Domagoj Nikolić: Jeruzalemski hram u Splitu iliti tko je koga pokrstio

Napisao  Pročitano 14447 puta

Jednom kad prihvatimo istinu da u svoju zemlju nismo došli, već da smo tu od kad je svijeta i vijeka, čitava naša povijest izgleda drugačije.



Drugačije izgleda povijest Rimskog carstva, napose stoga što je veliki broj rimskih careva porijeklom iz naše zemlje, a dobar dio tu i rođen. Pošto u ograničenoj formi novinskog članka ne možemo ići u velike detalje, spomenut ćemo samo za nas ključne rimske careve druge polovine 3. i one iz 4. vijeka koji su svi nedvojbeno ilirske to jest naše narodne krvi. U našim krajevima postoji čak sedam rimskih carskih palača, a za najmanje tri se još traga.

Uz to po mnogočemu ključno i sudbonosno vrijeme vezana je najveća podvala u povijesti prema kojoj je Rim nas pokrstio, dok je istina posve obrnuta što se jasno vidi iz sljedećeg:

1. Takozvana Dioklecijanova palača u Splitu svojim oblikom, razmještajem glavnih točaka u prostoru, a napose čudnim i neobičnim kutevima je gotovo identična Jeruzalemskom hramu opisanom u Knjizi Ezekijelovoj. Prvi poznati crtež Jeruzalemskog hrama je prema starozavjetnom opisu napravio Isaac Newton na traženje Britanskog kraljevskog društva koje vjeruje da se Salomonov hram nalazi u Europi. Postoje brojne indicije da je nađen u – Saloni to jest Splitu, a napose stoga što je Dioklecijanova palača postala glavni graditeljski uzorak britanske krune koja strastveno, a neki bi rekli opsesivno, želi sagraditi Novi Jeruzalem. Zbog toga kasnije u Split stiže Robert Adam koji udara temelje paladijanizma što je tek šifra za jeruzalemsku arhitekturu. Da primijetimo da bi svi gradili novi, a nitko ne bi obnovio stari hram.

2. Odstupanje od pravih kuteva pri gradnji tzv. Dioklecijanove palače zbog navodno teškog terena je apsurdna teza. Teren je idealan i uz to posjeduje neposredan pristup moru; teško se može zamisliti ljepše i prikladnije mjesto za gradnju.

3. Dioklecijanova palača je sasvim posebna građevina u čitavom Rimskom carstvu: ne postoji građevina koja bi bila njezin uzor, niti postoji rimska građevina koja je po njezinom uzoru nastala.  Ona, osim u dijelovima koje je obnovio Dioklecijan, ne izgleda kao građevina iz 3. i 4. stoljeća, već mnogo starija, vjerojatno iz 8. stoljeća prije nove ere. Najbolji primjer za usporedbu je Gamzigrad kod Zaječara, palača Dioklecijanovog suvladara Galerija, koja je veća od splitske, ali po kvalitetu gradnje potpuno inferiorna. To je logično , jer je u antici gotovo uvijek bolje izgrađeno ono što je starije.

4. Čitav smisao Dioklecijanove obnove hrama je sadržan u sveukupnoj obnovi i uspostavi Novog zavjeta to jest novog društvenog reda zasnovanog na novom to obnovljenom obredu - vjeri koja je privremeno trijumfirala u zamršenom spletu okolnosti nakon njegove abdikacije. Obnova hrama je simbolički izravno povezana s Dioklecijanovim novčarskim i gospodarskim reformama to jest s izbacivanjem trgovaca novcem iz hrama kako je to alegorijski prikazano u evanđeljima, napose u Evanđelju po Ivanu.

5. Staro ime Splita jest Salona to jest Solin. U dalmatinskim vjerskim pjesmama Jeruzalem je JeruSOLIN. Jeru, jero je povezano s vjero, vjerno što će reći pravo, sveto što je na grčkom hiero a na talijanskom vero. Sve te riječi, dakle, dolaze iz zajedničkog slavenskog korijena jero, jelo ili iro, ilo što znači mirno, milo, svijetlo, kao Irena ili Hera, Jerina, Jelena ili Jela. Jerusolin je, dakle, sveti Solin: mirni Solin, Zlatni Solin, stabilno sunce koje predstavlja Zlatno doba u kojem nema izmjene godišnjih doba. Dakle, to je sveti hram Sunca, Solnca, Sola smirenog u alkemijskom braku s Herom, Irom, Jelenom, Jerinom, Arijom - Marijom. Sol Invictus je upravo vjerski kult rimskih vladara koji je u suštini monoteistički poput kršćanstva.

6. U Palestini u tamošnjem Jeruzalemu NEMA takve građevine. Naravno, postoji drevni grad i priča da se tamo nalazi hram, ali ga nitko nikad nije našao. Kome je odgovaralo da se ta monumentalna laž podmetne? Jedino nekome tko je htio sakriti pravi hram. Iako je i to posebna tema koja zahtjeva dužu elaboraciju, za sad tek toliko da postoji pravi i lažni hram.

