Neven Iveta: Dekodiranje Zagorkinog koda

Napisao  Pročitano 4733 puta

Kao i svaki uistinu drevan i mističan grad, tako i Zagreb u sjeni svojih tisućljetnih zidina skriva jednu tajnu povijest koja se nažalost nije uspjela probiti prema povijesnim knjigama i udžbenicima. Uglavnom stoga što je dolaskom kršćanstva bila sustavno gurana u zaborav, ostala je poput traume duboko potisnuta u kolektivnoj podsvijesti grada.



TEKST 'MISTIČNI ZAGREB (2): DEKODIRANJE ZAGORKINOG KODA - U POTRAZI ZA IZGUBLJENOM BOGINJOM

Nakon što smo u prošlom broju Svjetlosti, u članku o skrivenoj povijesti Zagreba mogli pročitati kako se u naj ranijim elementima zagrebačkog identiteta skrivaju ostaci jedne fantastične duhovnosti, u ovom broju uzbudljivu potragu za potisnutom prošlosti grada natavit ćemo svojevrsnom psihoanalizom njegovog kolektivnog bića. U tom smislu, fraza koja na valu suvremenog vrednovanja mitološke baštine kaže kako mitovi jednom gradu znače isto ono što čovjeku znače njegovi snovi, čini se posebno nadahnjujuća. Kako se radi o istom čarobnom svijetu simbola, arhetipova i mentalnih slika, tako je na temelju njih, u postupku sličnom psihoanalizi, moguće rekonstruirati barem dio one, naizgled, zauvijek izgubljene prošlosti.

Zapravo, psihoanaliza grada uopće nije nova niti originalna zamisao. Učinila je to još davno poznata novinarka i spisateljica Marija Jurić Zagorka i to upravo na kolektivnom biću Zagreba. Oblikujući svoje priče na temelju njegovih legendi i predaja, a romanesknu radnju oko njegovih drevnih kula i zidina, sublimirala je kako duh, tako i mnoge tajne i zagonetke starog Zagreba. Iako Zagorkina djela nisu znanstvenog, već literarnog kraktera, ona su bogato vrelo i vrijedan resurs pogodan za dublje analize i interpretacije. Dekodiranjem Zagorkine književnosti otkrit će nam se jedna sasvim nova perspektiva drevnog Zagreba. Pokazat će se kako je traganje za izgubljenim ženskim načelom, po kojemu je Zagorkina književnost odavno prepoznata, inspirirana zapravo povijesnom zbiljom grada. Iza mnogih njenih likova poput Manduše zlatokose, Gričke vještce ili fatalne Rosande, otkrit ćemo izrazito emotivan refleks kolektivne podsvijesti grada, pri čemu se fatalne sudbine mnogih njenih junakinja otkrivaju kao eho drevnog 'primalnog krika' izazvanog traumom zbog gubitka boginje i kozmičke majke drevnih Zagrepčana.

ZAGORKIN KOD

O samoj Zagorki i njenoj ne-lakoj karijeri novinarke i spisateljice napisano je već mnogo. Iako se njena književnost naziva trivijalnom, jer je ispunjena klišejima koji idu niz dlaku širokom krugu čitatelja, manje je poznato da se zapravo radi o ezoteričnoj literaturi par excellence. Unatoč tome što se njena djela svode na romanse lako probavljivih obrazaca borbe dobra protiv zla, ona su isprepletena jednom suptilnom i posebno dizajniranom – ezoteričnom dimenzijom. U pozadini glavnih junaka i sporednih likova; romaneskne radnje i literarnih motiva, skriva se sadržaj kodiran simbolima i arhetipovima iza kojih se naziru neke davno potisnute misterijske prakse i koncepti.

