Ratko Martinović: Moje iskustvo s meskalinom - Mistični nadrealizam svuda oko nas

Napisao  Pročitano 3546 puta

Nakon par vrlo uspješnih i vizualno nevjerojatnih iskustava na Ayahuasci (DMT), gljivama (Psilocibin) i Acidu (LSD) po prvi puta sam se odlučio sudjelovati u autohtonom šamanskom ritualu uz stručno vodstvo, grupni doživljaj i standardiziranu količinu psihoaktivne tvari.



Kako je cijela stvar u domeni zabrane, a zakon o religijskim zajednicama u regiji nije fleksibilan u toj mjeri da bi psihoaktivne biljke gledao kao recimo hostiju ili ulje za posvećivanje (sadrži kanabinoide), prešutjet ću gdje i kada sam sudjelovao u priči - jedino što mogu reći je da je ista održana u našoj neposrednoj blizini. Kao što naslov veli, ovaj puta sam se odlučio za konzumaciju meskalina, kultnog pripravka iz djela Carlosa Castanede, Aldousa Huxleya ili pak vrlo popularne ekranizacije knjige Huntera S. Thompsona 'Strah i prijezir u Las Vegasu'. Kroz vrijeme dobio sam i priličan broj upita o samim psihoaktivnim supstancama pa da rezimiram - ovakvo iskustvo ne preporučujem nikome tko to sam sebi ne bi preporučio. Kratko i jasno. Jer ne bih nikoga tjerao ni da skače padobranom s nebeskih visina iako ne sumnjam da je riječ o 'božanskom' iskustvu.

PROČITAJTE I OVE AUTOROVE TEKSTOVE:

>>> Moje iskustvo s LSD-om - Primamljiva linija između rekonekcije i dijabolike

>>> Moje iskustvo s gljivama - Psilocibin je vrstan detektor perfidne duhovnosti

>>> Iskustva s Ayahuasce (2) - Promjena kuta gledanja ključ je transformacije svijesti

>>> Moje iskustvo s Ayahuascom

Pejotl, San Pedro i Peruvianus

Meskalin je inače psihoaktivna tvar koja se nalazi u par kaktusa, a najpoznatiji su Pejotl (Lophophora williamsii) i San Pedro (Trichocereus pachanoi). Pripada u obitelj fenetilamina čime se znatno razlikuje od dominantne grupacije psihodelika - indola, poput LSD-a, psilocibina, harmalina ili DMT-a. S druge strane, donekle je sličan MDMA (glavni sastojak Ecstasyja) i 2C-B supstancama koje se isto tako mogu nabaviti na crnom tržištu, no riječ je o sintetici. Na taj način konzument donekle ostaje zakinut za bitnu stavku psihodelične komponente - osobnost 'psihijatra' kojem svijest pristupa, te doživljava manje intenzivno 'dekodiranje Matrice'. Mogu dodati i kako su ove dvije navedene tvari bliže empativnom 'boosteru' dok je meskalin zadužen za mistična iskustva.

Naravno, meskalin se može i kemijski izolirati, a svjedoci kažu i da je iskustvo na pejotlu i San Pedru ipak drugačije. Tomu u prilog ide i veličina kaktusa, kao i dužina uzgoja - pejotl je malen, intenzivan, popunjen meskalinom, te mu treba i par desetljeća za zrelost dok je San Pedro veliki brzorastući kaktus s manjom dozom meskalina, no isto tako je svega godina dana dovoljna do sazrijevanja. To ga čini daleko pogodnijim kandidatom za zapadnjačku uporabu. Stručnjaci preporučuju Trichocereus peruvianus iz razloga što mu je omjer količine meskalina, brzine rasta i veličine biljke najbolji za grupno uživanje. Ja sam u ritualu probao San Pedro o kojem ćemo uskoro detaljnije.

Aldous Huxley i Hunter S. Thompson kao promotori

No prvo, kratka povijest same uporabe meskalina u obredne i rekreacijske svrhe. Podrijetlo biljke je kao što je Castaneda i pisao, Amerika - najčešće je korišten u tradicijama koje su obitavale na području današnjeg Meksika pa do Teksasa. Najstariji povijesni zapis koji ilustrira uporabu San Pedra (inače kršćanski naziv - 'Kaktus Svetog Petra' - dolazi kao pokušaj očuvanja tradicije nakon dolaska konkvistadora i uništavanja 'demonskog' pejotla) datira iz 1300. godine prije Krista i područja Perua, a pejotl je datiran oko 500. godine prije Krista. Američki Indijanci meskalin su upoznali tek u 18. stoljeću. Kao i svi drugi psihodelici, meskalin je zabranjen prvotno od strane svih dominantnijih religija (Tonkawa, Mescalero i Lipan Apache su izvorne meskalinske religije) jer je rekonekciju s Bogom ostvario izvan domene duhovnih posrednika, odnosno svećenika - čime su isti gubili svoj značaj.