7. U Splitu postoji tzv. Dioklecijanov akvadukt to jest podzemni potok koji se spominje u Bibliji (poznat kao Ezekijelov tunel) u Drugoj knjizi o kraljevima 20:20 koju smještamo oko 700. godina prije Krista. Priča da je takav projekt mogao biti završen u trećem stoljeću za deset godina je naivna.

8. Prema starozavjetnim knjigama, jeruzalemski hram je napravljen na brdu Morija ili Morjanskom  brdu. U Splitu imamo Marjansko brdo. U Evanđelju po Ivanu govori se o krštenju u Jordanu nedaleko Salima. Zapravo se radi o krštenju u Jadranu, Jadru, nedaleko Solina. Takvih i sličnih paralela ima još mnogo.

9. Dioklecijanov posinak to jest skriveni sin Konstantin je kršćanin i svetac, Dioklecijanova zaručnica Jelena je kršćanka i svetica, njegova kćerka je kršćanka i svetica, njegova supruga je kršćanka i svetica. Svi sveci mučenici njegovog doba su njegovi vojnici, što znači da mu je čitava vojska kršćanska. Njegova dva strica su rimski pape. Posve je logično da je i on kršćanin. A to što je progonio kršćane? Pa i Tito je progonio komuniste, ali to ne znači da nije bio komunist. Dapače.

10. Dalmatinska konjica iz koje potiču svi carevi Rima, najmanje od Galijena nadalje, je izvorna križarska vojska. Oni su čuvari jeruzalemskog hrama, izvorni templari i križari. Oni su carska garda to jest čuvari svetog grada, gradari. O tome će dosta govora biti ubuduće.

11. Sveti Dujam je isti čovjek kao Dioklecijan. Obojica su antiohijski prvosvećenici to jest biskupi. Dujam je slavenski nadimak, oznaka je duše, idealne forme. Dujam je duševan čovjek, Duje, Dujam što je isto što i Dušan. Na latinskom jeziku Dujam je  Domnius. Dioklecijana su za života zvali Dominus, Dominatus i slično, a jedna od titula bila mu je Dominus Et Deus, Gospod Bog. Dioklecijana su za života zvali Mesijom. Po godini njegovog dolaska na vlast brojale su se godine kalendara čak i u Rimu sve do reforme Dionizija Malog koji je reformu uveo na mala vrata (i dalje koristi Anno Domini, a ne Anno Christi, što je ostalo sve do današnjih dana) u 6. vijeku. I to se danas pokušava prikriti. Koptska crkva sa sjedištem u Aleksandriji i danas broji godine po Dioklecijanu. To je čast koja se dijeli samo vjerskim patrijarsima najvišeg reda, a njegova era se još naziva erom mučenika, dakle, na latinskom Anno Martyrum ili Anno Diocletianum.

12. Dioklecijan, dakle, nikada nije napustio svoj mauzolej, nego se i dalje tamo nalazi. Svakog sedmog svibnja na dan svetog Dujma njegove ostatke nose u procesiji oko grada blateći ga i istovremeno slaveći njegov alter ego, svetog Dujma, zaštitnika  i osnivača novog grada, simbola Novog zavjeta i kristolikog mučenika. Nakon svega možemo samo reći da se Dioklecijan svima dobro narugao.

13. Kosti salonitanskih mučenika Dioklecijana to jest Dominusa il Dujma te Anastazija to jest Staša ili Konstantina (rekli bi smo Stanislava i opet bismo rekli Staša) su kako u Splitu tako i u Lateranskoj crkvi u Rimu gdje se krune pape. Tu crkvu dao je podići osobno Konstantin kad je srušio pretorijanske štale svojih rimskih protivnika. Na njoj se i danas nalazi Dioklecijanov križ, Chi-ro, Chyro ili Dio-kles, božji ključ – slavina.

14. Priča o Konstantinovoj smrti je alegorija o smrti u Splitu u blizini Helenopolisa (Jelena Križarica je rođena Bračanka) u vili Achyron (sic!) što će reći božjeg ključara, Dioklesa. Njegovo krštenje u Jordanskoj rijeci – Jordanu je još jedna priča o jadranskoj rijeci – Jadru ili Jadranu. Krist čije se krštenje spominje u toj priči je njegov otac, Dioklecijan, mučenik. Konstantina krsti Euzebije iz Nikomedije, što je njegov vlastiti pseudonim. Prema tome, on krsti sam sebe, nakon što je teška srca potpisao odredbe Nicejskog sabora. To je alegorijski mlinski kamen svetog Anastazija, prvopostavljenog, u narodu znanog  kao Staš tangar (bjelioc platna) koji ga je na kraju utopio u Jadru, Jordanu. Euzebije, njegov alter ego, je arijanski biskup i tu se nalazi korijen arijanske 'šizme' na Balkanu. O hermeneutičkim zapisima i teološkim zavrzlamama pisat će se na dugo i na široko u prikladnijem formatu.

