Ratko Martinović: Hoće li globalni demokratski despotizam uzrokovati Treći svjetski rat?

Napisao  Pročitano 3264 puta

Nisam dugo pisao kolumnu o geopolitičkoj sceni (više manje pišem o domaćoj na Brod Portalu), pa se nadam da se nisam 'ishabao' na nekim drugim temama. Tema ovog puta je Treći svjetski rat i pozadinski šum u međunarodnim odnosima.



U jeku raznoraznih ISIS-a, ISIL-a, padova zrakoplova u Ukrajini i drugih manje spominjanih globalnih previranja jasno je samo jedno - pozicija SAD-a kao samoprozvanog svjetskog šerifa polako kopni, a veo je sve bliži razotkrivanju.

Ameri (ne) razumiju kontekst

Glavna floskula u teoretičarskim krugovima geopolitičkih zbivanja je da SAD uporno 'fula ceo fudbal'. Premisa je ta da su krugovi iz Washingtona usmjereni ka urušavanju autoritativnih režima jer oni predstavljaju ponajveću opasnost za svijet pogonjen američkim interesima. To nepoznavanje konteksta uvijek se podcrtava kao ključ problema, no treba se upitati što onda čine svi ti silni 'trustovi mozgova' poput recimo Vijeća za međunarodne odnose? Gotovo je naivno povjerovati da te instance nisu predvidjele posredne rezultate pučeva.

Čak bih se usudio reći da je jedini uspjeli napad bio onaj na Srbiju - SAD je dobio prosvjedne inženjere u obliku 'Otpora', dobio je i novu 'progresivnu' (riječ koja označava 'proameričku') Vladu i novog EU igrača koji se samo nevješto pretvara da je u dobrim odnosima s Rusijom. Svi ostali primjeri od Iraka do Libije pokazali su da je smaknuće (politički korektna riječ - 'svrgavanje') autoritativnog vođe otvorilo poprilično nesmetan koridor za paravojne formacije nesekularnog tipa. Tko je u početku naoružao tu militantnu ekipu?

Etiketa 'Teorije zavjere' protiv istraživačkog novinarstva

Zapitati se takva pitanja nekada je predstavljalo osnovu novinarske službe i posla. Danas ju blokira autocenzorski autoritet, no ne onaj iz vlastitog ureda već daleko širi. Domena 'Teorije zavjere' postala je etiketa kojom se zatvaraju usta novinarima van toka 'papagajskih' medijskih agencija. Američka politika čuvana je poput 'svete krave' i svaki potez koji je preispitivan mora dobiti oznaku 'društvene nepodobnosti'. Iako su oprečna razmišljanja legitimna u svijetu koji nije empirijski i egzaktan, u ovom trenutku je skepsa poprimila gotovo ridikulozne dimenzije.

Došli smo do faze kada je bilo kakvo neslaganje sa službenim izvještajem američke vlasti ili vojnog sektora pod etiketom. Iako je svakome tko je dovoljno razuman jasno da upravo vojska prednjači u propagandi i 'kontroli štete' evaluacijom medijskih izvještaja, a isto tako je to i sektor najskloniji zakulisnim igrama - taj razum iz najplićih psiholoških poriva biva zatomljen pod obranom institucija. Podsvjesna mogućnost koristi od jedne ili druge strane onemogućava taj istraživačko-kritički segment u novinarstvu i svi su etiketirani, gurani u određene obrasce i otvoreno podmićivani od strane interesnih medija. Zato je trenutno zabranjeno pričati o mogućoj CIA-inoj povezanosti s Al-Qaedom, ISIS-om, 11/9 i drugim događajima van dometa srednjostrujaške ekipe.

Budale i pragmatici

Rusi taj svojevrsni informacijski fašizam i nemoralnu vertikalnost američke politike vrlo britko koriste u sebi prihvatljivom smjeru. Dok ozbiljni politički analitičari počinju sumnjati kako SAD-ovo igranje rata sve više predstavlja ludost, a ne hrabrost - Putin s druge strane igra na pragmu i razum. Njegov šah je daleko više strateški za razliku od američkog agresivnog takta pod lažnom krinkom 'želje za svjetskim mirom'. Centralizirani ruski sustav zapravo ne dopušta da njihovim figurama upravljaju karteli cionizma, cinizma i fanatizma. A sve to ne guraju kao 'gotov čin' nego prepuštaju pojedinim europskim zemljama na vlastitu prosudbu.