 



Međutim, poruke koje je Zagorka na kodiran način plasirala u javnost imaju gotovo magijsko djelovanje. Poput suvremenih subliminalnih poruka i Zagorkine imaju to zagonetno svojstvo da utječu na čitatelje ispod praga njihovog svjesnog zapažanja. U tom smislu, svoj nadaleko prepoznat šarm zagonetnog i mističnog grada Zagreb u velikoj mjeri ima zahvaliti upravo Zagorkinim djelima. Veliko je pitanje da li bi neki važni spomenici poput Kamenitih vrata, kule Lotrščak ili zdenca Manduševca danas imali tako važnu ulogu u identitetu grada da ih Zagorka nije mistificirala kroz svoja djela. Budući mi se ta ezoterična dimenzija Zagorkine književnosti čini esencijalna, kolokvijalno sam ju nazvao „Zagorkinim kodom“. Iako ovaj naziv pomalo pretenciozno podsjeća na Dan Brownov megapopularan bestseller „Da Vincijev kod“, vidjet ćemo na koje sve načine oba autora povezuje niz vrlo mističnih koincidencija. Primjerice, dok su u „DaVincijevom kodu“ tajna bratstva poput Sionskog priorata bila važan dio sadržaja ispunjenog intrigama, čini se kako su Zagorki ona bivala sastavnim dijelom profesionalne karijere, ali i izvorom vrijednih informacija o zaboravljenoj povijesti i izgubljenim tradicijama drevnog  Zagreba. Možda bi se upravo u toj okolnosti i trebalo tražiti razlog i vještina Zagorkinog umijeća kodiranja informacija. No, krenimo redom…

DRUŠTVO IZ SJENE

Unatoč činjenici da su romani Marije Jurić Zagorke bili široko prihvaćeni i popularni, kritika joj nikada nije bila naklonjena. Iako je Zagorka sama tvrdila da njena djela nisu umjetnička te da je njihova trivijalnost u funkciji njene misije, tj. potiskivanja strane literature preko koje je hrvatski narod upijao tuđinski duh i navike, ta joj trivijalnost nikada nije bila službeno oproštena. Međutim, ta vanjska dimenzija Zagorkine književnosti zaista se pokazala kao izuzetno djelotvorna. Efekt lako čitljivih i uzbudljivih fabula najbolje se vidio u beskonačnim redovima u kojima su građani čekali nova izdanja novina koje su objavljivale njenu periodiku. Umjesto na tuđinski duh i navike, emocije 'običnog 'puka sada su se spremno vezale uz ono što im je Zagorka željela isporučiti. No, između redaka Zagorkine biografije može se pročitati kako ovaj plan i nije bio njena ideja, već kako je u sjeni Zagorkinog uspjeha i misje stajala neobična organizacija uglednih građana, začasnih članova nekih vrlo mističnih i opskurnih bratstava, koji su bili okupljeni oko biskupa Josipa Jurja Strossmayera.

MISTIČNA POZADINA GRIČKE VJEŠTICE

U stvari, Zagorkina karijera počela je znatnije napredovati tek nakon jednog zagonetnog sastanka sa biskupom Strossmayerom. U ljeto 1900. godine, dok je bio na odmoru u Rogaškoj Slatini, biskup je pozvao Zagorku na radni sastanak. Osim što joj je tom prilikom ponudio svoje pokroviteljstvo, biskup joj je predložio da se ozbiljnije okuša u pisanju romana. Budući Zagorki nije manjkalo insiracije, pri čemu joj je svakako imponirala i podrška ovako uglednog čovjeka, zahvalno se upustila u stvaranje, pa su nedugo nakon toga iz štampe izašli njeni romani „Vlatko Šaretić“ i „Roblje“. No, kako se iz političkih razloga na ova djela obrušila mađarska štampa, policija je ubrzo počela spriječavati njihovu daljnu distribuciju.

 



Kao da je očekivao ovakav razvoj situacije, Strossmayer je već imao unaprijed spreman i osmišljen plan. Ponovno je pozvao Zagorku, ali ovaj puta razgovor se odvijao u društvu uglednih članova Akademije poput povjesničara Tadije Smičiklasa, pjesnika Josipa Hranilovića te urednika „Obzora“ Josipa Pisarića. Okružen tim društvom biskup je Zagorki predložio da se okuša u pisanju povijesnih romana jer je smatrao da u domeni povijesti cenzura neće raditi nikakve probleme. Budući je smatrala da o hrvatskoj povijesti zna malo ili gotovo ništa, Zagorka baš i nije bila oduševljena ovim prijedlogom. Ipak, kao da je bilo vođeno nekom taktikom, društvo okupljeno oko biskupa počelo je polako i planski navoditi Zagorku na jednu sasvim specifičnu epohu iz zagrebačke povijesti, koja je do tada bila čuvana daleko od očiju i ušiju šire javnosti. Kako se radilo o vrlo nasilnoj epohi progona vještica u Zagrebu, Zagorka, tako često i sama pogođena diskriminacijom, iznenađena i potaknuta emocijama, napokon je prihvatila i ovaj izazov. Međutim, pokazati će se kako je u pozadini ove emocionalne motivacije postojao još jedan brižno pripremljen, pozadinski plan, za čije je ostvarenje Zagorkin dar privlačenja pažnje i emocija čitatelja bio iznimno važan.