15. Salonitanska biskupija je starija od rimske, a splitska katedrala je najstarija na svijetu, svakako je starija od bilo koje u Rimu.

16. Što se Hrvata tiče, oni nisu pokršteni već prekršteni Slaveni i tada im je dodijeljeno drugo ime, hrvatsko po h'avarskom h'arvackom (Avari- Avarci .- Arvati) plemstvu - avarskoj naslagi koja je prekrila slavenske mase u vojnom pohodu za račun Rima. Nijedna crkva koja ne podnosi neku drugu ne priznaje njezino krštenje. Dakle, s tog stanovišta nema razlike od prekrštavanja do pokrštavanja. Sukob narodne i oktroirane crkve je itekako aktualan još u srednjem vijeku u doba tzv. narodnih vladara koje nije nikakva pastoralna idila, već doba krvavih građanskih ratova i bratoubilaštva. Treba samo pogledati ratove Domagojevića i Trpimirovića u čijem korijenu je vjerska i narodna šizma, jer su Trpimirovići puleni Bizanta i Rima (Croatorum), a Domagojevići autentični predstavnici narodne dinastije i crkve (Sclavorum, Clavitorum). Dakle, ta prividno dinastička borba je u osnovi vjerski i narodni sukob koji je privremeno riješen kompromisom na koji je prisiljen Branimir. Kasnije se sve to urušilo, znamo kako.

Gore je u najkraćim crtama oslikana vrlo gruba skica tadašnjih događaja, za koju su potrebna mnoga te poduža pojašnjenja, ali iz koje se već vrlo jasno vidi da je korijen kršćanstva tu, i da nije Rim (to jest Rom, ali o tom potom) pokrstio nas, nego smo mi pokrstili Rim, a oni nas eventualno kasnije prekrstili. Ovo prvo uopće nije sporno, budući da kršćanstvo u Rim trijumfalno ulazi na vršcima kopalja Konstantinove vojske i pod simbolom ChiRO, Dioklecijanovog mučeničkog križa. Eto zašto je, između ostalog, trebalo izmisliti priču o našem dolasku i pokrštavanju, a istinu zamagliti. Dakle, da bi se laž ustoličila za istinu, istina mora biti uništena i skrivena.

Jeru-Salim to jest Jeru-Solin  je u Splitu, a u njemu su kosti utemeljitelja nove obnovljene Crkve i Novog zavjeta. Evanđelje po Ivanu je alegorija života i djelovanja cara Dioklecijana. Autentično kršćanstvo je ovdašnje i do relativno kasno je bilo očuvano u Crkvi bosanskoj koja je nadasve štovala Evanđelje po Ivanu, dakle, Dioklecijanu, jer je to, u stvari, Novi zavjet.

Biblija je uređivana tek nakon Konstantinove smrti u Splitu, osobito od Svetog Jeronima o kojem će također biti još mnogo riječi, a koji je također Dalmatinac porijeklom iz izgubljenog grada koji se nalazio području Imotskog, a kojega se naziva Stridon, Ludrum, a Klaudije Ptolomej ga naziva Saloniana.

Tu se u ranom srednjem vijeku obrazovala arijanska utvrda lažno zvana Paganija, ugrubo današnja Imotska krajina. Tek mnogo kasnije je arijanstvo potisnuto pomoću franjevačkog reda, a zato se i danas u Paganiji, Imotskoj krajini i Hercegovini i Bosni, nalaze velikom većinom Franjevci koji i danas imaju odlučujući utjecaj na tamošnji narod.

Što se kršćanstva tiče, potrebna mu je temeljita obnova na osnovu ovdje objavljenih stavova, povratak iskonskom kršćanskom obredu, onom od prije Nicejskog sabora te redefinicija odnosa koji iz ovog proizilaze, a to su - svi. Posve je sigurno da naša narodna crkva koja je sada istrebljena nije šizmatička, a koje jesu, neka se same prepoznaju. Drugim riječima, objavit će se mir, pokajanje i obraćenje, povratak iskonskom obredu, pokori, siromaštvu i čistoći, te nova obnova hrama Jerusolinskoga.

Na kraju po redoslijedu, a nikako po važnosti, Dioklecijanova vladavina pruža izvanredan uzor za toliko potrebnu reformu društva. Ukratko, ona se sastoji od sveopćeg pomirenja, široke tolerancije, poništenja dugova, zabrane bankarske lihve, uvođenja javnih radova, izrade moderne infrastrukture, opće modernizacije, pravne i porezne reforme, a sve je zasnovano na čvrstoj i stabilnoj valuti te zabrani trgovanja novcem. Sve u svemu, postojeći sistem je posve nelegitiman. O tom će također biti riječi ubuduće.

student financial help center