Ratko Martinović: Reinkarnacija – Biramo li vlastite uloge prije rođenja?

Napisao  Pročitano 5236 puta

Iako nisam neki religijski pobornik, dapače – pišem protiv koncepta institucionaliziranih religija, napose onih koje koriste novac, ova ideja mi je u svijest ušla još prije gotovo godinu i pol.

 

 

Već sam pisao o iskustvima s Ayahuascom u dva navrata na portalu (Moje iskustvo s Ayahuascom // Iskustva s Ayahuasce (2) - Promjena kuta gledanja ključ je transformacije svijesti) i jedna od nužnih lekcija koje sam tada dobio je pristup osudi drugih. 'Svatko ima pravo osuđivati, no nitko nema pravo smatrati svoju osudu točnom', rekla mi je biljka (da, korisnik priča s nadmoćnom inteligencijom ili je pak u najmanjem slučaju rekonektiran s vlastitim potencijalom) i dodala kako takav njezin stav nije osuda već logički zaključak s obzirom na ljudsko nepoznavanje više slike i dublje filozofije života. Dan mi je i jedan interesantan primjer.

 

Zašto ne pamtimo prošle živote i zašto osuđujemo druge?

 

Na prvo pitanje koju osudu smatram temeljnom i univerzalnom za svakoga, naveo sam pedofiliju kao najgori delikt pojedinca u kojem se žrtva ni na psihički ni na verbalni ni na fizički način ne može obraniti. Biljka mi je na to odgovorila: 'Ovo što ću ti reći nemoj uzeti kao istinu nego kao mogućnost. Zamisli da duša koristi živote kao alat dizanja na višu razinu svijesti. Zamisli da joj za tako što trebaju različita iskustva. Zamisli da je pedofil prije rođenja uzeo baš tu ulogu univerzalnog negativca jer bi mu najviša razina mržnje i negative mogla otvoriti sasvim nove poglede prema ljubavi? A zamisli da je i zlostavljano dijete odabralo ulogu ultimativne žrtve, baš iz razloga što će na taj način spoznati ono što joj je potrebno – za slaganje mozaika pred konačni ispit? Možda to je tako, a možda i nije – zanima me zašto ti misliš da je tvoja osuda uopće bitna? A možda i je jer ta duša baš zbog takvih osuda proživljava ono što je htjela?' Da ne pomislite kako sam sve to pamtio i zapamtio, prijatelj mi je tijekom ceremonije bilježio misli. Naravno, dugo mi je trebalo da pohvatam što je biljka željela naznačiti, no ono što je ključno u cijeloj priči je činjenica da ne poznajem pravu prirodu života, ne vidim širu sliku i da uzimam ulogu suca, ali ne onog koji zakonski drži ovce pod kontrolom već onog moralista koji smatra da drži ključeve tuđih sudbina u svom egu.

 

Ono što je bilo ključno u cijeloj priči je i tema ove kolumne, bloga ili već nekog od tipičnih spisateljskih formata. Biramo li vlastite uloge prije rođenja? I zašto? Ovog tjedna sam naletio na zanimljiv članak predstavljen na portalu Collective Evolution. Autor članka isto tako sve donedavno nije bio upoznat s ovom paradigmom, isto ju je dobio putem vizije i potrudio se napraviti ono što sam ja htio pišući članak. Doduše, ja sam za razliku od njega bio i na regresivnoj hipnozi, te već od tada ne mogu otkloniti vrlo visoku vjerojatnost reinkarnacije duše, bilo u budističkom smislu ili onom Jungovom, rekonekcijom s kolektivnom nesvijesti, tzv. bazom podataka čitavog čovječanstva. Paralelno pišem i svoj prvi roman 'Kaleidoskop' koji je povezan s baš takvim temama pa imam određeno znanje. Za dodati je i da prije ceremonije s Ayom nisam imao saznanja o ovim konceptima, naročito ne o 'životu s predumišljajem'. Osnovni koncept je teorijski ovakav - prošli životi su u vama, vaše glavne osobine danas plod su ključnih iskustava prošlih života, kao i frustracije, strahovi, preference, a buduće odluke strašno utječu o vaša prethodna iskustva kojih se niti ne sjećate. Naravno, prilično zbunjujuće, pa se odmah logički pitamo 'Zašto se ne sjećamo?' Odgovor je teško pronaći i u literaturi, no glasi otprilike ovako 'Test ne bi bio test da znate odgovore - ovako učitelj može više puta pitati isto pitanje i odgovor će razvojem svijesti postajati sve drugačiji i razvijeniji.' Ključna enigma je - zašto sudjelujemo u takvom ispitu?

 

Transurfing kao neutralna regulacija željenog iskustva

 

Životni ciklus u usponu duše na višu razinu bio bi odgovor kojeg plasiraju autori, a ako vas zanima nešto više o toj temi pročitajte knjigu 'Život između smrti i ponovnog rođenja' Dražena Radakovića ili ga pogledajte u gostovanju 'Na rubu znanosti'. Uvijek se spominje to 'Vijeće', bilo staraca ili mudraca, koje u bazi predstavlja skupinu bića koja ili sama ili u dogovoru s vama (ovisi o teoriji) planiraju vaš naredni život i prave analizu prethodnog. Također, ovisno o tumačenju imate ili mogućnost odabira par opcija sljedećeg života ili u potpunosti birate novu reinkarnaciju s obzirom na željena iskustva koja bi mogla popuniti slagalicu. Jasno je kako je i koncept karme u priči, u kojeg tumači vjeruju ili ne - no svi se slažu u tome da test ne bi bio test da znate kako će isti izgledati. Schwartzov 'flow chart' (tablica protoka) u obzir uzima i iscjeljivanje, rješavanje karme, kontrast i rješavanje lažnih uvjerenja. Slobodna volja nam omogućava da imamo fleksibilnost u životu, no ključni protoci će ipak poslužiti radi spoznaje. Vrlo kompleksno i teško, naročito za onoga tko ne vjeruje u bilo što osim 'pretvaranja u prašinu'. Nakon svega slijedi reinkarnacija i zaborav.

