Igor Ognjenović: Iluzije prošlih života

Napisao  Pročitano 15924 puta

Ima li ikakve koristi od znanja o našim prošlim životima? Na određenom višem nivou svijesti, svakako da. Do tog nivoa svijesti, ne samo da nema neke veće vrijednosti, nego može biti i opasno.



Stupanjem u kontakt s određenim prošlim životima, mi u svoj život prenosimo i karmu koju smo u to vrijeme stvorili. Drugim riječima to znači da mi u životu koji živimo ne moramo susresti sve posljedice svojih prethodnih aktivnosti, nego samo one koje sada za nas imaju konkretni smisao. Svojevoljnim uspostavljanjem veze s nekim od prošlih života postoji realna opasno da se opteretimo nečime što nam trenutno nije potrebno i na taj način si bezrazložno otežamo poziciju u kojoj se nalazimo. Još gora situacija nastaje ukoliko u svojim nastojanjima da se vratimo u prošlost naiđemo na nestručne i lažne terapeute koji nam na svojim seansama prezentiraju krive informacije. Saslušavši ih mi nesvjesno stvaramo mentalne forme koje na osnovu primljenih sadržaja generiraju karmu koja nam inače uopće ne pripada.

Tih opasnosti bio je dobro svjestan Buda koji u prilikom podučavanja svojih učenika nikada nije spominjao reinkarniranje i prošle živote. On je bio dosljedan u svom naglašavanju važnosti sadašnjeg trenutka i isticanju iluzornog karaktera bilo kakve vjerodostojnosti prošlosti i budućnosti. Postoji priča o tome da je samo jednom odstupio od takve svoje prakse. Hodajući sa svojim učenicima pored jednog indijskog sela naišao je na asketu koji se ponašao poput psa. Poistovjećivanje s određenim životima trebalo je takvim posvećenicima poslužiti za odricanje od ovog svijeta i postizanje prosvjetljenja. Vidjevši Budu, asketa mu je prišao i upitao ga je da li će u sljedećem životu doseći prosvjetljenje. Buda ga je samo pogledao i kratko mu odgovorio: «Ne, inkarnirati ćeš se kao pas». Čovjek je očigledno bio na krivom putu, pa je dobio odgovor koji je zaslužio. Prije i poslije susreta s tim asketom Buda nikada više nije progovorio ni riječi o prošlim i budućim životima.

Iz budizma dolazi još jedna zamjerka ideji reinkarniranja. Nju možemo svesti na jedno jedino pitanje: tko ili što se reinkarnira? Naime, po budističkom shvaćanju sve ljudske duše samo su dijelovi jedne velike duše čovječanstva u koju se i vraćaju nakon smrti. U tom smislu svi ljudi su ustvari jedno koje se na relativnom nivou manifestira kao mnoštvo. Na taj način postaje apsurdno govoriti o bilo kakvoj osobnoj karmi i kontinuitetu inkarniranja. Ono što je jedino stalno je duh koji je svjestan svojeg postojanja. Kao što, otprilike, Bog u Bibliji kaže: Ja sam onaj koji jesam. Iz te perspektive može se zaključiti kako je ustvari čitava priča o nizovima prošlih i budućih života samo još jedna od mnogih iluzija unutar ovog svijeta. Ona je stvarna samo na nižim nivoima svijesti koji ostaju unutar unaprijed zadanih matrica razmišljanja. Konkretno, prošli životi koje doživljavamo kao svoje uopće nisu naši, a karma koju živimo stvorena je identifikacijom s djelima koja su pripadala pojedinim ljudima iz prošlosti. Ono što nazivamo sjećanjima na prošle živote uistinu nisu sjećanja nego asocijacije koje nas povezuju s karmom učinjenoj u prošlosti od strane drugih entiteta. Zbog toga postaje moguće da dobri ljudi pate u ovom svijetu, a zli uživaju u svim blagodatima. Usmjeravanje naše pažnje na prošle živote zbog toga nije nešto što će nas osloboditi, nego će nas, dapače, još više zarobiti unutar zabluda koje smo sami stvorili.

Sljedeća slaba karika u teoriji reinkarnacije je vrijeme. Velika većina ljudi vrijeme doživljava na linearan način. Unutar religija judeo-kršćanskog porijekla, te velike većine mitologija, scenarij svijeta u kojem živimo kreće se u rasponu od njegovog nastanka do kraja obilježenog određenom globalnom katastrofom. Nakon toga slijedi odlaženje duša u rajska ili paklena područja. Takav način promišljanja širi se dalje u osmišljavanje svakodnevnih aktivnosti i služi kao jedan od glavnih faktora manipuliranja masama širom svijeta. Iako pobornici reinkarniranja zagovaraju tezu kako je njihov svjetonazor suprotan ovom linearnom, u suštini nema neke veće razlike. Nizovi života u kojima se inkarniramo unatoč svoje prirodne cikličnosti i dalje slijede linearnu strukturu i potvrđuju uzročno posljedičnu zakonitost svemira. A je li ovaj svijet uistinu tako? Moderna znanost već odavno je obračunala s linearnošću vremena. Prema novim znanstvenim teorijama potpuno je relativiziran odnos prošlosti i budućnosti, pa u skladu s time uzrok ne mora nužno uvjetovati posljedicu. Ako malo bolje razmislite o svojim životima, lako ćete uvidjeti da su često neki ključni događaji iz budućnosti djelovali i stvarali uvjete za svoje manifestiranje kroz naizgled potpuno nelogične situacije.

Posvetimo još malo pažnje samom vremenu. Jedna od najvećih ezoterijskih tajni je da ono uopće ne postoji. Riječ je samo o projekciji našeg uma koji na taj način organizira sadržaje koje prima preko osjetila. Na jednom drugom nivou doživljaja stvarnosti ne postoji ni prošlost ni budućnosti. One se stapaju u nešto što je se približno može nazvati vječnim sadašnjim trenutkom. U tom smislu svi se naši prošli i budući životi, ukoliko ih uopće možemo svojatati, uistinu odigravaju simultano i sažimaju u sadašnji trenutak. Na taj način promjenom svog stanja svijesti sada i ovdje moguće je utjecati ne samo na budućnost, nego i mijenjati prošlost. Ne samo sebe, već i čitave ljudske vrste. Ipak, unatoč svih slabih mjesta koje teorija karme i reinkarniranja u sebi sadrži, postoje i slučajevi kada je preporučljivo vratiti se u «prošlost» i na taj način dobiti potrebne informacije. To se odnosi na ljude koji pate zbog određenih psihofizičkih problema, kao što su na primjer mucanje, različite psihoze ili alergije, koje nije moguće izliječiti na bilo koji drugi način. Ponovnim proživljavanjem iskustava iz prošlosti koja u sadašnjem životu manifestiraju negativne posljedice može se neutralizirati njihovo štetno djelovanje.

student financial help center