Domagoj Nikolić: Netko je oklevetao Arija

Napisao  Pročitano 5786 puta

U javnosti se malo govori o Dioklecijanu, o njegovim vremenima i svjetonazoru. Odavno ga se, naime, otpisalo kao poganina, sljedbenika vulgarne seljačke religije masa koja je praznovjerno obožavala rimski panteon, a ne kaže sa da su antički bogovi simbolički prikazivali kozmičke principe koji gospodare prirodnim silama.



'Car-poganin' bio je, povijest uči, pridošlica i sin oslobođenog roba pa se od takvog nikogovića koji se vlasti dočepao spletkarenjem, državnim udarom i ubojstvom ništa drugo nije moglo očekivati.

Naravno, to su podvale, a istina je mnogo drugačija. Prvo i najvažnije, priča o Dioklecijanovu porijeklu je alegorija carskog rođenja. Drugo, Dioklecijan je bio jedan od najsposobnijih, najobrazovanijih i najduhovnijih ljudi koji je ikada hodao ovom dolinom suza. Ideja da bi tako sjajne poduhvate mogao ostvariti jedan lukavi seljak je besmislena, A što se njegovih vjerovanja tiče, njih pogotovo valja dobro ispitati. Naime, za vrijeme Dioklecijanovog carevanja kršćanska crkva doživljava neviđeni procvat. Najveća zgrada u Nikomediji, gradu iz kojeg je carevao, nalazila se nasuprot carske palače, a bijaše to kršćanska crkva. Jednako je bilo i u drugom Dioklecijanovom carskom gradu Antiohiji. I vojska mu je bila mahom kršćanska: sveti Juraj. Martin, Dimitrije, Teodor Stratilat, Florijan, Adrijan i drugi članovi ratničkog općinstva svetih iz 3. - 4. stoljeća mahom su njegovi vojnici i najvjerojatnije rodbina. Loza u kojoj se rodio car Dioklecijan dala je barem sedam svetaca prije njega, a najmanje jedan od njih je rimski papa. To je Sveti Kajo po kojem i danas se zove mjesto nadomak Solina.

Čudno, reklo bi se, ali to nije sve. U Dioklecijanovoj užoj porodici svi za koje se zna također sveci: njegova supruga Prisca i kćerka Galerija Valeria znane u martirologijama kao Svete Aleksandra i Valerija. Dioklecijanov posinak (vjerojatnije sin) Konstantin, njegova suložnica Jelena koja je živjela s njim na carskom dvoru u Nikomediji također su kanonizirani. Vrlo je važna i često prešućivana činjenica da je Konstantin pred kraj života kršten od strane Euzebija Nikomedijskog (identitet tog čovjeka je također otvoreno pitanje) u Arijevsku kršćansku crkvu. A baš ta Arijevska crkva o kojoj se također govori rijetko ili nikako, jer se navodno o njoj ništa ne zna, bila je najveća 'sekta' i 'hereza' svojeg vremena. Kakva je to 'sekta' i 'hereza' kojoj se priključuju carevi!? Pa valjda bi rimski car trebao biti pojam službenosti!

Arijanska doktrina počivala je na učenju biskupa mučenika Arija koji je, navodno negirajući Sveto Trojstvo, optuživan (bolje rečeno klevetan) za politeizam i poganstvo, a te klevete vode trag opet pred Dioklecijanov prag. Činjenica da je Arije 'prognan' s Nicejskog sabora u Iliriju podsjeća na Dioklecijanov silazak s vlasti i u odlazak u jedan vid progonstva, a mjesto radnje je ponovo - Ilirija.
 
Najjača i najupornija arijevska uporišta u Europi bila su upravo na našim prostorima, a opstala su sve do srednjeg vijeka kada se se arijevska to jest krstjanska zvana bogumilska crkva lako stopila s islamom (osobito s mističnim sufijskim redovima) zbog vrlo slične doktrine o prirodi Isusa Krista to jest Sina. Još jedna zajednička značajka islama i arijskog krstjanstva jest široka vjerska tolerancija, a tolerancija je povijesna iznimka, jer povijest nije ništa drugo do kronika organiziranog zla i fanatizma. Iznimka tolerancije predstavlja još jednu nit koja vodi natrag k Dioklecijanu i Konstantinu.