Ruska logika vjerojatno je ovakva - ako je u igri ionako interes i samo interes, pitanje je vremena kada će američke poltronske igračkice shvatiti da na Zapadu tog interesa ima sve manje i manje. Neke države se i dalje neće moći oduprijeti nišanu svojih dobrih čuvara, kao ni velike marionetske formacije poput EU, no gigantski igrači kao recimo Francuska ili Njemačka neće imati sluha za takva 'prijateljstva' jer je poznato da 'dobre prijatelje para ne može kupiti'. Ovdje će to prijateljstvo itekako biti na vagi, naročito jer niti Rusi nisu 'vanzemaljci', a tu je i povijest nešto drugačijeg interesnog druženja.

Dolar poput reketa

Rusi su uz asistenciju ekspanzije megadržava poput Kine, Indije, Indonezije i drugih shvatile da se takvo američko 'prijateljstvo' može vrlo lako pretvoriti u otvoreni reket. Sankcije su im dodatno otvorile oči, a čini se kako dolazi vrijeme ozbiljnog propitkivanja petrodolara. Na udaru su slijedom 'domino efekta' i centralne banke, bonitetne kreditne agencije, tiskanje novca 'iz zraka' i monetarna politika čiji je cilj porobljavanje. Dojam je takav da to rastuće nezadovoljstvo ne ide ruku pod ruku s faktorom 'održivog razvoja' ili 'samoodrživosti', te da je riječ o floskulama globalističke politike UN-a.

Ukoliko je to tako na scenu opet stupaju budale i pragmatici. Ruskom bloku bi opet poprilično odgovaralo pričekati razvoj događanja jer je ovakav udar na emocije čovječanstva potencijalni okidač na masovne promjene. Ponavlja se ono pitanje - do kada će određene države trpjeti i čekati da kapitalistički korporatizam pogonjen neoliberalnim tržištem i neokonzervativnom ideologijom stvara tu lošu emociju na njihovim teritorijima? Jer je to zapravo prilično plitka i nedugoročna politika koja će određene političke struje jedno vrijeme držati na vlasti, no realno je osuđena na propast - a poznato je kako svi političari žele da se njihovi narodi osjećaju dobro dok ih se potajno gazi?

Demokratski despotizam kao poredak novog doba

Nisu svi političari kratkovidni ni uskogrudni. Suvremena demokracija omogućila je da stranačke i interesne skupine nesmetano ubiru vrhnje i autoritet-legitimitet pozivaju putem demokratski osvojenih izbora. Bez obzira što je za njih u najboljem slučaju glasalo svega 25% populacije neke države, oni doslovno rade što požele u okruženju zakona koje su sami donijeli. Više interesne sfere pak manjima nameću 'regulacije' zakona i Ustava po široj domeni, najčešće vješto prozvanoj 'ljudskim pravima i slobodama' pa tako despotizam često prodaje potpuni nadzor i kontrolu kao 'borbu za sigurnost građana'. Dijabolička crta prepoznatljiva je tako u svakoj široj društvenoj sponi.

Despoti bombardiranje nenaoružanih ljudi nazivaju 'selektivnim preventivnim bombardiranjem civilnih područja', depopulacijsku politiku 'regulacijom broja stanovnika', napad na suvereni teritorij bez objave rata 'preventivnom intervencijom', a u stanju su prodati i nepostojeća 'oružja za masovno uništenje' kao razlog za vojne invazije. Problem je što nitko ne poduzima ništa da bi se ovakve situacije spriječile - a Rusi su prilikom i dalje 'mističnog' obaranja zrakoplova u Ukrajini pokazali jedino moguće oružje. Ignoriranje i banaliziranje. Kada netko puno priča i optužuje, najbolji lijek je ne ulaziti u raspravu - čisto jer njegove riječi onda polagano odlaze u vjetar. Mala je razlika između despotizma Zapadnog i Istočnog tipa - samo je jedan nazivan demokracijom, a drugi totalitarizmom.

Palestinci poput Indijanaca

Jalovost na otvorenom području u Ukrajini i Siriji SAD je kompenzirao potpunim uništenjem Libije (koja je navodno u procvatu nakon 'sijanja demokracije') i već klasičnim ispušnim ventilom, Palestinom. Svi se iščuđavaju kako Ameri ne reagiraju na vidni holokaust Vol.2 i zašto pomažu svojim izraelskim 'prijateljima'. Osim očitog interesa i isprepletenosti s cionističkim stanjem uma - tu je i onaj povijesni dio. Posve je nevjerojatno da Amerikanci oduvijek imaju potrebu svaki svoj dobar ili loš potez povezati sa širom slikom. Konkvistadori su došli i pokorili civilizacije zbog zlata i pohlepe uz 'false flag' borbu kršćanstva protiv paganizma. Amerikanci uništavaju civilizacije zbog zlata i pohlepe uz 'false flag' borbu humanizma i patriotizma protiv terorizma.