Kada je biskup ocijenio da je Zagorka napokon bila dovoljno motivirana za pisanje knjige o vješticama, otkrio joj je i ime osobe koja će je inicirati u sve tajne povezane sa misterijam vještica i njihovog progona u Zagrebu. Zanimljivo, ta zagonetna osoba bila je nitko drugi nego sam Ivan Krstitelj Tkalčić, a još je zanimljivije to da je nastavak ove priče ukodiran u simbolima njegove spomen ploče postavljene na Novoj Vesi.

PENTAGRAM I SIRIUS KAO SIMBOLI TAJNOG ZNANJA POVEZANOG SA IZIDOM

Osim što je Ivan Krstitelj Tkalčić bio poznati hrvatski svećenik, povjesničar, knjižničar, publicist i još mnogo toga, on je bio, dakle, i kontakt osoba koja je Zagorku imala inicirati u unutarnji krug ljudi koji su bili posebno upućeni u problematiku progona vještica u Zagrebu. Kao istaknuti članovi tog unutarnjeg kruga ljudi bili su prisutni još i Emilij Laszowsky, prazmaj u mističnoj Družbi Braće Hrvatskog Zmaja, te Ivan pl. Bojničić, istaknuti mason, poznatiji kao autor suvremenog grba grada Zagreba. Na mnogo načina, ovaj će se susret pokazati presudnim za Zagorku jer su joj upravo ovi ljudi otvorili vrata kako javnih arhiva u Zagrebu, tako i onih tajnih u Budimpešti i Beću. Mnogi Zagorkini suvremenici svjedočili su kako nakon ovih događaja praktički više nije bilo dana u kojem ona nije posvetila barem malo vremena proučavajući tajne onog starog i zaboravljenog  Zagreba.

 


 
Spomen ploča Ivanu krstitelju Tkalčiću sa stiliziranom glavom sove

 

No, vratimo se spomen ploči Ivanu Krstitelju Tkalčiću koju su dala postaviti Braća Hrvatskog Zmaja, a čije autorstvo potpisuje ugledni kipar Ivan Rendić. Ploča je postavljena na Novoj Vesi i obiluje ezoteričnim simbolima. Međutim, zanimljivo je da se ključ za njihovo dekodiranje otkriva tek u Zagorkinoj biografiji. Na samom vrhu spomen ploče nalazi se stilizirana glava sove. Sova je simbol knjižničara, međutim, ona je isto tako i simbol skrivenih i tajnih znanja. Primjerice, vještičarstvo, u čije tajne je Zagorku imao uputiti Ivan Krstitelj Tkalčić, drevno je 'tajno znanje' i vještina koju je ljudima prenijela staroegipatska božica Izida. Izidin simbol, znamo iz prethodnog članka, jest Sirius, a on se u egipatskom simbolizmu i masonskim ložana prikazuje kao blistava petokraka zvijezda.

 


 

Egipatski hijeroglif za Sirius sa pentagramom

 

Ako pažljivije promotrimo simbolički sadržaj spomen ploče, tada ćemo vidjeti nešto začudno. Ukoliko se linijama povežu neke istaknute točke, koje su dio originalnog dizajna i zamisli kipara, odjednom će izroniti tri petokrake zvijezde što se nikako ne može objasniti slučajnošću. Sama činjenica da se radi o tri pentagrama također ima svoje ezoterično i mitsko značenje. Naime, broj tri često se veže upravo uz Izidu. On simbolizira tri mitska aspekta boginje: aspekt djevice, majke te kao treći - aspekt zaručnice, koji će se kasnije pokazati kao naročito važan.