 

Zaboravljanje nam tako omogućava da spoznamo same sebe, živimo živote na način koji ih živimo i u potpunosti ovisimo o vlastitom postavljanju prema novome. Čak i oni koji na neki način otkriju i sjete se prethodnih života, to čine isključivo jer su na dovoljno visokoj razini percepcije i za tako što imaju osnove. Po nekoj mojoj logici, ukoliko je istina to da sami biramo neke crtice svojih budućih života, prošlih se ne sjećamo i zbog snage proživljavanja odabranog. Sumnjam da bismo toliko intenzivno doživljavali teške bolesti, ljubavne nesreće ili odabirali život u sustavu da znamo kako smo to ranije birali ili pak shvaćamo da je sve što proživljavamo plod naše odluke. Autor članka na spomenutom portalu govori o korelaciji životnog kruga reinkarnacije i Zakona privlačnosti, no tu bih se isključivo vezao uz pragmatično-logične zakonitosti transurfinga, čisto jer bi mehanički sustav daleko pravednije upravljao unaprijed odabranim sustavom nego nekakvi postulati 'samopomoći'. Na taj način bi i paraziti koji iz pojedinaca i grupacija izvlače negativnu energiju dobili širu sliku i postali svojevrsni otponci za još veću ekspanziju i napredak.

 

Postoji li crno i bijelo ili je sve sivo?

 

Sad se nadovezuje i novo pitanje - Zašto svi ne idu na regresivnu hipnozu? Nije bez razloga ovakav način hipnoze prozvan terapijom. Naime, 95% svih polaznika odlazi na to iskustvo da bi spoznalo razloge svakodnevnih fobija ili odlučivanja. Osobno sam otišao zbog znatiželje i to se navodi kao nedovoljno dobar razlog jer ljudi znaju uzeti određene oblike ponašanja iz prethodnih života kao vlastite što na neki način ometa širu sliku. Psihički ili emocionalni nered ipak ne vjerujem da regresija izaziva, pošto je smatram alatom, a ne konačnim ciljem nečije potrage. Informacija nikada ne može biti negativna, već samo način interpretacije. Ista stvar i za spoznaju vlastite uloge. Jednom ste pedofil, drugi puta možda zlostavljano dijete - što vam naravno ne daje nikakvo pravo da relativizirate te deformacije u trenutnom sustavu i životu. Ionako je jasno kako svi glumimo ono što želimo i rijetko tko danas zapravo živi vlastiti život, češće se radi o preživljavanju ili življenju onoga što drugi žele da živimo.

 

Jedna stvar mi ipak stvara svojevrsni razdor. Iluzija negativnog. Tako svi 'Newtonovci' odbijaju postojanje negativnih aspekata i entiteta, te ih razmatraju isključivo kao 'projekcije nas samih' i kao 'sjene naših života'. No, ukoliko su pozitivno i negativno samo percepcije informacija onda razmatranje čovječanstva kao cjeline i postojanje tih parazitskih 'entiteta' gubi na vjerodostojnosti. Njihova uloga definitivno ima pozitivne učinke na razvoj, ali isto tako se nikako ne može razmatrati kao svjesno pozitivna ili informacijska. Zato mislim da svijet dualnosti nije samo na ovoj razini svijesti, već praktički ide sve do 'stvoritelja', 'jedinstva' ili 'svemira'. Ne bi mi bilo previše nevjerojatno da postoje ta 'vijeća' i za 'parazite', 'negativne entitete' iliti 'demone', te da su oni na višoj razini svijesti i hrane se 'negativnim aspektima', odnosno 'negativnim percepcijama promatrača'. Pa bih tako mogao zaključiti da nije isključeno postojanje 'vojske' koja za zadatak ima narušavanje spoznaje, razvoja i životnog kruga, šire slike i unaprijed predviđenih planova.

 

Ukoliko biramo naše buduće živote, to bi ostavilo veliki trag na bilo koje poimanje religije i dogmatskog nauka na planeti. Zanimljivo, ni kršćanstvo nije bilo 'imuno' na reinkarnaciju sve do 553. godine kada ju je na Drugom Koncilu odbacio car Justinijan. Njegova nevoljkost prema učenjima Origena, (inače jednog od najvećih crkvenih učitelja po svetom Jeronimu) koji je u to vrijeme zatvoren i mučen, odbacila je dogmu 'duše ojačane iskustvima iz nekadašnjih života' kao grijeh, te je car uz pomoć dizanja ruku biskupa zaključio kako 'Bog kreira nove duše u novorođenčad'. Iz tog razloga se ovaj fenomen mora promatrati kroz vjeru jer empirijski, religijski ili dokazni trag ovisi isključivo o vlastitoj točki gledišta. Kako je čitav svemir subjektivan, onda vam niti prosudba sadašnjeg života ne treba biti premrska. Iako bjesomučno višednevno igranje igrica, odlasci na stranačke skupove ili religijska žrtvovanja definitivno nisu vaš predživotni izbor - možda eventualno nova karma koju ćete kasnije riješiti... Možda već u sljedećem životu?

student financial help center