Domagoj Nikolić: O Vlajima i Vlasima

Napisao  Pročitano 7068 puta

Na samom početku ovog podugačkog eseja umjesto uvoda valja kazati sljedeće: potrebna nam je vrlo precizna raščlana pojava i pojmova, i to usporedno prema današnjem svjetonazoru i svjetonazoru doba kada su formirani entiteti o kojima govorimo.



Bez ispravnog poimanja pojava nema istine i mudrosti. Stoga mnoge stvari treba rasvijetliti i jasno definirati pa tek onda te definicije primijeniti na konkretne sadržaje, jer koncepti bez definicija ne vode prema znanju, već u iluzornu kombinatoriku uma.

Jedna od vladarskih dinastija Rimskog carstva, a sve su rodbina, je dinastija Flavijevaca. Budući da Slaveni sve do nedavno nisu govorili f već v  ili p kao zamjenu za f  (Vrane i Pilip, na primjer, umjesto Frane i Filip), u ilirskom izgovoru radi se o Vlavijevcima ili Plavijevcima. Oni su imali plave/riđe kose i bili su "plave" krvi. To porijeklo njihovog imena/nadimka flavus, plavi što će reći zlatni. Radi se o trojanskoj dinastiji koja je u vrlo bliskom rodu s ilirskim (etruskim, sabinskim, ali i drugim) to jest slavenskim kraljevima - zapravo se radi o jednom te istom plemenu. Jedan ogranak tog bratstva naziva se gens Ulpia što znači rod lisica. Dobili su ime po plavim/riđim kosama, ali i po lukavom mentalitetu, jer su ratovali putem lukavstava i obmana. Mudre izreke 24:6 kaže 'jer se s promišljanjem ide u boj' (bolji je prijevod 'jer se ratuje lukavstvom') što je od drevnosti vladarsko ratničko geslo, a i danas je u upotrebi, na primjer kao geslo Mossada. Dovode se u vezu i sa Salonom i sa središtem Balkana, konkretno s gradom Ulpiana / Lipljan koji je vrlo površno istražen (kao svi drugi zanimljivi lokaliteti u našim krajevima, a to je zbog lažne svijesti o vlastitom identitetu ), a nalazi se u predgrađu Prištine.

Plavi trag u smislu zlatne boje postoji u svim našim jezicima. U slovenskom jeziku je ostao možda najdublji: plave lase su kao i kod nas žute kose, a žuta boja je na slovenskom rumena. Tu se vjerojatno krije poveznica s Romom - Rumom – Rumelija, Rumanija, Ruma što je prekršteno u Rom, Romanija (od rumen – crven). To je simboličko ime crvenog grada željeza i crvenog planeta - Marsa, carskog uporišta Željeznog doba. Taj grad jedino mi Slaveni iz nepoznatog razloga zovemo Rim. To ujedno priča o Romulu i Remu to jest Rimu, o simboličkom, ali i stvarnom bratoubojstvu. Ne zaboravimo da Kajin ubija Abela, a i Dioklecijan koji se još zove i Caius (Kajus- Kajin, Kaj, Gaj) također ubija Apera (Abela). Radi  se o hermeneutičkim krhotinama i tautološkim metaforama koje tek moramo sklopiti u cjelovit smisleni mozaik da bi iz tako sklopljene slike istina izašla na vidjelo.

Gens Julija (Ilija) iz koje potiče Cezar također je etrusko-trojanskog porijekla, a gens Oktavija iz koje potiče Oktavijan dolazi do izražaja tek nakon prvog rimskog 'osvajanja' Ilirije oko 230. prije Krista te je najvjerojatnije također ilirsko-slavenskog-etrurskog porijekla. Isto je i sa kasnijim carevima Rima Vespazijanom, Markom Aurelijem, Trajanom pa i Probom i ostalima. Radi se  ograncima jednog te istog bratstva. Uostalom. Oktavijan se nikada nije koristio tim imenom već se koristio imenom Gaj Julije Cezar (!!!), što jako komplicira čitavu zavrlamu oko atentata na Cezara.

U trećem stoljeću prije Krista kad je Ilirija potpala pod rimsku vlast na vlasti je ilirski i dardanski kralj Baton koji se zove isto kao i vođa kasnijeg ilirskog ustanka iz doba Oktavijanove vladavine. Vrijedi se ponovo zapitati je li to pravo ime ili neka titula, određena hermenutička figura. U svakom slučaju, konačna prevorba rimske republike u carstvo koincidira s periodom građanskih ratova te konačnim komprimisom između Rima i Ilirika tako da sve te pojave treba promatrati kao dio istog procesa. Vrlo sličnu situaciju imamo i u doba Dioklecijana i Konstantina. Na kraju krajeva, Oktavijan, koji se zapravo zove Gaj Julije Cezar, nakon krajnje sumnjivog ubojstva svog poočima (vjerojatnije oca ili se iza čitave priče krije još nešto mnogo dublje i nevjerojatnije) Gaja Julija Cezara u Rim dolazi iz Ilirije, slično kao Konstantin iz Dalmacije koji također po oporuci svoga poočima/oca Dioklecijana i također citirajući – diktirajući sibilska proročanstva – najveće tajne carstva Senatu te preuzima totalnu diktatorsku vlast. Kao uputu da se službena rimska povijest treba tumačiti tek kao skup hermetičkih spisa u čije značenje tek treba proniknuti, neka posluži i slijedeća anegdota. Prema Svetoniju Trankvilu, kada je Oktavijan umirao kazao je 'Jesam li dobro odigrao svoju ulogu? Onda aplaudirajte dok silazim sa scene.' aludirajući na činjenicu da su politika i shodno tome povijest kao arci-politička disciplina tek maškarane predstave za javnost neupućenu u stvarnu pozadinu političkih ljudi i događaja.
 