 

Tri pentagrama na spomen ploči

 

Nakon svih ovih uvida treba si postaviti nekoliko pitanja. Primjerice, radi li se ovdje zaista o pripadnicima bezimene tajne organizacije ili tek skupini intelektualaca s misijom? Što simboli povezani sa Siriusom i Izidom rade na spomen ploči uglednog zagrebačkog svećenika, knjižničara i povijesničara? Naziru li se u njima možda ipak tragovi drevnog misterijskog koncepta čije je transfer prema javnosti trebao ići preko Zagorkinog umijeća privlačenja emocija, a putem subliminalnih kodova njene književnosti? Zanimljivo, neki od odgovora mogli bi se nalaziti već na prvim stranicama najpoznatijeg Zagorkinog djela – „Gričke vještice“.

TAJNA KRVAVOG MOSTA

Ubrzo nakon što je Zagorka bila inicirana u sve tajne progona vještica, izašla je prva od sedam knjiga iz ciklusa Gričke vještice „Tajna krvavog mosta“. Zanimljivo, prva simbolička slika kojom nas Zagorka inicira u cijeli ciklus jest zagonetno plavo svijetlo koje se pojavljuje na prozoru napuštene kuće. Zanimljivo, 'plavo svijetlo' nedvosmislen je i prepoznatljiv zaštitni znak zvijezde Sirius. Sirius je najsjajnija zvijezda na nebeskom svodu i prepoznatljivog  je plavičastog sjaja. Uostalom, poznati su i drugi primjeri u popularnoj kulturi poput plave vile koja je Pinokoja inicirala u pravog dječaka. Napokon, samo ime Gričke vještice – Giulija, za koju će se na kraju romana pokazati kako je upravo ona držala fenjer sa plavim svjetlom, u prijevodu znači 'blistava', baš kao što se pentagram u masonskim ložama naziva 'blistavom zvijedom'.

U određenoj je mjeri Zagorkina poruka jasna. Povezujući Giuliju (blistavu) kao Gričku vješticu sa 'plavim svijetlom', ona povezuje drevni Zagreb sa Izidiom i njenim simbolom zvijezdom Sirius. Međutim, koja se inicijativa skriva iza ove koceptualne poruke? Što su njeni autori, zajedno sa Marijom Jurić Zagorkom, željeli zaista postići? U tom smislu, postoji jedna tragična sudbinska povezanost između vještica i Izide. Iako je Izida ljudima prenijela vještine vještičarstva, vještice su svojom tragičnom sudbinom progona pomogle Izidi da preživi mračan srednji vijek. Da nije bilo progona vještica, uspomena na Izidu zasigurno bi izblijedila ili nestala iz kolektivnog sjećanja ljudi. Možda je biskupov odabir Zagroke kao i njegova tehnika emocionalne motivacije imala za cilj upravo Izidin transfer prema budućnosti. No, kako bi se još više približili odgovorima na ova pitanja, moramo zahvatiti još malo dublje u materiju povezanu sa Izidom kao mitskom boginjom.

IZIDA, GOSPA, I MARIJA MAGDALENA

Poznata je činjenica kako je egipatska religija u osvit kršćanstva već davno bila izašla iz okvira drevnog Egipta. Kada je 313. godine kršćanstvo postalo službenom religijom Rimskog carstva, Crkva se suočila sa mnoštvom Izidinih hramova na teritoriju današnje Europe. Velika većina gotičkih katedrala posvećenih Našoj Gospi (Notre Dame), koje su izgrađene u 11. i 12. sotljeću, podignute su na svetim izvorima i pećinama posvećenim tamnoputim boginjama poput Izide. Zanimljivo je spomenuti kako se i danas u kriptama tih katedrala čuvaju tamnoputi kopovi takozvanih 'crnih Madona', čiju crnu boju povjesničari religija najčešće povezuju sa arhaičnom uspomenom na tamnoputu Izidu.

