Jeffrey Grupp: Treba li vam vaš mozak?

Napisao  Pročitano 4195 puta

'...Pokušati razumjeti svijest istraživanjem sive tvari u našim lubanjama je kao da pokušavate razumjeti glazbu rastavljajući CD-playere i proučavajući njihove dijelove.' - Dianne Hennacy Powell, dr. med.



Možda će vam zvučati kontraintuitivno i šokantno, ali u ovom članku ćete saznati da postoje vrlo čvrsti dokazi da vam mozak nije potreban da biste imali svijest. To je u dramatičnoj suprotnosti s onim što tvrde gotovo svi stručnjaci s područja bioloških znanosti diljem svijeta, a to je da je svijest fizički entitet ili proces koji je isključivo dio fizičkog mozga. Oni odbacuju ideju da je svijest nematerijalni entitet koji je samo ovlaš povezan s mozgom, i koji se ne nalazi u moždanim stanicama niti je identičan određenim procesima u mozgu. U ovom članku iznijet ću čvrste dokaze da je ta srednjostrujaška akademska pretpostavka pogrešna, te da svijest najvjerojatnije nema mnogo veze s moždanom tvari.

ŽIVOT BEZ MOZGA

Zanimljivo je da nema pravih dokaza da je vaša svijest dio vašeg mozga. Kada se vaša svijest angažira MRI ili encefalogram će registrirati predvidivu moždanu aktivnost, međutim to je samo aktivnost moždanih stanica koja sama po sebi nije fenomenološka svijest. Drugim riječima, ne možete vidjeti osjećaj ljubavi, na primjer, u svijesti osobe tijekom MRI-a. Možete vidjeti sličnu moždanu aktivnost svaki put kada pacijent izvijesti o osjećaju ljubavi dok ga se snima MRI-em, međutim nikada nećete vidjeti samu emociju ljubavi na MRI-u. Kada sklopite oči i pogledate unutar sebe kako biste osjetili ljubav u svom emocionalnom sklopu to ne izgleda kao moždana stanica ili moždani proces. Zapravo, to je neiskazivo i nema određeni fizički karakter ili bilo kakvu strukturu koju bi se moglo fizički opisati ili opaziti.  Takvo iskustvo koje osjetimo je ono što zovemo fenomenološko iskustvo sadržaja svijesti (koje je neiskazivo), i moždane stanice su drukčiji red “stvari” od tog fenomenološkog iskustva. Dakle, čini se da je svijest samo u vezi s aktivnošću moždanih stanica, a nije joj identična.  U nastavku članka bit će predstavljeni čvrsti dokazi koji potkrjepljuju tu tvrdnju.

Zabilježeno je mnogo slučajeva ljudi kod kojih je otkriveno ili da uopće nemaju mozak ili da im je mozak tako malen da se praktički može reći da su bez mozga, no ipak su u oba slučaja subjekti živjeli uobičajenim životima u društvu, a njihov nedostatak mozga ostao bi nezamijećen da jednog dana nisu bili na CT-u.

Razmotrite sljedeći izvještaj iz znanstvenog časopisa New Scientist koji govori o otkriću jedne takve osobe:

Čovjek s neuobičajeno sićušnim mozgom uspijeva živjeti potpuno normalnim životom usprkos svog stanja koje je uzrokovano nakupljanjem tekućine u njegovoj lubanji. Snimke mozga 44-godišnjeg muškarca pokazale su da je golema komora ispunjena vodom zvana ventrikul zauzela većinu prostora u njegovoj lubanji, ostavljajući tek tanak sloj pravog moždanog tkiva...

'Teško mi je procijeniti točan postotak smanjenja mozga jer nismo koristili softver da bismo izmjerili njegov volumen. Međutim, vizualno, radi se o smanjenju većem od 75 posto', kaže Lionel Feuillete, neurolog na Mediteranskom sveučilištu u Marseillu u Francuskoj. Feuillet i njegovi kolege opisali su slučaj tog pacijenta u medicinskom časopisu The Lancet. On je oženjen, otac dvoje djece i radi kao javni službenik. Kada je Feuilletov kolegij preuzeo njegov zdravstveni karton saznali su da mu je kao djetetu u glavu bio umetnut šant kako bi iz lubanje istekao hidrocefalus – voda u mozgu. Šant mu je izvađen kada mu je bilo četrnaest godina. Međutim, istraživači su odlučili provjeriti stanje njegovog mozga uz pomoć računalne tomografije (CT) i još jedne vrste tehnologije za snimanje koja se naziva magnetska rezonancija (MRI).