Dakle, tko je uopće taj biskup po imenu Arije obavijen velom tajne? Koja je suština njegovih učenja?

Kada bismo pristali na utjerivanje u tor dozvoljene rasprave, najkraći i najpošteniji odgovor bio bi: ne  zna se. Naime, iako je bio iznimno plodan autor, Arijeva djela su uništena s tim da je preživjelo svega nekoliko fragmenata. Vijesti o njemu stižu putem glasina njegovih oponenata – nekadašnjih prelata danas službene Crkve, dakle, farizeja koje su učinili sve da istinu iskrive, a Arija okleveću.

No, pristup istraživanju treba biti širok i sveobuhvatan, a zaključci se ne mogu donositi pod pritiskom smicalica, kontradikcija i nelogičnosti Povijest tek treba otključati, učiteljicu života tek treba osloboditi. Istraživanje povijesti je, naime, detektivski posao; krhotine drevnih događaja treba pomno prikupljati i slagati u potrazi za smislom. A budući da je svijet tek poprište zločina, naš posao je doslovno CSI (Criminal Scene Investigation), pri čemu se svaka indicija mora ispitati izuzetno ozbiljno.

Arije je bio Dioklecijanov suvremenik – čak im se i godine rođenja grubo poklapaju. Naime, obojica su rođeni oko 250. godine. Arije navodno umire 336. godine (neposredno prije Konstantinove smrti), a za Dioklecijana nitko živ ne zna kada je umro, iako se smatra da je to bilo najkasnije 316. godine što može, ali i ne mora biti točno. Budući da je Dioklecijan nastupao pod raznim imenima u raznim životnim ulogama, moguće je čak da su Arije i Dioklecijan jedan te isti čovjek, no u najmanju ruku radi se o osobama koje su se vrlo dobro poznavale i usko surađivale. Obojica su arci neprijatelji Crkve onakve kakvu danas poznamo i zbog toga su doslovno prebrisani iz historijskih zapisa. Arija opisuju kao čovjeka 'visokog, ozbiljnog i pobjedonosnog' što odgovara opisu Dioklecijana. Arije je učio u Antiohiji – baš tamo gdje je učio i vladao i Dioklecijan (koji je bio antiohijski svećenik i prvosvećenik), a tamo je boravio i Domnius to jest Dujam kojeg smo već ranije povezali s Dioklecijanom koji je također bio poznat kao Domnus, Dominus (Gospodar, Gospodin), što je ime koje je nosio i sam Isus Krist. Dioklecijan zaista jest kristolika pojava koja se odrekla zemaljskog carstva poradi carstva na nebesima; on je jedini rimski car uopće koji je to učinio. Po tome  možemo zaključiti u najmanju ruku da je Dioklecijan djelovao na uzor Isusa Krista, a iz činjenica što je trgovce novcem istjerao iz hrama i što je za života zvan Spasiteljem i Mesijom, neka svatko izvuče svoje zaključke.

Budući da je Konstantin kršten u Arijanskoj crkvi, nedvojbeno je da je iskonsko rimsko kršćanstvo također arijansko. Klevete da su Dioklecijan, Konstantin, Konstancije, Julijan i drugi arijevski carevi Rima bili nepismeni grubijani, vlastohlepni manipulatori i sujevjerni apostati je bezobrazna i smiješna. Radi se, potpuno obrnuto, o prvosvećenicima, najvećim vjerskim velikodostojnicima, pravim naučnicima i filozofima čiji je život bio Veliko alkemijsko djelo, kolosalno svjedočanstvo vjere u hodu po mukama. Mnoge su bitke dobili, iako su rat, izgleda, izgubili, no sama činjenica da danas raspravljamo o ovim temama, dokaz je snage njihovog učenja i, usudio bih se reći, svojevrsne pobjede.