Međutim, mnogi istraživači ezoteričnog kršćanstva smatraju kako veza između Izide i kulta crne Madone nije neposredna, već da se između dva lica jednog te istog arhetipa krije jedna druga ikona kršćanstva, čija crna boja ne potječe iz negroidnih osobina, već se odnosi na njenu duhovnu narav, a slikovito ju se može opisati riječima iz Biblijske Pjesme nad pjesmama: "Crna sam ali lijepa". Riječ je o evanđeoskom liku Marije Magdalene koja je u pučkoj pobožnosti prvih stoljeća kršćanstva preuzela ulogu mitske zaručnice kakvu je ranije imala Izida.

 

Marija Magdalena kao Eros, Tizijan

 

Prema Margaret Starbird, autorici knjige "Žena s posudom od alabastera", Europom u antici vladao je kult ženskog načela koji je bio esencija kultova poput Dijaninog, Kibelinog, Izidinog; općenito - kulta Velike Majke. U tom drevnom svijetu seksualnost se smatrala posebnim darom božice ljubavi, a svećenice (hireodule), koje su služile u njihovim hramovima, bile su štovane kao svete. Kult ženskog načela temeljio se na principu ravnoteže ženskog i muškog načela, a proizlazio je iz drevnih mitologija u kojima su bogovi uskrsnuća, poput Ozirisa, Dumuza ili Adonisa imali svoje mitske družice Izidu, Inanu i Afroditu. Prema spomenutoj autorici, jedan od najsnažnijih kultova ženskog načela bio je Izidin, a dolaskom kršćanstva, koje je nametnulo 'kult sina', kroz kojega se slavi jednog i muškog Boga, u puku dolazi do dubokog nerazumijevanja i otpora.

Iako je Crkva ovu okolnost željela ublažiti oblikovanjem kulta Gospe prema Izidinom modelu, dogodilo se nešto što će ostaviti velike konzekvence na budućnost, a posljedice tog događaja osjećamo i danas. Naime, paradigma današnjice: ratovi, revolucije, terorizam, imperijalizam, ekocid i njegove konzekvence na klimu, slikovito se mogu objasniti podivljalim čovjekom koji pomračenog uma vitla s mačem u ruci u nekontroliranoj i sumanutoj misiji pokoravanja prirode i svijeta. Njegova dijagnoza je jednostavna i shvatljiva: potpuno pomračenje uma uslijed kronične dominacija muškog, nad potisnutim ženskim načelom. Međutim, postavlja se pitanje, kako je do toga uopće došlo?

Upravo u procesu prefiguracije Izide u ikonu Gospe narušena je ravnoteže koja je hiljadama godina ljudima garantirala mentalnu stabilnost, prosperitet i održivost. Arhetip boginje oduvijek je bio satkan od tri aspekta: djevice, majke i zaručnice. Budući se u kršćanskoj ikoni Gospe mogu prepoznati samo djevica i majka, postavlja se pitanje gdje je završila mitska zaručnica? Međutim, odgovor na ovo pitanje prilično je jasan: Crkva, kao Neukaljana Zaručnica Neukaljanog Jaganjca, zadržala je monopol nad mitskim aspektom zaručnice. Kako je upravo taj moćni ženski aspekt ključan za ravnotežu između muškaraca i žena, tako je u kršćanstvu oblikovan stereotip bogu-ugodne žene kao ponizne, skromne i poslušne supruge i domaćice. U tom smislu, ostavši bez tako važnog aspekta, čovječanstvo kao cjelina je potonulo u neravnotežu.

Upravo iz tog razloga, legenda iz prvih stoljeća kršćanstva koja govori o Mariji Magdaleni kao Isusovoj zaručnici, narodima Europe donosila je veliku nadu i utjehu. Međutim, kako je te legenda kasnije postala dijelom velikih heretičkih sljedbi, opsadom utvrde Monstegur i pokoljem katara 1244. godine, potisnuta je u podzemlje gdje i danas kruži u domeni ezoteričnih i tajnih društava.