Bili su zaprepašteni kada su ugledali  'masivno povećanje' lateralnih ventrikula – obično sićušnih komora koje sadržavaju cerebrospinalnu tekućinu koja omata mozak. Testovi inteligencije pokazali su da mu je koeficijent inteligencije 75, što je ispod prosječnog rezultata od 100, međutim osobe s tim kvocijentom inteligencije se ne smatraju mentalno retardiranima ili nesposobnima. 'Cjelokupan mozak bio je reduciran – frontalni, parijetalni, temporalni i okcipitalni režnjevi – i na lijevoj i na desnoj strani. Ta područja upravljaju kretanjem, senzibilitetom, jezikom, vidom, sluhom te emocionalnim i kognitivnim funkcijama.' - objasnio je Feuillet za New Scientist.

U članku se navodi da je na temelju MRI snimaka procijenjeno da se radi o 75-postotnom smanjenju mozga, no ja sam bio iznenađen tim brojem, budući da mi je, kada sam gledao sliku u članku, izgledalo da je mozak manji za najmanje devedeset posto.

Znanstvenici su dokazali da je mozak vrlo prilagodljiv, jer, evo samo jedan primjer, izrežete li pola mozga malog djeteta na određeni način, druga polovica će čudesno preuzeti sve sposobnosti polovice koja nedostaje, tako da je pola mozga sasvim dovoljno za potpuno funkcioniranje mozga. Prema tome, mnogi teoretiziraju da bi to moglo objasniti kako je Francuz o kojem je bilo govora u prethodnom odlomku mogao živjeti sa 75 do 90-postotnim smanjenjem mozga. Tu bi teoriju trebalo poduprijeti dostatnim dokazima.

No, to bi moglo biti slabo vjerojatno, jer postoje još dramatičniji slučajevi ljudi bez mozga ili gotovo bez mozga koji se, kako se čini, ne mogu objasniti time da je deset do trideset posto mozga nakon smanjenja preuzelo dužnosti cijelog mozga, budući da u tim mnogo dramatičnijim slučajevima izostaje praktički cijeli mozak, uz izuzetak moždanog debla (koje pokriva samo vitalne funkcije: srčani ritam, nevoljno disanje itd.). I, ne samo da osoba živi normalnim životom nego u nekim slučajevima, štoviše, subjekti imaju kvocijent inteligencije gotovo kao u genijalca! Razmislite o sljedećoj priči iz časopisa Science, najprestižnijeg akademskog znanstvenog časopisa na svijetu:

Lorber smatra da njegova opažanja niza subjekata s hidrocefalijom koji imaju ozbiljno reducirano moždano tkivo stavljaju pod sumnju mnoge tradicionalne postavke o mozgu... 'Postoji jedan mladi student na ovom sveučilištu' - kaže Lorber - 'koji ima kvocijent inteligencije 126, diplomirao je matematiku i društveno je potpuno normalan. Pa ipak, momak praktički nema mozga.' Studentov liječnik na sveučilištu uočio je da je mladiću glava malo veća nego što je to uobičajeno i tako ga je, iz čiste znatiželje, uputio dr. Lorberu. 'Kada smo napravili snimke njegova mozga', prisjeća se Lorber, 'vidjeli smo da se umjesto uobičajenog sloja moždanog tkiva između ventrikula i površine korteksa debelog 4,5 centimetra tamo nalazi samo tanak sloj korteksa debljine oko jednog milimetra. Njegova lubanja ispunjena je uglavnom cerebrospinalnom tekućinom...'