Što se imena Julija tiče, zna se što svetac Ilija, na latinskom Julius, znači kod Južnih Slavena. Sve rimske dinastije samo su ogranci iste porodice, maškarana rodbina koja se bori za vlast i koja ima slična, ali pomaknuta shvaćanja jedne te iste kozmogonije to jest teologije. Rekli bismo da brane svoje verzije istine vezane uz vlastiti interes, a to pitanju je ne samo vlast, već također poimanju općenite agenture čovjeka te napose vlastite uloge u poretku univerzuma. Tu već ulazimo na područje mesijanskih teoloških zavrzlama što ne može biti dio ovog napisa.

U našem jeziku riječ Vlasi se također dodiruje s riječju vlasi (kose), što je povezano s Volosom (Velesom), kosmatim demonskim božanstvom demijurgom koji odgovara egipatskom Ptah i helenskom Hefestu. Hefest i Veles imaju vučje to jest pseće glave, a Hefest i Ptah su, zmajevi - bogovi tehnolozi i gromovnici. Templari koji vuku porijeklo od Dalmatinske konjice (i duže) i danas nose crveni križ na bijeloj podlozi, simbol demijurga, egipastkog boga Ptah. Hefest je, naprimjer, napravio Zeusu loptaste munje što je simbolička slike drevne tehnologije čije su tajne znali samo elitni prosvjetljeni pripadnici vladarsko-svećeničkog staleža. Aleksandra je čuveni antički slikar Apel prikazao kako drži munju u ruci poput Zeusa. Ovo nisu puki estetski prikazi, već hermeneutički i simbolički prikazi cjelovite kozmogonijske doktrine koja je itekako imala i svoju tehnološku primjenu što se može čitati i u Porfirogenetovom spisu De Administrando Imperio u kojem detaljno prikazuje tajnu priprave tzv. grčkih vatri koje se 'izbacuju kroz sifone'. To je 'tajna koja je od strane anđela predana prvom i velikom kršćanskom svetom caru Konstantinu koji je od istog anđela primio veoma ozbiljne opomene i naređenja da se ona priprema samo kod kršćana i u carskom gradu.' Grad to jest hram za antičkog čovjeka nije tek mjesto pukog obitavališta ili materijalni izraz njegovog praznovjerja, već mjesto najvišeg znanja u kojem se teologija i tehnologija isprepliću oko zajedničkog štapa poput zmija boga Eskulapa. To je građevina u koju je ugrađeno najviše znanje, a sistemom matematičkih, astronomskih i  geometrijskih kodova prikazano kako božji um materiju stvara prividno ni iz čega, a zapravo iz čiste svjetlosti kako je to zapazio i zaključio Isaac Newton.

Vladarska porodica je, dakle, elita to jest,  ilita, Juliijevci – Ilijevci, jer je i Ilija gromovnik, inačica istog božanstva, svetac koji je živ, poput Krista i Henoka, uzašao na nebo. Elita u izvornom smislu znači svećenićki to jest prosvijećeni stalež, jer su takvi nekada vladali za razliku od današnjeg stanja kada vladaju 'slijepi - vođe slijepcima' Matej (15,14). Da ne skrećemo mnogo s teme, ovdašnji Vlaji/Vlasi  nosili su duge vlasi – kose vezane u bičeve, kike ili perčine, napose Dinarci to jest Dalmatinci, Bosanci, Hercegovci i Crnogorci što je običaj sačuvan sve do pred stotinjak godina. Ne treba posebno tumačiti nadimak Kikaš, a Dinarci s perčinima  su zabilježeni na mnogim slikama i svjedočanstvima tako da ni o tome nije potrebno raspravljati. Šišanje kose ili kike kao obred sklapanja kumstva je također karakterističan za naše krajeve ('Šišano je isto ka i kršteno.' – Njegoš).

Mnoge zablude o antičkom dobu izviru iz proste činjenice što se ne shvaća priroda i uloga latinskog jezika. Latinski jezik je umjetni i mrtvi jezik bio i ostao. Umjetno je stvoren sa specifičnom svrhom koju treba rasvijetliti i pojasniti. Krunski dokaz za to je sljedeći: postoje vrlo male (gotovo nikakve) varijacije latinskog jezika u vremenu (uvode se neki termini, a neki se mijenjaju, ali to je vrlo mali broj riječi te je on faktički nepromijenjen sve do danas), a nikakve u prostoru. Naime, latinski zapisi su svuda isti gdje god ih nađemo: u Dalmaciji, Bosni, Srbiji, Libiji, Siriji, Anadoliji, Iberiji, Britaniji itd. Po tome bi se dalo zaključiti da je čitavo carstvo govorilo jednim jedinim jezikom koji nije imao svoje podvarijante i da je tako bilo tisuću godina. To nije moguće, jer čak i danas, bez obzira na masovno obrazovanje, jezičnu standardizaciju i masovne medije, i dalje postoje dijalekti. Jezik je, dakle, živa pojava i stalno se mijenja kako onda, tako i danas. Radi se, naime, o sljedećem: Rimsko carstvo je silom zabranilo i iskorijenilo svaku drugu pismenost osim državne (Vinča, Eturija, Fenikija, egipatska i makedonska demotika, klinasto pismo itd.), a pokušavalo je i dobrim dijelom uspjelo potiskivati starosjedilačke jezike, najviše slavenske. Budući da se pisanjem kapacitira znanje, ograničavanje pismenosti je imalo itekako važnu logiku u osiguranju prevlasti rimske elite, ali i očuvanja kontrole u smislu očuvanja stabilnosti i civilizacijskog kontinuiteta neprosvjećenih masa kojima nije uputno direktno predavati znanje. Također, budući da se jezikom invociraju duhovi predaka, jezična promjena je značila pacifikaciju, suštinsku promjenu – promjenu govornika to jest njegovog bića tako postaje ponovo stvoreno, preprođeno – 'rođeno u duhu'  na sliku stvoritelja to jest svog gospodara. To je također metafizička svrha sakramenata krštenja i krizme.

