponovo pažljivo prati svaku moju izgovorenu riječ. I kaže da moram doći kod njega u Indiju.

Moji dani u njegovoj Dolini piramida ostaju mi u nezaboravnom sjećanju. Svaki naš susret prolazi u njegovom pokazivanju naše bliskosti. Večeram, prilazi mi s leđa, grli me. Govori:

“Svamiđi, zašto ti je osmjeh uvijek na usnama? Ti si glavni šef ovdje.”

Nikada mu ne odgovaram na pitanja, već komentiram njegova djela:

“Patriđi, ti si glavni kuhar ovdje, koji miješa nas “šefove” i pravi razna jela.”

Impresionirao me je njihov Kvantni energetski laboratorij i razmišljanja. Sve nekonvencionalne metode koriste se za opuštanje, rješavanje stresa, regeneraciju, ali i zdraviji i brži razvoj biljaka. Dogovaramo saradnju.

I Gandi i Buda su se udobno smjestili uz vodene površine. Njihove izjave o vegetarijanizmu se logično uklapaju u čitavu priču.

Zadnji dan Kongresa su mi dali priznanje i titulu “Dijamanta Nauke o piramidama.” Ove godine toliko priznanja za ovo što radimo u Visokom: iz Čikaga, Rusije, sada iz Indije.

Kada su mi dodijelili taj pozlaćeni tanjir, stavili mi šal oko vrata, posuli me vodicom po glavi, namazali obraze, slijedi iznenađenje. Kao poseban znak poštovanja, Pramiđi mi kaže da  ustanem, podiže mi ruku i rame, ostali priskaču, podižu me čitavog iznad zemlje, zatim silaze niz stepenice i započinje počasni krug. Opirao sam se u početku, ali nisam mogao prekinuti ovog žilavog sedamdesetogodišnjeg gurua, njegove sljedbenike, divne Indijce. Trče svom snagom unutar velike i impresivne piramide, a ja im na rukama. Četiri stotine učesnika Kongresa je na nogama: iz Indije, Kine, Vijetnama, Australije, Emirata, Egipta, Njemačke, SAD-a, Novog Zelanda…

U govoru zahvale istakao sam:

“Suviše često u životu započinjemo rečenice sa “ja”. Kažemo “ja se zahvaljujem”, “ja sam počastvovan”, “ja, ja, ja”. Pokažimo skromnost. Sve je stvoreno iz mraka, putem zvuka, ideje, vibracije, Došla je svjetlost i fizički svijet. Taj, materijalni svijet, počeo je da utiče na duhovni svijet. Stoga, izučavajmo oba svijeta: fizički s fizičkim čulima, spiritualni s duhovnim čulima. Nagrade gode egu, fizičkom tijelu i umu. Na duševnom nivou one su pozitivni događaji. Na nivou duha, samo novo iskustvo…”

Prije odlaska, čitam natpis na jednom od vozila: “Be a master” (“budi učitelj”). Patriđi kaže:

“Nemojte biti sljedbenici, budite duhovne vođe. Svaki od vas je učitelj. Tako živite.”

Put iz Bangalorea, središnjeg dijela na jugu Indije, do istočne obale Indijskog oceana i komune Auroville, trajao je devet sati. Poneki kilometar auto puta, s čudnim ponašanjem vozača kamiona i brojnih motorista koji svi žele biti u najbržoj traci. Brojniji su kilometri prašnjavih, međugradskih puteva.

Pitam vozača, koji nikada nije išao u školu, ali je naučio čitati i pisati, da li ima više ljudi u Indiji ili krava. “Ljudi”, odgovara mi. “A majmuna?”, uporan sam, jer viđamo mnogobrojne majmune pored puta. “Ljudi”, stiže odgovor. Zbilja, još koja decenija i Indija će prestići Kinu po broju stanovnika.

Desetmilionski Bangalore se pruža do granice s državom Tamil Nadu. Već dvadeset pet dana granica je zatvorena za automobile, kamione, autobuse. Dvije indijske države se svađaju oko vode. Na jednoj strani je brana, ne puštaju vodu drugoj strani. Zemljoradnici traže puštanje vode kako bi navodnjavali polja. Slučaj je na Vrhovnom sudu Indije i tek za dvadeset dana će biti donesena odluka. Napuštam jedan auto, iznosimo stvari, prelazimo blatnjavu granicu. Nevjerovatno, mislim se, ovo se dešava u okviru iste države.

Desetine hiljada ljudi pješke odlazi na drugu stranu. Brojna vozila i autobusi sa obje strane. Policija i vojska reguliraju kretanje. Ulazimo u drugi auto. Sa obje stane puta kamioni, tegljači, cisterne. Nepregledna kolona. Dvadeset pet dana su zatočeni ovdje mimo svoje volje. I još najmanje toliko će ostati. O štetama ne treba govoriti.

Prolazimo kroz sela, gradove, sve nekako isto. Motori, bosonogi muškarci, Indijke u lijepim sarijima, djeca idu iz škole u uniformama, krave i volovi mirno šetaju po cesti kao da znaju da imaju ulogu svetih životinja.

Iznad neurednih fasada posteri s najavama novih filmova. Glumci i glumice se smiješe ovoj milionskoj masi koja u bollywoodskim filmovima nađe zaborav od stvarnosti.

Hrana po putevima, čajevi se toče u prašini i buci automobila, roba na štandovima čeka kupce, prosjaci pružaju ruku, kratkodlaki psi vrebaju priliku da dođu do hrane, rikše se probijaju kroz masu koja se neumorno kreće...

Na posterima lokalni političari koji traže glas na izborima za dvije sedmice. Ali tu su i brojni drugi posteri na kojima sjedobradi gurui regrutiraju nove sljedbenike.

Vožnju nastavljamo, slike se nizu. Zastajemo pred rižinim poljem. U vodi, do koljena, žene iz obližnjeg sela, pognute, na čas prave pauzu. U tom momentu me pogledaju, na trenutak zbunjene činjenicom da ih neko fotografira. Zatim se vraćaju svojoj obavezi. Zatvaram oči s nadom da ću malo odrijemati po ovom neravnom putu i uz stalnu upotrebu trube moga vozača koji upozorava motore ispred sebe da se sklone u stranu.

student financial help center