No, ma koliko se to činilo začuđujuće, ovaj slučaj nije ništa novo u svijetu medicine. 'Po medicinskoj literaturi razasuto je mnoštvo sličnih izvještaja koji sežu daleko u povijest”, kaže Patrick Wall, profesor anatomije na University College u Londonu... Kako netko s tako reduciranim cerebralnim korteksom može ne samo kretati se u društvu bez vidljivih socijalnih nedostataka nego doseći visoki stupanj obrazovanja? Kako je moguće da kod nekih ljudi s hidrocefalijom, čiji mozak je izrazito asimetrično izobličen, obično izostaje očekivana paraliza jedne strane tijela? Ne iznenađuje da velik broj osoba oboljelih od hidrocefalije pati od određenih intelektualnih i fizičkih oštećenja. Međutim, ono što iznenađuje je da znatan dio pacijenata, kako se čini, prolazi bez funkcionalnih oštećenja usprkos ekstremno abnormalnoj strukturi mozga.

SVIJEST NEOVISNA O MOZGU

Čini se da ta istraživanja govore u prilog zaključku da svijest nije ovisna o mozgu kao što znanstvenici često tvrde.  Zapravo, čini se da je voda (koja sačinjava velik dio svakog ljudskog mozga bez obzira je li smanjen ili ne) presudan element. To vodi do teorije da bi voda, koju posjeduju sva ljudska bića, mogla biti mnogo važnija nego što se prije mislilo – ali to je tema za neki drugi članak.

Postoje i drugi empirijski dokazi koji ozbiljno pobijaju tezu da je svijest identična nekim dijelovima mozga i procesima u mozgu i koji pokazuju da se svijest ne nalazi samo u predjelu glave ljudskog bića nego da je smještena širom tijela (posebno u srcu i koštanoj srži), pa čak i na udaljenosti od nekoliko metara ili više od tijela – a sve to još više potkopava ideju da je mozak potreban za svijest i/ili da je svijest neka vrst materijalnog moždanog procesa. Na primjer, pacijenti s presađenim organima često izvještavaju da su iskusili sjećanja, značajke ponašanja, tok misli, želje, osjećaje i druge aspekte svijesti njihovih davatelja netom nakon što je presađen novi organ od davatelja. Obratite pozornost na sljedeći odlomak iz jednog izvanrednog članka objavljenog u jednom znanstvenog časopisa, čiji su autori dvojica profesora sa University of Arizona i jedan profesor s University of Hawaii:

Kontekst: Općenito se pretpostavlja da je učenje ograničeno na nervni i imunološki sustav. Međutim, hipoteza o sustavnom pamćenju predviđa da svi dinamički sustavi koji sadrže rekurentne povratne petlje u različitim mjerama pohranjuju informacije i energiju. Osjetljivi pacijenti s presađenim organima mogu iskazati osobne promjene koje odgovaraju povijesti njihovih davatelja. Cilj: procijeniti podudaraju li se promjene nakon presađivanja srca s poviješću davatelja.  Način provedbe: otvoreni intervjui s dobrovoljcima (1) pacijentima koji su prošli presađivanje organa, (2) obiteljima ili prijateljima primatelja i (3) obiteljima ili prijateljima davatelja. Okružje: bolnice u različitim dijelovima države. Pacijenti: deset primatelja (7 muškaraca i tri žene; starost od 7 mjeseci do 56 godina), primljeni transplantati srca (ili srca i pluća; pet muškaraca i pet žena; od 16 mjeseci do 34 godine). Glavne mjere ishoda: doslovni prijepisi intervjua snimljenih na audio-vrpce. Rezultati: po slučaju su uočena dva do pet podudaranja između promjena nakon operacije i povijesti davatelja. Podudaranja uključuju promjene u prehrambenim, glazbenim, umjetničkim, seksualnim, rekreacijskim i karijernim preferencijama, kao i konkretne slučajeve percepcije imena i osjetilnih iskustava povezanih s davateljima (na primjer, jedan davatelj je ubijen hicem u lice; primatelj je imao snove u kojima je vidio vruće bljeskove na svom licu). Zaključak: incidencija primateljeve svijesti o osobnim  promjenama kod pacijenata s presađenim srcem je nepoznata. Učinci imunosupresijskih lijekova, stresa zbog operacije i statistička koincidencija najvjerojatnije nisu dovoljni da objasne nalaze. Sugerira se vjerojatnost staničnog pamćenja, a možda i sustavnog pamćenja.  