TAJNA ZAGREBAČKE KATEDRALE

Poput ranije spomenutih gotičkih katedrala koje su u 11. i 12. stoljeću građene na svetim mjestima Izide, tako i Zagreb ima svoju katedralu koja je na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće podignuta u prijelaznom gotičkom slogu. Poput katedrala po Francuskoj ili Italiji i zagrebačka je podignuta na svetom brežuljku Kaptolu, kojeg smo još u prošlom broju povezali sa zvijezdom Sirius. Pa iako u njenoj kripti nije sačuvan kip crne Madone, a ni kolektivno sjećanje grada nije upamtilo prisutnost njenog kulta, arhaična uspomena na taj kult ipak postoji skrivena u imenu potoka Črnomerca (črna + Mara). Međutim, ako zaista tražimo autentičnu uspomenu na kult Marije Magdalene u Zagrebu, pronaći ćemo ga u najpoznatijoj zagrebačkoj legendi o zdencu Manduševcu. Osim što je Manda, po kojoj je prozvan zagrebački zdenac, naš domaći oblik imena Magdalena, ta legenda, koja govori o susretu žednog bana i lijepe Mande, može se protumačiti i kao analogija na mitske priče o zaručniku i zaručnici. Napokon, još u prošlom broju smo opisali na koji se način legenda o zdencu Manduševcu može iščitati istim astrološkim ključem kao i mit o Izidi i Ozirisu.

 

 

No, kako je Zagorka ovu legendu vrlo vješto utkala u svoj roman “Kći Lotrščaka”, tako se ovaj roman nameće kao potencijalno odličan medij preko kojega se može zaviriti duboko u kolektivnu podsvijest Zagreba. Napokon, vidjet ćemo kako je ovaj poznati roman u fabuli i narativu stukturiran ljusaka luka, pri čemu je pravi misterij i tajna nad tajnama skrivena u duboko u njegovom srcu.
 
MISTERIJ KĆERI LOTRŠČAKA

Iščitavajući ovaj roman može se zaključiti kako je on na samoj površini lako je čitljiva romansa koja govori o borbi dobra protiv zla, a ona, zapravo, i danas predstavlja mamac za široku krug čitatelja. Međutim, odmah ispod tog površinskog sloja skrivaju kodovi poput feminističkih koji su bili namijenjeni ondašnjoj ženskoj publici. To su uglavnom poruke koje odudaraju od ideala bogu-ugodne žene, poput poruke da žena mora biti samostalna, spremna prkositi, biti neovisna i sl.

Već malo dublji pogled ispod ovih poruka otkrit ćt nam sasvim novu razinu u kojoj Zagorka poseže za simboličkim slikama iz poganskih mitova i predaja vezanih uz Zagreb. Primjerice, u opisima turopoljskog boga Urusa ili ‘crnog otoka’ Zagorka poseže za mitom o Dionizu, pri čemu scenografiju crnog otoka koristi kao ‘donji svijet’, svijet demona zastupljen u mitološkom obrascu poznatom kao ‘ciklički krug potrage’u kojem mitološki junaci prije uskrsnuća doživljavaju simbolički smrt. Nadalje, u opisima Rosande (Lukavačke veparice), koja ubija mladiće pomoću vepra, razotkriva se mit o Adonisu kojeg, također uz pomoć vepra, ubija Artemida. Koketiranje sa magijskim praksama i tradicijama vidljivo je pak u prikazu ‘dodola’, tzv. 'duhova prirode' koji se povezuju sa plodnošću. Ipak, svi ovi opisi još su uvijek samo površinski te imaju za cilj učiniti sadržaj što zanimljivijim. Tek ispod svih ovih opisa i simboličkih slika pronaći ćemo onaj dublji i mističan, podzemni tok misli, simboličkih slika i misterijskih koncepata. Tek se tamo otkrivaju one poruke koje djeluju ispod praga svjesnog zapažanja te prodiru u podsvijest, gdje mimo znanja čitatelja ostavljaju važnu poruku.

MADUŠA KAO SVETI GRAL
 
Mnogi autori koji su se bavili Zagorkom slažu se kako glavni lik romana zapravo i nije Manduša, već njen partner Divljan. Naime, pustolovni narativ ovog romana može se shvatiti kao priča o junaku koji ima zavjet kojeg mora ispuniti. U tom je smislu priča o Divljanu istovjetna priči o Odiseju, vitezovima Okruglog stola, Robisonu Crusoeu, Jamesu Bondu, Betmenu i sličnim junacima. Radi se o priči konstruiranoj na unierzalnom temeljnom mitu kojeg mitolog Northrop Frye naziva ‘mit o junaku u potrazi’. Na nivou psihološke potrage u savladavanju prepreka na svom putu Divljan ostvaruje prijelaz iz dječaštva u muževnost i na toj razini njegovi se neprijatelji poistovjećuju sa zmajevima, divovima i čudovištima, zbog čega ovaj roman obuhvaća i misterijski koncept inicijacije.