Pisanje je, dakle, bilo sveta – magijska vještina (na engleskom spelling) koju su znali samo odabrani, a komunikacija službenika carstva morala se odvijati na univerzalnom jeziku koji je učenjacima razumljiv bez obzira na njihov materinji. No, kojim su jezikom saopćavane najviše tajne koje su išle isključivo usmenom predajom, a zaobilazile su tehničku elitu, nije jasno. U svakom slučaju, latinski jezik je tehnička potreba antike koja se nastavila i u Srednjem vijeku sve do doba prosvjetiteljstva. Ista je stvar sa starogrčkim i kaldejskim koji također nisu organski, već vještački što će reći tehnički jezici. U Knjizi Danijelovoj u prvom poglavlju imamo citat koji navodi da Danijela treba poučiti 'jeziku kaldejaca', no bitno je shvatiti da kaldejci nisu narod u klasičnom smislu riječi, već vladarsko-svećeničko-naučna elita, prosvijećeni stalež - svećenici. Zato se označavaju malim slovom u Jeruzalemskoj Bibliji. I engleski jezik je nastao na sličan način: on je vještački 'anđeoski'(engleski – angelski) jezik amalgamiran u ranom srednjem vijeku. Svi spomenuti jezici su vještački to jest tehnički nastali u potrebi imperija da standarizira i učvrsti svoj sistem. Stvarani su na uzor babilonskog to jest kaldejskog jezika s istom logikom bitne promjene – promjene bića (duše) govornika te uspostave standardizirane komunikacije između porobljenih entiteta koji postaju službenici carstva, vještaci, tehničari. Engleski jezik kao sredstvo masovne komunikacije u svijetu je danas standardiziran i k tome je živ, jer su tehničke (što će reći vještačke) predispozicije i potrebe našeg vremena drugačije. Budući da engleski nikada postigao imao rasprostranjenost, standardizaciju i stalnost latinskog jezika, dugo se morao oslanjati na latinski, što u suvremenom društvu zbog brzih komunikacija i ogromnih kapaciteta pohrane podataka više nije potrebno.
 
Rimske legije koje su mahom bile sastavljene od stranih plaćenika i krhotina podjarmljenih naroda (zbog toga u suštinskom smislu nisu vojska - jer vojska znači narod - 'Jahve nad vojskama') morale su govoriti latinskim jezikom (kao što francuska legija govori francuskim) jer je to potreba svake imperijalne armije. Kako komunicira NATO? Danas bi čitajući neke službene dokumente NATO-a mogao zaključiti da su na primjer Poljaci ili Mađari Englezi, jer je službeni jezik i jezik njihove komunikacije unutar NATO saveza engleski.

Moramo razjasniti suštinsku razliku između vojske i armije. Suštinski gledano, vojska nija armija. Hvoja doslovno znači sveto stablo, stablo koje prikazuje sveti rod - narod, a hvojske su ogranci, rodovi ili plemena. Vojska je naoružani narod, a armija je oruđe, arma – produžena ruka carstva.  Drugačije ne može biti stoga što je svaki imperij lažno univerzalan te kao takav usmjeren poput parnog valjka protiv razih naroda i njihovih autentičnih kultura, iako se prikazuje kao njihov zaštitnik. No, zabluda je da su sve kulture dobre, jer, kako je dobro primijetio Hegel, itekako postoje mrtvi kanali civilizacije.

Rimske legije (ponovo poput svakih drugih legija i specijalnih jednica) su odgajane u odanosti legiji, a ne carstvu kao državi kojeg su legionari iz dubokih razloga istinski prezirali. Legionari, armijci i vojnici, kako onda, tako i danas, većinom iz dna duše preziru birokraciju i vlast za koju se bore, ali imaju svoj unutranji kodeks pripadnosti, časti, privilegija i identiteta kao i svoju viziju države koja bi po njima trebala biti zasnovana na njihovim shvaćanjima društvenih odnosa. Međutim, budući da se suštinska vlast nalazi u sferi religije, politike i ekonomije, a da je armija tek arma (oruđe), armije nikada ne mogu ostvariti dugotrajnu prevlast u društvu. Legije i plaćene stajaće vojske (armije) su potencijalno opasne što se dobro može vidjeti kod Francuske legije koja također ima svoju posebnu ideologiju i kao takva je sklona državnim udarima. Ona je zapravo je država u državi i najviše djeluje podzemnim kanalima (vidi recimo slučaj Gotovina). Legije i armije, dakle, stalno treba obuzdavati i držati na oku. Koliko armije mogu biti opasne može se istraživati i u drugim državama pa čak i u onim za koje se drže kao jako demokratske kao npr. Sjedinjene Američke Države. Ubojstvo Kennedya je izvršilo vojno-obavještajno podzemlje upravo zbog Kennedyjeve prijetnje interesima vojnog establishmenta koji danas upravlja tom državom i manje-više čitavim svijetom, ali samo zato što je potpuno srastao s kapitalom, politikom i religijom. Slično je i bilo s Julijem Cezarom koji se odmetnuo eliti kada se slizao s Kleopatrom, kraljicom egipatskih alkemičara, koja je s njim živjela i nosila njegovo dijeto u kada je na njega u Rimu izvršen atentat. Na žalost, imamo grozovitih primjera i iz naše nedavne prošlosti. JNA je posebno rđav primjer kako se jedna obezglavljena armija može oteti kontroli i pretvoriti u demonski rušilački entitet uperen protiv svog naroda i samog sebe.