Sada ćemo nešto kazati o Arijevoj teologiji koju crkveni prelati nikad nisu uspjeli teološki pobiti pa posegnuli za nasiljem. Prvo nešto o tome zašto nisu uspjeli. Najkraći odgovor je zato što je ta teologija istinita i svakom jasna. Za koncepciju Svetog Trojstva kakvu zastupa Crkva nema nikakve podloge u Bibliji što znači da se radi o podvali. Ako nije tako, neka netko već jednom objasni o čemu se radi bez fraza tipa 'to je tajna koja izlazi van ljudskog poimanja'. Radi se, dakle, o neprovjerljivom i subverzivnom konceptu koji uopće nije naivan, jer, nalazeći se u samom središtu doktrine, pruža osnovu za uspostavljanje svih drugih obmana. Tom smicalicom ukinuta je veza između vjere i mudrosti. Na taj način  je ugašeno svjetlo razuma i otvoren put sljepilu i fanatizmu.

Arijeva kršćanska teologija je bila uzrok frustracije upravo onih krugova koji su bili nezadovoljni Dioklecijanovim reformama i koji su nakon njegove abdikacije htjeli vratiti stvari na početak, a to znači crna magija i krivotvorenje znanja, hrama i novca. Postoje mnoge indicije da je i Sveto Pismo spinovano, da su „prevođenjem“ i prilagođavanjem ubacivani pojmovi koji su vodu vukli na mlin Arijevih oponenata. Arijeva teologija bijaše neoplatonistička, kristalno jasna, a može se sabrati u tri riječi „duh nad materijom.“ Poput Plotina, Arije zastupa jedinstvo u Bogu Ocu, što je koncepcija koja se naziva unitarijanizam, premda je i to vjerojatno neka talismanska riječ, etiketa koja postaje zgodna osnova za blaćenje.

Za Arija je, s čovjekove točke gledišta, najvažnije djelo, jer se tek djelom provjerava riječ (ideja) koja doduše ima primat, ali tek njenim ostvarenjem čovjek dobiva uvid u njezinu narav. Drugim riječima, ako je nešto djelotvorno, ne znači da je životvorno – slično Bogu. Sotona se baš krije uza djelotvornosti, ali nema Svetog Duha životvorca i zato je smrtonosac. Đavo se bavi imitiranjem; budući neopterećen prirodnim zakonom, efikasan je i zavodljiv u svojoj raboti uzaludnog stvaranja smrtonosnog demonskog svijeta. Upravo ovakav svijet je njegovo djelo, a rezultat je čovjekovog otuđenja od božanske prirode, jer čovjek koji nije potonuo u tamu, nikada ne bi dozvolio carevanje smrti i obmane. Dakle, čovjek u kojem je ugašeno božansko svjetlo instrument je sila zla i u tome se nalazi sud i odgovornost svakog pojedinca. U borbi protiv tame nalazi se smisao postojanja ratnika svjetla, svetih ratnika i ratnika monaha uključujući i čuvare carskog grada Jerusolina, gradare, carevu gardu, Dalmatinsku konjicu.

Dakle, ako pred sobom vidimo lažni svijet, nepravdu, zlo i licemjerje, onda možemo biti potpuno sigurni da se radi o djelu Sotone, Zloga. Veliko djelo je Božje djelo, ono je, nasuprot djelu Sotone,  pravedno, lijepo i skladno. Ako se pravda, ljepota i sklad ne očituju u sferi vjere i države, onda takvu vlast i poredak treba rušiti, jer je djelo Sotone i zamijeniti ga pravednim, kristolikim poretkom. Taj izraz 'sličan' odnosno 'nalik' nalazi se u središti arijevske kontroverze. Njegovi oponenti inzistirali su na neprovjerljivom identitetu (istobitnost bez obzira na očitovanje), a zašto? Ukratko, zato što su više voljeli tamu od svjetla, jer su im djela bila zla.  (Ivan 3:19)

Borba između svjetla i tame je prvenstveno idejna. Ona se neprestano odvija u ljudskim srcima, a pobjeda se ispoljava u pojavnom svijetu kao djelo. Arije je govorio da svaki čovjek, uključujući i Isusa Krista koji je postao čovjekom, ima dvojnu prirodu. Jedna je materijalna, fizička, čovječja i ograničena; to je osoba koja se naziva Sin Čovječji, to jest Isus. Druga osoba je duhovna, metafizička, božanska i vječita, to je osoba koja se naziva Sin Božji to jest Krist. Čovjek krštenjem (krstjenjem) se u duhu to jest odozgo nanovo rađa te postaje Krist (to je smisao Isusovog razgovora s Nikodemom, Ivan 3. poglavlje), savršena slika Božja. Kristoliki čovjek je budan te vidi zbilju, sferu postojanja mnogo višu od materijalne stvarnosti koja je vid sljepila, bunila i obmane. Smisao čovjekovog života je služenje savršenoj ideji to jest Bogu kroz pokornost riječi (ideji) Božjoj. Taj kristoliki poduhvat je posebno opisan u Poslanici Svetog Pavla Apostola Filipljanima 2,6-9 koja bijaše jedan od glavnih duhovnih uporišta arijanizma:

On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe 'oplijeni' uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik,    
ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.    
Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom,    
da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika.    
    
Filipljanima 2,6-10

Baš iz Tog nauka treba izvesti ime sluge, odatle potiče novo ime za Ilire koji postaju Slaveni – Slavi – Schiavi – Serbi to jest Servi. To bijaše simboličko ime oduhovljenog kristolikog naroda koji služi Bogu, narod koji je pod svaku cijenu trebalo rastočiti, porobiti, baciti u jad i bijedu, a od njegove zemlje napraviti pustoš i smetlište da se prava vjera više nikada ne pojavi na zemlji. To što se ovaj dio Pavlove Poslanice Filipljanima i danas u Dalmaciji pjeva kao svojevrsna uskršnja himna, samo svjedoči o iskonu vjere u našim krajevima.

Porazom arijanske doktrine srušena je iskonska civilizacija, a svijet je utonuo u srednjevjekovnu tamu. To je bila cijena očuvanja prevlasti onih koji bi, da upotrebimo sliku John Miltona (koji je uvjerenjem također bio arijanac) iz njegovog slavnog epa 'Izgubljeni raj', radije vladali u paklu, nego služili u raju. Da bi se taj pakleni plan ostvario trebalo je krivotvoriti Sveto Pismo, povijest, novac te hram kao izvor znanja i novca. U ovome se nalazi suština: budući da je iskonsko kršćanstvo istinito, ono se ne može tek tako negirati. Tek krivotvoreno kršćanstvo postaje djelotvorna poluga tiranije, dok iskonsko kršćanstvo, budući da unosi svjetlo i jasne mjere svega vidljivog i nevidljivog, predstavlja najveću opasnost za zločinački establishment..

Za kraj kažimo i ovo. Budući se bez oduhovljenja materije putem mudrosti ne može stvoriti tehnologija, kršćanski Zapad je bio prisiljen vratiti krivotvoreni arijanizam u svoju doktrinu. Povratak na arijanstvo, makar i tako licemjeran, bijaše jedan od uzroka crkvenog raskola, mada je do Osmog ekumenskog sabora upravo Istok imao svoje arijanske apologete - vidi Focijev nauk o dvije duše. Krajnji rezultat krivotvorenja je sljedeći: stvoreno je suvremeno društvo i suvremeni čovjek - tehnološki čarobnjak koji je istovremeno duhovni slijepac i moralni idiot.

Ideje prosvjetiteljstva i slobode su izvorno arijanske što će reći Dioklecijanove. Čitav svijet treba urediti prema toj praiskonskoj slici sadržanoj u svetom hramu koja, kako kaže Newton, čuva sve tajne kodove kako radi priroda. Činjenica da je Isaac Newton, također krivotvoreni alkemičar i metafizičar, otac i tvorac modernog prosvjetiteljstva i tragač za Jeruzalemskim hramom, bio arijevac samo doprinosi vjerodostojnosti arijevske doktrine. Bio je to i John Locke, filozof koji je presudno utjecao na začetnike Američke Republike. U njegovoj filozofiji prirodnog zakona i prirodnog prava, arijevski unitarijanizam je svrstan s potrebom tolerancije pri čemu se nadležnost vjere organičava samo na ona pitanja koja se ne mogu rješavati isključivo razumom. Danas smo svjedoci da su osnovni postulati Američke republike poljuljani u samim temeljima. Američki ideali su krivotvoreni i tako je nekad slavna država pretvorena u svoju vlasitiu suprotnost. Rekli bismo, ništa čudno, jer već toliko o tome znamo da nam ni tehnokratska i lihvarska EU tiranija ne pada teško i nijedno dno nam nije preduboko.

student financial help center