Napokon, ono što se čini naročito zanimljivim jest to što mnogi autori navode kako se Divljanova potraga može smatrati prikrivenom potragom za Svetim gralom, pri čemu je Sveti gral duhovne naravi, tj. u ovom romanu on je poistovjećen sa njegovom partnericom (zaručnicom) Mandušom. Budući se ponovno susrećemo sa Mandušom kao našim domaćim oblikom imena Magdalena, uz koju se sada povezuje i sam Sveti gral, gotovo je nemoguće izbjeći asocijacije na ranije spomenut Dan Brownov roman „Da Vincijev kod“. Koincidencija da oba autora povezuju Mariju Magdalenu sa Svetim gralom čini se nevjerojatna i ne može biti slučajna. Ipak, ona bitna razlika sastoji se u tome što Dan Brown Mariju Magdalenu spominje explicitno, dok Zagorka to ponovno čini suptilno, tj. u kodiranom oblliku. Međutim, kako bi dokazali da je Zagorka kroz lik Manduše zaista progovarala o evanđeoskoj Mariji Magdaleni, moramo zaviriti još dublje u prikriveni sadržaj romana.

IGRA ASOCIJACIJA

“Nomen est omen” (lat: ime je znak) drevna je latinska poslovica. S druge strane, svako ime ima i svoje ezoterično značenje. Za ovu našu priču važno je znati kako ime Marija najčešće znači ‘princeza’, dok ime Magdalena u prijevodu znači ‘kula’. U tom smislu, već sam naslov Zagorkine knjige “Kći Lotščaka” može se objasniti kao kripto-sintagma. Naime, uz imenicu ‘kći’ često se veže asocijacija na ‘princezu’, dok je ‘Lotrščak’ ime poznate zagrebačke kule. Ako u tom smislu povežemo ‘princezu’ i ‘kulu’, u prenesenom značenju pojavit će se Marija Magdalena. Iako ovakva igra asocijacija može izgledati suviše nategnuta, vidjet ćemo da se namjera ne skriva toliko u kvalitetu, koliko u kvantitetu ovih asocijacija.

 

Kula Lotrščak

 

Tako druga asocijacija na Mariju Magdalenu proizlazi iz simboličke slike skrivene u sadržaju. Kroz cijeli sadržaj romana sudbina glavne junakinje Manduše isprepliće se sa slikom Djevice Marije. Na ovaj način isprepletena, njihova se imena opet čudesno spajaju u ime Marije Magdalene. Kao treću asocijaciju slobodno možemo navesti slične sudbine Marije Magdalene i Manduše: obje su bile proganjane i nepravedno ponižavane. Međutim, baš kao i kod Gričke vještice, koju je Zagorka na kodiran način povezala sa Izidom, postavlja se pitanje, koja se poruka skriva iza svih ovih poveznica i asocijacija na evanđeoski lik Marije Magdalene? Koji se to misterij i tajna nad tajnama krije unutar svih ljusaka, nivoa i kodiranih razina romana „Kći Lotrščaka“??

Možda se odgovor skriva u posljednjoj, izrazito mističnoj asocijaciji koja je povezana uz Majku Božju od Kamenitih vrata. Na samom kraju romana dolazi do požara u kuli Kamenitih vrata, pri čemu se čini kako u požaru stradava sveta slika Majke Božje Marije. Međutim, nakon tri dana u zgarištu ipak bude otkrivena neoštećena slika, zbog čega se ostvaruje analogiju sa Isusom koji, također, uskrsava nakon tri dana, što zapravo ovoj slici pripisuje atribute božanskog. Simbolika koja proizlazi iz ove situacije također  je i alkemijske naravi. Pomoću alkemijskog elementa vatre dolazi do alkemijskog procesa destilacije u kojem slika svete Marije, iz nižeg modaliteta postojanja, nakon tri dana, prelazi u viši modalitet bitka. Budući se to događa u Kamenitim vratima, koja u ovom slučaju simboliziraju alkemijsku peć (atanor), pri čemu su Kamenita vrata istovremeno i kula, tj. Magdalena, opet dolazi do ispreplitanja imena Marije i Magdalene. Ipak, ono što se u ovom primjeru čini naročito važno jest to što je Majka Božja od Kamenitih zaista uzdignuta u svojevrsnu boginju Zagrepćana, tj. zaštitnica grada Zagreba. Jeli to možda zaslužno magijsko djelovanje Zagorkinih poruka?