Rimski legionari, poput svake armije, su ipak kroz žrtvu i privilegije iskovali lojalnost državi koju suštinski ne podnose. To je vrlo slično današnjoj braniteljskoj i srodnoj populaciji koja, čast iznimkama, prezire društvo kojem, valjda, pripada i ima svoje vizije koje su koliko različite, toliko i barem jednako nakaradne kao i vladajuće ideologije. Ti vojnici i njihovi srodnici, iako država u državi, postaju državni službenici i velikodostojnici ako ni zbog čeg drugog onda zbog toga što je to realni odnos snaga. Oni će, budući da potiču iz raznih krajeva carstva, jednom demobilizirani nakon dugogodišnje vojne službe, nastaviti međusobnu komunikaciju latinskim jezikom. Svaka rimska legija imala svoju sitnu varijaciju, žargon ili vernacular (od vern što znači vjernik, podanik, rob) koji odražava specifični identitet oblikovan kroz ratne puteve: to je, dakle, neizbježno, ali i korisno iz taktičkih razloga. Budući da su legionari često masovno naseljavani na područja iz kojih je silom istjerana starosjedilačko stanovništvo, tu se nalaze korijeni romanskih jezika. Rimski legionari nazivaju se Vlasi to jest službenici (sluge, vernovi, vjernici ili robovi) Flavija, ali i čupavci to jest grubijani-znalci (tehnološki osviješteni identiteti kao Veles ili Vulkan/Hefest) što nije čudno budući da decenijsko ratovanje ostavlja ozbiljne traumatske posljedice na karakter, ali također usađuje razna tehnička, politička i ekonomska znanja. Dakle, radi se o romaniziranim pripadnicima raznih naroda, proizvodima rimske topionice kultura i rezultatu borbe dobra i zla unutar samog carstva pri čemu zlo stalno mijenja identitet. Ništa čudno, armija je i u Jugoslaviji bila kovnica bratsva i jedinstva to jest državne ideologije, a tako je i drugdje  (pogledajmo i Ameriku). Armije su, bez obzira na razlike, suštinski državno-ideološka bića konzervativne provenijencije, dok je u malim tradicionalnim državama (koje gotovo više ne postoje) vojska jednostavno narod koji brani svoja ognjišta i svetinje – milicija. Ostaci su pristuni u jezicima: mili, miles – vojnik, slično kao dragi – dragon, dragan jer su mladi vojnici nečiji mili i dragi što je ostalo u narodnim pjesmama (vidi srpsku vojnu himnu 'Hriste Bože'), a njihova žrtva za opstanak svog naroda gledana je kao kristolika žrtva Bogu. To je tek prava vojska čiji je dobar primjer stara crnogorska vojska koja je gotovo do samog kraja nastupala u narodnim nošnjama i imala sasvim različitu strukturu i mentalitet od današnje plaćeničke crnogorske armije koja za plaće i sitne privilegije ratuje u sklopu imperijalnih NATO snaga. Međutim, ono što općenito vrijedi za ostale legionare/Vlahe, ne vrijedi za one ilirsko-slavenskog porijekla i tu se nalazi uzrok zabuna i komplikacija.

Na Balkanu imamo najmanje dvije vrste Vlaja/Vlaha: jedni govore slavenskim, a drugi govore romanskim jezikom, a postoje i brojne podskupine. Ne može se ozbiljno govoriti o "slavenizaciji" naših Vlaja/Vlaha jer oni u svojoj etnologiji, antropologiji i genotipu ne baštine ništa do pripadnost istom narodu kao i ostali Slaveni. Dapače, još su žešći, tvrđi i konzervativniji (mada konfuzni, jer su obezglavljeni i bez pravog vodstva).

Ipak, gledajući kod nas lokalno, riječ Vlah se odnosi na ponekad prividno, a ponekad i suštinski razne grupacije:

1) Kod Muslimana Vlah riječ je za kršćanina, mahom pravoslavca, iako se može odnositi i na katolike ('Što se dereš/psuješ ko Vlah s ko'ca!?')

2) Kod dalmatinskih primoraca riječ se odnosi na stanovništvo Dalmatinske zagore bez obzira na vjersku podjelu katolici/pravoslavci

3) Kod Livnjaka i još nekih drugih radi se o izrazu za Dalmatince, kršćanske vernove - vjernike (to je vjersko pitanje, ponovo izraz potiče od muslimanskog pogleda na državu i vjeru)

4) Kod Slavonaca riječ Vlah se odnosi na pravoslavca. Ponovo se radi o ostatku muslimanskog pogleda, jer se slavensko stanovništvo muslimanske vjeroispovijesti pokatoličilo nakon upada Habsburške monarhije (to su mahom starosjedioci koji se danas smatraju Hrvatima), a pravoslavci koji su stigli kasnije nazivani su Vlasima po starom običaju.

5) U Zaječarskom kraju Vlasi govore romanskim jezikom, kao i oni u Rumunjskoj koju se još naziva Vlaška.

6) Poljaci Italiju nazivaju Vlaškom to jest Wlochy, a to je stoga što je Italija latinizirana slavenska (etursko-venetska) zemlja, kao što je Rumunjska (Vlaška) - dosta je pogledati tamošnje toponime, a dobrim dijelom je to tako i u Njemačkoj, Austriji koje su također ponijemčene slavenske zemlje. No, i to je posebna tema o stalnom zaposjedanju i potiskivanju Slavena iz Evrope što je popraćeno stalnim laganjem i utjerivanjem u laž.