Ovaj opsežno dokumentirani fenomen pokazuje da svijest ne samo da nije ovisna o moždanim neuronima nego, štoviše, uopće nije ograničena na naše lubanje već egzistira u drugim dijelovima naših tijela. Ponavljam, sve su to empirijski pronalasci a ne teoretski zaključci, i svi su rezultat rada akademskih znanstvenika.

Osim toga, može se pokazati da svijest može egzistirati daleko izvan tijela, kao što je razvidno iz sljedećeg eksperimenta:

Ullman i Krippner također su proveli niz eksperimenata u kojima se “posrednik” u drugoj prostoriji ili zgradi koncentrirao na nasumično odabranu sliku i pokušavao je prenijeti usnulom subjektu. Subjekti su probuđeni nakon što su električni zapisi pokazali da sanjaju. Sadržaj njihovog sna zatim je uspoređen sa slikom. Na primjer, ako je slika bila 'Posljednja večera' rezultat je registriran kao pozitivan ako je usnuli rekao da je sanjao o gozbi ili da je sanjao Isusa. Istraživači su objavili točnost od 83,5 posto u tih dvanaest eksperimenata, međutim kriteriji za pozitivan rezultat nisu bili previše strogi. Nakon nekog vremena...  postupak je revidiran... Promjene u protokolu tijekom godina učinile su težim da se napravi ukupna analiza njihovih četiri stotine i pedeset ispitivanja nego da su zadržali isti format. Međutim, napravljen je združeni pregled odnosno metaanaliza i  ona je pokazala da je ukupna stopa uspjeha 63 posto, nasuprot slučajnoj stopi od pedeset posto; vjerojatnost  da su dobiveni podaci rezultat slučajnosti odnosno nagađanja je sedamdeset i pet milijuna prema jedan.

Tijekom prošlih stotinu i pedeset godina u zemljama i na sveučilištima širom svijeta proveden je ogroman broj raznih studija sličnih ovoj, dramatično različitih vrsta.

NADNARAVNA PRIČA

Opsežno je dokumentirano da “mnoge ljudske stanice i organi osim mozga imaju receptore za neurotransmitere kao što je serotonin...” (na primjer, goleme mase neurotransmitera nalik moždanima nalaze se u ljudskom srcu). No, iako je fascinantno  da i izvan mozga u našim tijelima nalazimo svakojaka središta nalik moždanima, gore navedeni dokazi pokazuju da ta nervna središta u tijelu (bez obzira nalaze li se u glavi ili drugdje u tijelu) nisu u potpunosti relevantna za našu svijest. K tomu, gore spomenuta otkrića pokazuju koliko su iskrivljene tipične teorije o tome što svijest konkretno može biti, kod kojih znanstvenici bez ikakvih empirijskih dokaza rutinski  smatraju da je svijest jednostavno dio neke aktivnosti mozga (to jest, mozga u našoj glavi, a ne, na primjer, aktivnosti srca).

Većini ljudi teško je zaobići neempirijsku ideju da je mozak središte ljudske svijesti zato što se mozak u nekim slučajevima čini važnim za procese svijesti i zato što je mozak nevjerojatno složen organ: 'procijenjeni broj mogućih permutacija ili kombinacija moždane aktivnosti u toj mreži nadilazi broj elementarnih čestica u (vidljivom) svemiru.' (Powell, Diane Hennacy. 2009. The ESP Enigma: The Scientific Case for Psychic Phenomena. New York: Walker & Company.)

Međutim, moramo shvatiti da empirijski dokazi pokazuju da neuroni i mozak te kompleksi u našem tijelu slični moždanima nisu prava priča. Postoji nešto važnije – sama svijest koja, kao što je gore pokazano, nije ni na koji način ograničena na vaš mozak, niti ovisi o vašem mozgu. To bi nagovijestilo da vaše misli i osjećaji, a oni su u stvari vaša duša, nisu puki fizički i fiziološki procesi nego aspekt svijesti nezavisne od mozga, koja je slabo shvaćen, možda nadnaravni proces.

student financial help center