MISTERIJ SEDAM KULA

Ne smijemo zaboraviti da roman “Kći Lotrščaka” ima i svoj podnaslov koji glasi “Čarobna priča o Manduši zlatokosoj i postanku slavnog kraljevskog grada na sedam kula”. Postavlja se pitanje, što reći o ovom pomalo predugom i nezgrapnom naslovu? Što reći o simboličkoj slici ‘sedam kula’ koja već sama po sebi djeluje mistično i pomalo tolkinovski?

Broj sedam je sam po sebi mističan - on je jedan od onih brojeva preko kojeg su mnoge bajke i priče prenosile mnoge misterijske koncepte. Sjetimo se samo Snjeguljice i ‘sedam’ patuljaka i sličnih priča koje počinju riječima: “Bilo jednom iza sedam gora i sedam mora…”. No, iako bi se samo o broju sedam mogla napisati čitava knjiga, vrijeme je da otkrijemo karte i privedemo ovaj članak svome kraju. U tom smislu, ako ‘otkrijemo’ tarot kartu “The Star”, ona će nam za kraj ispričati jednu jako čudnu i mističnu priču o Zagrebu.

 

 

Tarot karta „The Star“

 

Prema mnogim tumačenjima, značenje ove karte povezano je sa zvijezdom Sirius. Međutim, zbog prošlog članka u kojemu smo otkrili na koje je sve načine Zagreb povezan sa zvijezdom Sirius, ispada jako zagonetno i mistično što se tema slike prikazane na karti do u detalje poklapa sa samom legendom o postanku Zagreba. Primjerice, na ovoj se karti ekplicitno prikazuje kako Manduša zlatokosa stoji u izvoru čarobne vode gdje u očekivanju žednog bana puni vedra iz kojih će ga žednog napojiti. Da stvar bude zanimljivija, ‘sedam kula’ koje u podnaslovu spominje Zagorka, također se značenjski mogu povezati sa sedam zvijezda prikazanih na karti.  Postavlja se pitanje, o čemu se ovdje zapravo radi? U kakvoj je vezi sudbina Zagreba sa prikazom ove zagonetne tarot karte? Sluti li originalna ilustracija romana (slika ispod), koja prikazuje Mandušu ispod neobično sjajne zvijezde, na suptilnu povezanost Manduše sa zvijezdom Sirius, a preko nje i na povezanost Manduše sa Izidom? Na samom kraju trebamo se upitati, koju nam je to poruku Zagorka, zajedno sa mističnim društvom okupljenim oko biskupa Strossmayera, zaista trebala isporučiti? Ako se zaista radi o porukama koje primamo ispod praga svjesnog zapažanja direktno u podsvijest, tada se odgovor na sva ova pitanja možda već nalazi u našoj glavi i našoj podsvijesti. Možda se zapravo na to i svodi cijeli ovaj misterijski koncept. Možda se pri slijedečoj šetnji Gornjim gradom samo trebamo upitati čije to lice obasjava titrav sjaj stotina svijeća u svetištu Kamenitih vrata?

 

Naslovna ilustracija romana Kći Lotrščaka

 

Krije li se možda u sjeni Majke Božje Kamenite arhetip Marije Magdalene ili još drevnije Izide? Koja od njiih je onda ona prava, izvorna i ona davno izgubljena boginja drevnih Zagrepčana? Iako je naša podsvijest jedna velika 'soba ogledala' u kojoj su zrcalni odrazi mentalnih slika kroz bezbroj refleksija izvrnuti, dvosmisleni i zbunjujući, odgovoriti na pitanje koja je slika prava, a koja nam je u jednom trenutu života podmetnuta, ponekad i nemora biti problem. Zar ne?

student financial help center