Iz svega gore navedenog slijedi da su romanofonski Vlasi doseljenici: na Balkanu se vjerojatno radi o posljedicama naseljavanja i ratovanja napose u vrijeme tzv. Krize trećeg stoljeća i kasnije u vrijeme raspada carstva nakon Konstantina. Car Konstantin, budi rečeno, je također Vlaj odnosno Flavijevac, a njegov polubrat Flavije Dalmacije je jedan od rimskih careva što je također zanimljiva činjenica radi imena koje nam mnogo govori o prevlasti Vlaja Dalmatinaca u tadašnjem carstvu. Kriza trećeg stoljeća je u osnovi vjerski rat između arijevaca i atenista (što nije slučajno otjelovljeno u četvrtom stoljeću u biskupima Ariju i Atanasiju), a nastavljen je i nakon Konstantinovih reformi. Ta priča ima značajne implikacije u shvaćanju politike i ekonomije, a napose u bankarstvu, a sve su to samo ogranci alkemije, sveobuhvatne teološko- znanstvene doktrine koja je cjelovito uređivala sve odnose u društvu za što nema boljeg i efikasnijeg načina od kontrole tokova novca.

Ali tko su onda slavofonski Vlasi? Prijeđimo na stvar što se tiče njihovog porijekla. Prema genetičkim i drugim dokazima, logično objašnjenje je sljedeće. Slavofonski Vlaji su drevno ilirsko to jest slavensko stanovništvo koje jest sudjelovalo u Rimskim legijama i te kako (oni su zapravo bili udarna pesnica carstva), ali su te legije po organizaciji sličile na Vražju i ostale, nazovimo ih, hrvatske jedinice Wermachta koje su iznutra govorile ilirskim (slavenskim) jezikom, ali je jezik naredbi bio njemački (kod Rimljana latinski) i sva vojna službene pisana korespondencija bijaše na njemačkom (odnosno latinskom). U doba carstva, Iliri su imali poseban status jer ih nije bilo moguće ni poraziti ni asimilirati. To je posebna tema, ali ostaje činjenica da su Iliri uvijek imali poseban status što se jezika i liturgije tiče. I kasnije je Vatikan dozvolio narodnu liturgiju samo kod nas (ilirska misa još je sačuvana).. Naime, izvor kršćanstva je na ovim prostorima samo što je izvorno kršćanstvo drugačije od kompliciranog i otuđenog kvazi-atanasijevskog-reformiranog-arijevskog katolicizma što je ponovo posebna tema. Činjenica ostaje da Rimske legije nikada nisu napustile Ilirik/Dalmaciju (sad se moramo pitati jesu li osvajale ili branile – vjerojatno oboje), a da je Batonov ustanak bio najveća vojna operacija svih vremena sve do Verdunske bitke. U njoj su bili angažirani i Oktavijan i Tiberije, a Oktavijan je čak bio ranjen. O tome se malo govori danas, a to sve zato što je potrebno podmetnuti tezu o dolasku i pokrštavanju Slavena i u tu svrhu ukloniti sva sjećanja na ono što je bilo prije mitskog 'stoljeća sedmog'. Svaki povjesničar koji je dublje ušao u temu morao je na kraju zaključiti da su Slaveni, potpuno suprotno tvrdnjama moderne historigorafije, živjeli s obje strane Dunava u vrijeme Rimskog carstva. To je čak prisiljen zaključiti i Ivan Lučić Trogiranin, prvi i jedini lokalni povjesničar pred-khueonovskog doba koji zastupa rimsko-bizantske podvale o dolasku Slavena.

Kada usporedimo židovski ustanak s ilirskim, vidimo da to biješe tek obična čarka u odnosu na ilirsko-rimske ratove. Vjerojatno je to bila ilirsko–flavijevska osveta tamošnjim bankarima-alkemičarima, jer je Vespazijan Flavije uništio lažni Jeruzalem kao simbol lažne vjere i lažne mjere, kao što se ponovo Dioklecijan obračunao s egipatskim alkemičarima i obnovio jeruzalemski hram u Splitu. Da se zaista radi o Jeruzalemu to jest Jerusolinu postoje čvrsti matematički i astronomski dokazi koji će naknadno biti predstavljeni javnosti i koji su baš zbog svoje matematičke i astronomske prirode nesporni. Time će jednom zauvijek biti reformirana sadašnji prikaz Dioklecijana koji također nije ništa drugo do obična podvala.

Na ovom mjestu tek ćemo ovlaš objasniti značenja različitih heraldičkih simbola Rimskog carstva. Vespazijan, što je simboličko ime od vespa to jest osa, nosi crnožutu simboliku (slično kao Austrija – Sveto Rimsko Carstvo), a to je također oznaka arijevskog, u osnovi vojničkog, dualističkog svjetonazora koje je, iako svojevrsno zastranjenje, izvorno ilirsko, ali je davno oteto, iskrivljeno i razneseno na sve četiri strane. Taj dualizam nakon 8. ekumenskog sabora, već u krajnje iskrivljenom obliku, postaje službena doktrina zapadne crkve koja zbog aristotelijanske skolastike u svojim temeljima suštinski nikada nije bila ništa drugo. Crna i žuta to jest zlatna boja simboliziraju dualizam Đavola i Boga (što je brutalno i realistično shvaćanje koje odgovora vojničkoj psihi) dok dalmatinska plavo-žuta zastava predstavlja sveti brak Sunca i Djevice što je simbol ravnotežne doktrine iskonskog kršćanstva Zlatnog doba. Istu simboliku predstavlja zlatno-plavi dalmatinski grb (sveto trojstvo otjelovljena u primalnoj materiji), dok vatikanska žuto-bijela (zapravo zlatno-srebrna) zastava predstavlja tupi, tehnološki i neživotvorni kvazi-dualizam Sunca i Mjeseca koji odgovara pervertiranoj psihi neradnika i lihvara.