Meskalin je prva psihoaktivna supstanca koja je ekstrahirana i izolirana iz biljke, i to davne 1896. godine dok je 1919. postao i prvi sintetizirani psihodelik. Sve do 1953. i Aldousa Huxleya nitko na Zapadu nije znao sve njegove karakteristike, a kultno djelo za popularizaciju psihodelika 'Vrata percepcije' otvorila su i prozor za meskalinske rituale. Kao i nepremostivu rekreaciju. Spomenuo sam 'Strah i prijezir u Las Vegasu', a zanimljivo je da taj 'gonzo' klasik došao iste godine kada su SAD i UN odlučili slijediti religijske dogme i u potpunosti zabraniti psihoaktivne supstance uz rigorozne kazne zatvora za proizvođače, uzgajače i konzumente. Ukoliko ga negdje pak želite legalno konzumirati - država Utah je jedno od rijetkih svjetskih područja gdje se može koristiti u religijskoj praksi. Meskalin se koristio kao nevjerojatno uspješno sredstvo za rješavanje alkoholizma i depresije, no zbog zabrane prekinuta su i onemogućena sva znanstvena istraživanja o njegovim medicinskim dobrobitima.

Konzumacija vina i kakao kuglica

Doziranje meskalina možete u detaljima pronaći na internetu pa ću samo navesti da je 350 miligrama sasvim solidna količina, a tekućina se uzima u razmaku od pola sata u dva navrata. Naš ritual bio je nažalost prožet kišom, hladnoćom, vjetrom i svim mogućim vremenskim neprilikama. No, započet je upravo na način koji sam naveo - nakon podužeg čekanja zbog kojeg sam se osjećao kao dijete koje čeka čokoladu (skoro dva sata od ulaska u krug do konzumacije) i pušenja Mapacha iliti Nicotiane rustice dobili smo svaki po svoju dozu tekućine iz povećeg bokala. Kako nas je bio povelik broj, čekanje je nekako postalo osnova čitavog rituala uz već spomenutu studen. Okus same tekućine nije bio sličan oporosti Ayahuasce, no definitivno nije bio ni neka delicija - podsjećao me je na neku vrstu vina, ali onoga koje osobno baš i ne bih preferirao. Nakon tekućine dobili smo i kuglice koje sadržavaju poprečne rezove kaktusa i njihovo 'meso', a da bi bile iole probavljive, prekrivene su 100%-tnim kakaom. Za pejotl sam doznao da je još teži za gutanje, zbog iritantne gorčine i intenzivnosti.

Kao što spomenuh, nakon nekog vremena koje su kratile pjesme slične Ayinim Ikarosima i razne storije dobili smo i drugu dozu. Neki su već pod opsadom grčenja želuca i nadimanja povraćali u štekirane vrećice dok je meni utroba bila pomalo nadražena, no kao što rekoh u jednom od ranijih postova - navikao sam se na sve moguće i nemoguće razine gadnih tekućina kroz godine izlazaka. Popio sam i to na silu, gledao ostatak ekipe i vidio facijalne impresije doživljenim. Mene jedno duže vrijeme nije gotovo ništa previše 'trzalo', bio jesam opušten i nekako sam se uspio ušuškati u vreću za spavanje par metara od vatre, iako sam i dalje bio promrznut i stisnut kao sardina u pozamašnom broju nazočnih. Šamani su po PS-u radili svoj posao i ostao mi je dojam da im je spontanost (možda zbog mladosti i procesa izučavanja) još nedosegnuta vrlina tijekom obreda. To sam nešto kasnije i jasno uvidio kada mi je onemogućeno da slušam vlastitu glazbu na slušalicama i doživim osobnu potragu - navedeno mi je da bih time povrijedio ritual, iako je po mom iskustvu sama biljka znala da imam visoku dozu poštivanja prema njoj, a ipak je ona i jedino bitno u samoj ceremoniji.

