Ivan Lutz: Vječni život - Legende, mitovi ili stvarne osobe

Napisao  Pročitano 3543 puta

'Metuzalem je bio sin Henoka, unuk Jereda.  Kada je Metuzalemu bilo sto osamdeset i sedam godina, rodi mu se Lamek. Po rođenju Lamekovu Metuzalem je živio sedam stotina osamdeset i dvije godine te mu se rodilo još sinova i kćeri. Metuzalem poživje u svemu devet stotina šezdeset i devet godina. Potom umrije.'



Naravno, svi znamo priču o Metuzalemu; svi znamo priče o Jogijima koji na planinama daleko od javnosti žive po 200 ili 300 godina; čak znamo da su drevne legende svojim junacima davali božanska svojstva pa neki od njih još uvijek lutaju po našoj planeti; a znamo i to da Ray Kurzweil iz Googla pije do 150 vitamina dnevno, podvrgava se najskupljim medicinskim tretmanima te živahni 65-godišnjak željno želi dočekati nanotehnološku revoluciju...

Nebrojeno je SF romana koji obrađuju tu temu. Neki fizikalno potkovaniji autori iskoriste dilataciju kao sredstvo da s normalnim životnim vijekom likovi u romanima posjećuju velika vremenska razdoblja; dok se neki ne libe potpuno otići u krajnost i ispustiti znanstvenu komponentu te otići u fantasy vode, pa tako Yoda ima 900 godina, Gandalf preko 30 000 godina, dok su vilenjaci besmrtni, kao i Konrad iz Zeleznyjevog hita This Immortal, ili Corwin iz Amberskih kronika.

Mislim da je veliki Boltzman jednom rekao da je u trenutku kada je potpuno shvatio Drugi zakon termodinamike prestao vjerovati u vječni život ili produljenje mladosti. Zapravo ova izjava mi je i dala povod da se zaigram na ovu temu; ne previše i ne prosvjetiteljski, nego fizikalno, hladno i proračunato.

Drugi zakon termodinamike

Zapravo je vrlo jednostavan, zdravorazumski i logičan. Jedna od definicija kaže da svaki toplinski sustav mora imati dva spremnika: jedan koji toplinu dovodi i jedan koji tu toplinu odvodi. Neki će reći: ma kakve to sad veze ima s vječnim životom?

Ima, i to poprilične.
 
Ako tijelo titra znači da zrači, ako zrači znači da se troši, a ako se tijelo troši znači da će se prije ili kasnije potrošiti. Naravno, ne vrijedi to samo za tijelo nego i za sustave - bilo koje sustave, pa čak i svemir. Sve drugo protivilo bi se Drugom zakonu i predstavljalo Perpetuum mobile druge vrste, a kada bi to postojalo onda bismo u našim automobilima pretvarali kemijsku energiju u kinetičku bez zagrijavanja motora, ne bismo imali gubitaka i sva energija bila bi iskorištena - što je nemoguće i opet dolazimo do zračenja.

Da, čovjek zrači, životinje zrače, a time se i troše ma što god mi mislili o tome.

Kada govorimo o tome u fizici onda kažemo da su svi procesi u prirodi nepovratni (ireverzibilni) procesi; bilo da se radi o živim bićima ili neživim. Drugim riječima, sve ima svoj početak i svoj kraj. Tako govori fizika, sve ostalo su vjerovanja.

Entropija

Entropija je stanje nereda i svi sustavi u prirodi spontano teže za neuređenim stanjem tj. za stanjem veće entropije. Maestralno je to objasnio Asimov u knjizi Bogovi lično.

Entropija je rak rana teorijama o vječnom životu jer ona je ta koja pokazuje smjer vremena kod određenih procesa, a vrijeme, kako samo ono bezobrazno zna i može, teče naprijed i nikada neće teći unatrag.

Dakle, koliko god se mi opirali, ne vjerovali, svađali se ili bili u pravu, vrijeme neupitno prolazi i ne pita nas za mišljenje, a svi procesi u prirodi (svemiru) su povezani. Npr. ako srušite vazu s cvijećem, velika je vjerojatnost da će vaza pasti na pod i razbiti se, no, ako uhvatite vazu u padu, vi zapravo vršite anti-entropijsko djelovanje, ali se povećava entropija u nekom drugom sustavu, možda i u nekom drugom svemiru. Zato kažemo da se količina entropije u svemiru povećava iz dana u dan i ne možemo baš ništa napraviti da to spriječimo?

No ipak... Mjera reda?

Nekada nismo vjerovali u postojanje antimaterije; u postojanje anti-protona, anti-neutrina, anti-vodika... U CERN-u upravo na eksperimentima ALTRAP i ALPHA(koji su prvenstveno namijenjeni istraživanju liječenja tumora), proizvodimo takve čestice i više nije neobično razmišljati o suprotnim česticama kao što su pozitroni. Pa zašto onda ne bismo razmišljali o pojmu anti-entropije - mjere reda.

U teoriji bi to izgledalo ovako: kada bismo znali sve informacije u nekom procesu, pa čak i one koje se događaju trenutno, i kada bi predviđanja na osnovu tih događanja bila točna do te mjere da bismo predviđali svaki sljedeći korak i to nekako upisivali u proces, tek tada bi se počela smanjivati entropija. Nešto slično imamo ponovno u remek-djelu Asimova Fondacija, gdje psihohistorika predviđa događaje koristeći matematiku i psihologiju te smanjuje entropiju svemira i mijenja događaje. Dakle svi eliksiri mladosti, ako nemaju pristup informacijama i nisu umreženi sa samim organizmom, te ako ne prenose dvosmjerno informacije  - s tijela na okolinu i s okoline u tijelo -  poprilično su nepotrebni i ne predstavljaju ništa drugo do zdravog pića ili drevnog prirodnog lijeka (sok od limuna i češnjaka  je stari Tibetanski eliksir).

Kada ćemo tu količinu informacija moći primijeniti na vlastito tijelo i na vlastiti život, to ne znam. Znam samo da je dug put pred nama u borbi s ovom bespoštednom beštijom entropijom koja nam brani maštati o vječnom životu i svaki pokušaj da ju pobijedimo već je promašaj jer vrijeme curi, a kako smo vidjeli ono je taj nemilosrdni saveznik nereda koji se svake sekunde, i dok ovo pišem, povećava, povećava, i povećava...

student financial help center