Dakle, plavožuta dalmatinska zastava predstavlja alkemijski sveti brak, životvorni mirotvorni dualizam, teologiju Zlatnog doba, vjernog Sunca, Jerosolina (Hiero-Solina), životvornu silu Duha svetoga, iskonskog kralja, gospodina i životvorca koji je, kako prisutan na nebesima, tako i otjelovljen na zemlji.

I po tome se vidi da je srž drevnog sukoba na našim prostorima vjerske i svjetonazorske, a ne nacionalne, naravi s tim da su vjere postale nukleusi modernih kvazi-naroda. Dakle, jednostavno rečeno, radi se politici zaposjedanja, laganja i utjerivanja u laž kojoj smo kontinuirano izloženi tisućljećima i zbog toga mi nikako ne možemo van iz ovog vražjeg kotla. Doslovno se radi o stanju duhovne posjednutosti. Mi nikada nećemo doći do svoje ekonomske i političke nezavisnosti dokle god budemo opterećeni ubitačnim vjerskim razdorima i zloupotrebama vjere. Bez raščišćavanja tih pitanja nema ni teorijske šanse da organiziramo uspješno društvo, a niti da u modernim okolnostima osiguramo svoj opstanak. To vrijedi za sve naše južnoslavenske kvazi narode. Mi moramo izgraditi slobodnu državu i društvo, zdravo i sposobno da se obrani od svih (znamo koji su) koji stoljećima ekspanzionistički nastupaju prema slavenskim narodima uvijek igrajući na istu kartu izazivanja razdora. Vjerski ratovi su kod nas naročito besmisleni i štetni, jer se radi o jednom narodu koji je namjerno usmjeren na međusobno upropaštavanje. Vanjski faktori kontinuirano podržavaju svaki oblik razdora među nama, budući da nam, kao što kaže Juraj Križanić, 'žele dobra koliko vuci ovcama'. Najnoviju potvrdu i analogiju ove situacije možemo pronaći u Ukrajini.

U svakom slučaju, na kraju ustanka u prvom stoljeću Iliri nisu pokoreni oružjem. Kao i obično, dogovoren je kompromis, a Baton do kraja života mirno živi u Raveni. Neka nas to ne čudi: vladarske dinastije Rima i Ilirije bile su ionako u vrlo bliskom srodstvu pa je njima ipak bilo relativno lako naći sporazum, dok je izluđena sirotinja izginula u tom mitskom sukobu divova. Kao što stara poslovica kaže: kad se slonovi tuku, izgazi se trava. U kakvom odnosu je Baton s Oktavijanom to jest Gajom Julijem Cezarom i Tiberijem te kasnije s Neronom i Vespazijanom nikada nije rasvijetljeno, jer na kraju krajeva takvo istraživanje izlazi izvan dogovorenih okvira dozvoljene historiografije. U svakom slučaju, čovjek kojega rimski spisi zovu Baton znači brat (bato), samo što nam nikada nisu čestito odgovorili o čijem se bratu zapravo radi. No sigurno se radi o vrlo bliskom rođaku rimskih careva (možda i bratu). U to vrijeme vladarsko pitanje je isključivo pitanje krvi koja se naziva i sveta krv jer, kao što je već rečeno, to je jedna sveta porodica – sveta obitelj.

Navodno čak postoje dva Batona u ilirskom ustanku, Baton I i Baton II, koji u isto vrijeme vode različite ilirske trupe pa je drugog navodno ubio prvi. To je ponovo priča o bratoubojstvu i možda je tek simbolička hermeneutička figura, ali tako se povijest uvijek namjerno mrsi da se sakrije bit same priče. Ime Baton je također reminiscencija na doba prvog rimskog zaposjedanja Ilirika kada ilirski kralj Baton ratuje s Makedoncima i za rimski račun uništava Makedoniju s čijom je dinastijom također u bliskom srodstvu.

No, to je tako: egzoteričnu povijest pišu pobjednici s namjerom da ostvare svoje političke ambicije, a obični smrtnici ostaju bez mogućnosti utjecaja na tok događaja. Međutim, službena povijest je posve besmislena svakome tko je pokuša shvatiti i tražiti za nju dokaze, jer se radi o lažima i iskrivljavanjima, moderno rečeno spinovima. Istina ostaje sačuvana u ezoterijskim spisima zaključanim raznim ključevima za čije je otvaranje potreban čarobni to jest univezalni ili božji ključ (dio-cles). Zanimljivo je da riječ baton osim brat također znači i bat, batina (dokazi o slavenskom jezičkom ključu antike su nepresušni) to jest štap iližezlo što je također dokaz da priča ima dublju vjersku i kraljevsku potku. I Mojsije je, gle čuda, odrastao na faraonovu dvoru kao član vladarske porodice, a svuda je nosio svoj čuveni čarobni štap. Mojsije je, zapravo, bio vladar Egipta, a starozavjetni spisi su tek hermeneutičke figure koje treba čitati između redaka.

Ne zaboravimo da je u doba antike vladar ujedno i prvosvećenik, ponfitex maximus. Antika, dakle, nije priznavala sekularizaciju - antičke države bijahu teokracije; žezlo bijaše čarobni štap, znak duhovne to jest magične vlasti ili vjerskog dostojanstva nad šarom to jest kuglom koja predstavlja zemlju. Budući da je Bato mogao dići na noge barem 500,000 ako ne i više vojnika, onda možemo zamisliti kolika je bila populacija, ali i ekonomska i tehnološka moć Ilirije onog doba. Takvo društvo je posve sigurno imalo jaku ideologiju, tehnologiju i teologiju što nikako ne odgovara historijskom prikazu Ilira kao primitivnih i zatucanih seljaka...