I to im prolazi stoljećima. Današnji Palestinci nevjerojatno podsjećaju na Indijance. I jednima i drugima došao je nepozvani gost iz raznih dalekih zemalja, obećan im je miran suživot da bi malo pomalo bili infiltrirani, raštrkani i depopulizirani. Onda se počelo ratovati s tim autohtonim stanovništvom od strane premoćne sile, pa im je nuđeno primirje da bi prihvatili 1/5 onoga što su ranije imali - pa kada su odbili takav dogovor, to odbijanje je poslužilo kao jedini argument za daljnje ubijanje nakon izlike da je i njima ranije nanesena nepravda. Na kraju su i jedni i drugi završili u 'životinjskim' rezervatima uz jednu bitnu razliku - Amerikanci danas snimaju filmove o 'sjajnoj duhovnoj tradiciji primitivaca' dok Izraelci neće stati sve dok potpuno ne ugase islamsku tradiciju na prostorima.

Sljedeća stanica - Svemir

No, jednog dana će ti prostori postati premali. I onda na scenu stupa svemir. Nedavna konferencija o razoružanju pod visokim UN-ovim pokroviteljstvom iznjedrila je prijedlog novog međunarodnog sporazuma o zabrani postavljanja oružja u svemir. Potpisnici ovog dopunjenog prijedloga bili su Rusija i Kina, a sve za cilj ima obvezujući međunarodnopravni sporazum o zabrani naoružavanja u svemiru. Sve bi se koristilo kao nova stavka projekta nuklearnog razoružavanja koji je svojedobno pokrenuo bivši američki predsjednik Reagan. Iako je i tada bilo riječi o 'politikantstvu' što dokazuje i podatak o današnjih 4800 nuklearnih glava u SAD-u, ideja je barem pokrenuta na papiru.

Što se onda dogodilo s ovim sporazumom i zašto nije snažnije medijski popraćen? Postoje dva očita razloga - jedan je zato što nije izglasan, a drugi zato što su protiv glasali SAD i Izrael. S takvim slijedom događaja vidljivo je gdje će se jednog dana preseliti ovo globalno 'zveckanje oružjem'. Prividni sukob neokonzervi i neoliberala odjekivat će u svemiru, a nivo zastrašivanja proširit će se na još veću skalu. Osim ako u međuvremenu zbilja ne počne Treći svjetski rat - onda će nam možda i svjetlo u kući biti luksuz. A tako što nije samo crnohumorni pristup već i posve moguć apokaliptični scenarij.

'Preventivni nuklearni udar'

Nedavno sam gledajući jednu emisiju na televiziji načuo kako se priča o mogućem 'nuklearnom napadu'. To mi je privuklo pozornost i u šoku sam promatrao kako par lijepo odjevenih kravataša, analitičara i političara hladnokrvno priča o tome kako bi 'preventivni nuklearni udar' na bilo koju svjetsku prijetnju bio poput 'prvog udarca' u uličnoj tučnjavi - možda ne bi okončao sukob ali bi poslao jasnu poruku o tome tko je 'glavni'. Spominjale su se i riječi poput 'paraliziranja', 'iznenađenja' i 'dobre namjere', svi oni termini koji nikako ne bi trebali biti u rečenici s 'nuklearnim napadom'. A ključ svega je zamaskirani novogovor kombiniran s političkom korektnošću i naziv 'preventivni'.

'Draga, srušio sam nam kuću u prevenciji možebitne krize i bankarske deložacije koja bi pri tome bila neminovna'. 'Dragi, pljusnula sam ti šamarčinu jer si debil'. No ovako ne zvuči razgovor između tih 'uglednih pripadnika zajednice'. Kod njih je već spomenuti šah ono što je kod nas padanje bombi na naše glave. A šah mat bi vrlo lako mogao uroditi krajem društva i planeta kakvog danas poznajemo. Možda su ovo 'teorije zavjere', možda smo svi mi poput Indijanaca, možda Ameri ne razumiju kontekst, ali smo na kraju priče definitivno mi budale, a oni pragmatici. Šteta što budale vladaju svijetom samo u 'kritičkim osvrtima geopolitičke scene'...

student financial help center