Monokromatski dodir sa životinjskim zaštitnikom

No, dobro, ostavit ću se svog poslovičnog kritiziranja i usredotočit ću se na samo iskustvo. Vatra je kroz vrijeme postajala sve blještavija i nekako živa, na svoj unikatni način. Za razliku od LSD-a koji je nekako hladan, analitičan, metalan, tehnološki nabijen - San Pedro je stvorio jednu toplu atmosferu, nabijenu lucidnošću, dubokim promišljanjima i drugačijem doživljaju prostora oko sebe. Dok sam na prethodnim psihodelicima odlutao iz tijela, vidio podrhtavanja prostora i vremena, osjećao se toliko udaljen od naše zbilje zvane 'realnost', ovdje sam svijet oko sebe osjećao intenzivnije, sveobuhvatnije i moćnije - kao da je sve dobilo na značaju u tolikoj mjeri da sam počeo percipirati ono što do tog trenutka nikada nisam. I onda je došao bitan momentum. Slika je postala monokromatska uz bljeskove crno-bijelih nijansi, ljudska lica postala su isprazna uz velike crne oči, vatra je postala životna i iz nje su počele izvirati blještave siluete koje su svoj put potražile na središnjem otvoru sjenice u kojoj smo sjedili.

Zvukovi su poprimili mistična svojstva, mirisi gotovo apstraktnu intenzivnost, a odjednom sam u svoj toj zarobljenosti prostorom usred klaustrofobije osjetio i načuo glasanje vrane. Poput groma ponad glava i vatre stvorila se crna sjenka ove životinje i graktala je kao da mi želi nešto poručiti. Zanimljivo, za razliku od Ayahuasce nisam u realnom vremenu (a ni danas) uspio interpretirati te doživljaje i vizije - one nisu bile nešto nedokučivo ili paranormalno, već su se stvarale na samom rubu stvarnosti poput neke trijezne halucinacije ili fatamorgane, nalazile su se kao izobličenja ovog svemira. Sinestezija pomiješana s introspekcijom uz oble i lagane elemente nalik fraktalima osnova su vizije - koja sama po sebi ipak nije bila niti intenzivna niti dugotrajna, na moju veliku žalost. Tada su se počeli pojavljivati i nepoznati simboli, a s obzirom da sam o tom polju pisao u knjizi 'Subliminalne poruke' trebao bih prepoznati te arhetipe - no niti to nisam uspio i imam problema i sa samom prezentacijom istih. Sve nabrojano potrajalo je par minuta dok me šaman ili njegov asistent nisu prodrmali uz od tada neizostavnu rečenicu 'Family, could I have your attention, please?'. I onda sam iz odlične vizije morao protrljati oči i vratiti se u ritual.

Pejotl, You Are Next!

Konstantno mi je dolazila misao 'Ovo nije ritual zbog tebe' i u tim preostalim vizijama nalik nestabilnom kratkom snu vidio sam veliku bijelu siluetu ponad nas kako se crpi našom energijom. Vatra ju je sažimala, njezin sjaj je fluktuirao do otvora na sjeniku, a netko se njome napajao. Što se zapravo događalo? Iskreno, pojma nemam i nisam siguran što takve slike znače. Pred kraj ceremonije došla je još jedna doza kuglica koju sam pojeo, a moram navesti da je tijekom rituala degustiran i napitak od psilocibinskih gljiva što mi možda nije bilo toliko rezonsko miješanje psihoaktivnih supstanci za moj ukus no svejedno sam popio - nažalost, ne samo da se ništa nije dogodilo nego sam i zaspao (?!) što se izuzetno rijetko događa kada popijete ekvivalent desecima kava. Ekipa oko mene mi je kasnije podijelila da sam hrkao kao da mi je to posljednji san u životu. Kako nisam pitao kolika je količina meskalina u cijeloj priči možda je jednostavno objašnjenje i najlogičnije - u skupini je bio znatan broj početnika i premijernih konzumenata psihodelika pa je doza bila standardizirana za njih dok je meni bila premala.

Bilo kako bilo, ritual je prošao, relativno brzo sam došao sebi i nakon ručka uputili smo prema autocesti. Konačni dojam je taj da sam se vrlo dobro opustio, ostao itekako zadovoljan činjenicom što su gotovo svi bili zadovoljni, no isto tako sam osjećao da u cijelom događanju jednostavno nije bilo dovoljno intenzivnosti i kao da je sve počelo i završilo na nekih 30% DMT-a, LSD-a ili psilocibina. Svaki puta kada je prostor počeo ekstremno podrhtavati kao da me je energetsko polje same ceremonije povuklo nazad u tijelo uz nekakav imperativ. Razgovarajući s ostalim iskusnijim sudionicima doznao sam da su svi imali nekakav osjećaj da su prikovani u sam prostor rituala - grčili se u okovima okruženja. Mističnost postoji, unikatnost također, ali ostaje ono jedno 'ali'. Znam da mi je meskalin ostao dužnik i nesumnjivo ću se opet družiti s njegovom karizmom - no sljedeći puta rezerviran je za pejotl. Što bude bit će, kažu stari - ali znam da neću vidjeti ni strah ni prijezir, već eventualno jedino Las Vegas :)

student financial help center