Da rezimiram, ilirske trupe Rima  bile su najjače u čitavom carstvu i govorile su unutar sebe slavenskim jezikom, a za Rim (to jest Rom) su bile vječna opasnost koju nikako nisu mogli sanirati. To je uzrok i posljedica tog davnog kompromisa, jer su Iliri pristali uz Rim, ali pod uvjetom očuvanja svojih posebnosti. Rim na to pristaje, jer se ne može drugačije nametnuti, a Iliri su na to prisiljeni, jer se upornog Rima ne mogu riješiti.

Dakle, naši (slavofonski) Vlaji su baš ti, ilirski narod koji je sudjelovao u rimskim trupama, ali je na čudan način dotaknut romanizacijom te je, iako mu je duboko usađena lojalnost prema Rimu, sačuvao svoj davni prezir prema rimskoj vjeri, načinu života i svjetonazoru koji su zasnovani na licemjerju. Oni se rugaju asimiliranim glupacima koji misle da su baš to što nisu. Naravno da je modernizacija mnogo toga izvitoperila, ali je svjetonazorska – metafizička supstanca mentalitata Vlaja i dalje ostala nepromijenjena. Samo se na taj način može razložno objasniti organska i duhovna geneza ovdašnjeg stanovništva.

Naši Vlaji su ostaci iskonskog naroda, oni su Iliri to jest Feničani (phionikon – voinikion – vojnik) to jest vojska nekoć davno pretvorena u armiju, a zatim izdana, potučena i ostavljena da se snalazi na vjetrometini zapuštenih carskih drumova. Oni zbog svojih davnih trauma i danas svijet podsvjesno shvaćaju kao zonu sumraka, posljednja vremena u neprekidnom trajanju, poprište bitke dobra i zla koja se ne može dobiti bez teških žrtava, jedna od kojih je služenje đavolu radi višeg cilja - spasenja. Oni su ginuli da bi preživjeli, služili đavolu da bi ga prevarili: u tome se krije filozofska osnova njihovog shvaćanja svijeta, to je taj vojničko-piratski dualizam - arijanizam. Njihov je život igra bez granica, totalna maškarada, jer se nalaze u društvenim okolnostima gdje je božji zakon davno ukinut, a na snazi je anarhija, snalaženje, sila, pljačka, obmana i laž.

Negdje u dubini svjesni svoje situacije, oni su zapravo cinici. Ljude nesvjesne i glupe, koji bez ograda pristaju na službenu verziju društvenog stanja, oni preziru premda ih ne potcjenjuju, jer znaju da ovi umiju biti itekako opasni. Nazivaju ih lukavim latinima, pasjom vjerom i lacmanima. U narodu su ostali mitovi o psoglavcima (cinik znači psolik), bezbožnom, okrutnom, mračnom, htonskom narodu stvorenom na sliku Hefesta, Velesa, Anubisa, demonskog gospodara tame. Repovi se vuku do danas: i danas je prisutno obostrano neprijateljstvo i nepovjerenje između ovog stanovništva i 'modernizirane' populacije. Oni se međusobno smatraju primitivcima, glupacima i otpadnicima. Vlaji zapravo žive po strani i po svojim regulama bez obzira na države koje sve odreda iskonski i podsvjesno mrze zajedno s gradovima koji su u njihovoj podsvijesti simboli zla, lijenosti i obmane, a na tzv. civilizaciju kompromisno pristaju isključivo zbog preživljavanja. To je i osnova tzv. bosanskog grba i načina ponašanja po kojem se ovdašnji ljudi (to je sterotip Bosanca, ali ni drugi nisu izminka)  često 'prave blesavi, a onda ti ga šuknu'.

To se vrlo dobro može vidjeti u Dalmatinskoj zagori, a po mom sudu napose u Imotskoj krajini koja je, budući po strani od glavnih komunikacija, najmanje dotaknuta procesima modernizacije premda je autentična kultura doslovno pred izdisajem. Ipak je taj narod negdje duhu (a dijelom i u obredu) sačuvao arijevsko vojničko kršćanstvo, jer je taj narod - vojska dobro upoznao tamnu stranu života. Oni su 'prokleti šizmatici' kako ih zovu franjevci sve do dolaska Venecije, iako je arijanizam prisutan i među ovdašnjim franjevcima. Ironijom sudbine, iako predvodnici križarskih vojni protiv 'šizmatika' baš su oni upili dualizam i najviše asimilirani, a kako i ne bi kad im je osnivač zlatni seraf u mrkom habitu. Budući regutirani u ovim gudurama i zabitima, u njihovim venama je narodna krv i iskonski obred. Baš su oni iskonsko ilirsko svećenstvo koje nikad nije do kraja asilimilirano u kvazi-katolicizam. To svećenstvo dijeli isti konfuzni mentalitet, sve vrline i mane svog puka. Oni danas većinom nažalost žive u  nacionalističkim zabludama, ali to je čak poželjno sa stanovišta Vatikana, njihovog iskonskog neprijatelja za kojeg rade i koji im radi o glavi, koji smatra da ovaj narod treba stalno zabavljati o jadu bratoubilačkim sukobima koji se izazivaju manipuliranjem njegovim iskonskim vjerskim osjećajima. To je srednjevjekovna Paganija i tu se nalaze stećci, zdenci i obredne gomile kao svjedoci kontinuiteta postojanja od kiklopskog doba pa do danas. Korijeni su jako duboki: iskonsko kršćanstvo je u željezno doba pretvoreno u vojnički dualizam, a sadašnje 'arijevsko' ime izlazi pak najkasnije iz doba Dioklecijana i vremena Nicejskog sabora, kada je biskup Arije ekskomuniciran, a njegovo kršćanstvo prokleto kao šizma. A gdje je Arije protjeran zajedno sa svojim vjernim biskupima koji nisu htjeli prihvatiti silom nametnuti simbol vjere koji nema uporište u svetim spisima? Nigdje drugo do u Iliriju, drevnu kršćansku prapostojbinu.

Dakle, Vlaji su u suštini dualisti (i čovik i pas, kako kažu) i to se vidi po njihovoj kulturi, uzrečicama, đavlekanju i životnoj filozofiji to jest pogledu na svijet koji je vrlo tvrd, realan, dvoličan (Janusovski), sračunat i ciničan, pseći, jer pod svaku cijenu treba preživjeti. No, taj mentalitet je istovremeno do naivnosti idealističan, lakovjeran i lojalan prema svemu što mu sliči na evokaciju drevnosti, makar to u praksi bilo ispoljeno na do groteske konfuzan i nakaradan način. Da ne dužim, taj narod vjeruje da Bog mora biti na zemlji (kako na nebu, tako i na zemlji), da mora biti objavljen, a ako ga nema, onda to nije pravi Bog, nego đavo s kojim se mora postići nekakav kompromis. Bezbožni svijet je pakao, a zna se tko tu vlada. Dakle, ako je Bog od nas digao ruke, u međuvremenu do njegovog dolaska treba kako-tako preživjeti i koliko-toliko sačuvati obred, makar i demagoški. Zapravo je službeni obred izvrnut, groteskan, demagoški i površan, ali narod nije  sposoban dati njegovo pravo tumačenje dok je negdje u dubini svega svjestan što samo pojačava cinizam, ruglo, grotesku i tragiku. To je osnovica ilirsko-dalmatinskog mentaliteta koji je osobito izoštren i sačuvan u Dalmatinskoj zagori.

Reforme Drugog vatikanskog koncila su usmjerene između ostalog na to da se svaka drevna predaja, uključujući i ilirsko naslijeđe, do kraja zatre. Svjetonazorska modernizacija je tek krinka nabačena preko lica cinične tiranije da bi se baš preko podilaženja primitivnim nagonima sakrila suština duhovnog udara na čovjeka. Zapravo je svrha ovakve sekularizacije i modernizacije baš račovječenje. Ona, navodno pokretana dobrim namjerama, od nekad uređenih zajednica – oplemenjenih naroda pravi primitivne gomile, regresivni narod – rulju koja je danas ni na nebu, ni na zemlji. Taj narod danas imenom nije ni slavenski ni ilirski ni dalmatinski, a nedostatak tih imena dobro slika njegovu današnju mračnu i grotesknu pojavu.

Pravoslavni slavofonski Vlasi to isto, samo što je njima terorom Nemanjića dostavljeno pravoslavno krćanstvo (srednjevjekovne križarske vojne protiv šizmatika vođene su stalno pod paskom Vatikana i Konstantinopola i u izvedbi Nemanjića i Trpimirovića koji su također krvno-vazalski ogranci istog bratstva). Pravoslavni slavofonski Vlasi dijele isti kulturološko-etnološko-antropološki sklop s katoličkim Vlajima; to je jedan te isti narod podijeljen vjerskom šizmom. Kad je stigao Islam situacija je na našem prostoru do kraja zakomplicirana i tako su nakaradne ideje formirale nikakve narode, zapravo primitivne gomile koje se međusobno glože i iscrpljuju, umjesto da se usklađuju i iscijeljuju. To će biti jednom razjašnjeno i pomireno, ali tek u teološkom okviru. Naivna su moderna uvjerenja da se izlaz iz sadašnje situacije može tražiti u negiranju prave povijesti i ignoriranju drevnih pitanja o suštini postojanja. Sva su ta pitanja itekako živa u našim bićima to jest dušama. Ona i dalje tutnje svim venama našeg rastočenog naroda i iz njih izviru svi naši demoni zbog kojih ratujemo sami protiv sebe. Mi smo kao narod, ako jednom zauvijek ne raščistimo ove augijeve štale, osuđeni na propast.

Nasuprot slavenskih Vlaha ili Vlaja, oni drugi Vlasi romanskog govora su doseljenici koji su doseljavani kao policajci baš da bi se razbila moć i homogenost ilirsko-slavenskog življa. Slično je i s Grcima i Albanicima, jer ove priče imaju kontinuitet i prije i poslije Rima. Dakle, u suštinskom smislu , imamo Vlahe policajce to jest čuvare kolonijalnih polisa – uređenih poljica naseljene vlastele i carskih birokrata. Kad su propali ti nametnuti i ukleti Mrčaj-gradovi i Nevid-gradovi, doseljenička populacija je, ostavši bez oslonca i uporišta, razbijena te postala stočarska, ali je sačuvala drevna crnomagijska znanja i obrede (vidi: vlaška magija). S druge strane imamo Vlaje – milicajce, autentičnu narodnu vojsku koja se još prije odmetnula, a budući da je taj narod-vojska degradiran u rulju, on stoljećima glavinja, preživljava, bavi se odmetništvom i pljačkom, a bogme i urocima, ne bi li nekako pregrmio i na kraju balade ipak kako-tako dočekao povratak svog kralja. Obje skupine je relativno lako dovesti u red autentičnom teologijom objavljenom kroz pravednu društvenu organizaciju, no u nedostatku toga, oni žive po svom i tu, da se slikovito i na njihov način izrazim, nema Boga.  

Kako vidimo, radi se o zamršenim pitanjima na koje se ne može dati kratak odgovor, ali nadam se da sam barem ponešto uspio objasniti premda sam svjestan da su zbog ograničenja  forme otvorena mnoga pitanja koja također zaslužuju opširne odgovore.

student financial help center