Domagoj Nikolić: Za šta, a protiv čega

Napisao  Pročitano 3336 puta

„I rodi se sumnja u duši mojoj, sumnji nesklonoj, da i ti čekaš spasenje od mene, Gospode, kao što ga i ja čekah od tebe.“ - Zapis sa stećka

 

 

2000. godine u junu mjesecu kao mladi direktor programa Američkog komiteta za izbjeglice (American Refugee Committee-a – ARC) u Crnoj Gori došao sam prvi put na sastanak upravnog odbora organizacije koji se taj put održavao u Washingtonu DC. Bavili smo se povratkom izbjeglica i obnovom domova, škola i osnovne infrastrukture u svim krajevima razorene domovine. Izazivali smo bijes svih domoljubnih snaga ujedinjenih u uništavanju, a tima nije nedostajalo perfidne pomoći raznih stranih faktora. Po meni, jedina snaga u tom kaosu koja je istinski radila na povratku i reintegraciji raseljenih lica bio je američki State Department, a i to je bilo preslabo, ne zbog toga što im je nedostajalo volje, već što je takav bio odnos snaga u američkoj administraciji i međunarodnim odnosima. Treba jednom zauvijek razbiti mit o monolitnosti unutar američkog sistema. Američka administracija nikada nije bila monolit, niti je to ikada bilo moguće, a najmanje sad. O tome više kasnije.

 

Jedna od aktivnosti tokom višednevnog sastanka u One Washington Circle Hotelu bilo je predavanje o geopolitičkoj budućnosti svijeta („Next 20 Years“) koje nam je održao jedan od tadašnjih direktora NSA. Nisam mu zapamtio ime, jer sam tada bio mlad i nisam kognitivno shvaćao važnost trenutka. Ali budući da intuitivno jesam, prišao sam mu nakon predavanja kod stola s kafom i kolačima, pružio mu ruku i zahvalio na izlaganju koje je za mene bilo u svakom pogledu impresivno. Impresivna je bila dubina i širina pogleda koju do tada nisam nigdje vidio niti sam znao da postoji. Poruka je bila jasna: trebam učiti.

 

Tokom svog izlaganja taj direktor NSA-a nam je rekao da je netom prije Richard Holbrooke kazao čelnicima EU (i to prvenstveno Francuzima jer su oni tada, a i danas, oblikovali vanjsku politiku frankeštajnovskog čudovišta, njemačko-francuskog pakta oličenog u EU) da Amerika ne želi više čuti ni jednu jedinu riječ o problemima infektivnih bolesti, ekonomske zaostalosti, političke nestabilnosti, gladi i građanskih ratova u centralnoj, zapadnoj i sjevernoj Africi. Rekao je da se radi o predvorju Evrope i ako ga ona ne povede ka stabilnosti i prosperitetu, vrlo brzo će se sama suočiti s valovima izbjeglica, demografskim i političkim izazovima, terorizmom i ratovima koji će uništiti Evropu za dugo vremena. Amerika se više ne može baviti problemima Evrope, rekao je. Sjetimo se, to je vrijeme neposredno nakon Daytona i Kosova kad je Amerika silnim angažmanom om nametnula kakav-takav mir. Taj mir, kakav god da je bio, također je bio izraz unutarnje podijeljenosti Amerike. Ako je u BiH donekle prevagnula meka moć State Departmenta, projekt Kosovo je bio potpuni trijumf Pentagona i CIA-e.

 

Da ilustriram te razlike, ispičat ću još jednu anegdotu. Kad sam u februaru 2000. godine prvi put stupio na tlo Kosova neposredno nakon što su srpske i jugoslavenske vlasti otamo istjerane, potažio sam jednu dugogodišnju kolegicu, Amerikanku koja je tada radila u Gnjilanu. Ranije smo dugo surađivali na povratku izbjeglica u Konjicu i Jablanici. Rekla mi je da Kosovo nije BiH i da tu važe neka druga pravila, kako na terenu, tako i u međunarodnim organizacijama. Rekla je da to nikako ne podnosi. Pitao sam je kako joj se sviđa Priština, nadajući ću joj time popraviti raspoloženje. Suho je rekla: „I hate it, I think it's the heart of evil.“ Uz to moram napomenuti da sam svojim ušima čuo vjerodostojna svjedočanstva visokih američkih vojno-obavještajnih dužnosnika (prerušenih u tv. vojne savjetnike) koji su pričali o obučnim centrima u Kukeshu odakle je krenula UČK kao strana legija, nešto slično današnjem ISIL-u.

 

No, da se vratim na predavanje u Washingtonu. Predavač nam je još kazao, ako se dobro sjećam, da je evropska politika cinična, zadrta i imperijalna, upravo kakva se pokazala na Balkanu devedesetih, i kazao je da je Amerika napravila sve što je mogla. Ne što je htjela, već što je mogla i onda se osvrnuo na mit o američkoj svemoći. Rekao je da to nikada nije bilo tako, kratko je opisao znatna ograničenja na vanjskom i unutarnjem planu koja oduvijek postoje, a onda citirao Kissingera rekavši da će „Amerika istrošiti sve svoje ekonomske, društvene i psihološke resurse ukoliko ne bude znala izabrati između onog što želi, što može i što mora napraviti.“

 

Vjerujem da službenici State Departmenta nisu mogli predvidjeti događaje 9-11 kao što vjerujem da su službenici neki drugih drugih organizacija i sistema itekako mogli. U svakom slučaju, već sljedećeg juna 2001. kad sam ponovo stigao nakon Bushove izborne pobjede, u Washingtonu se osjećala se sasvim druga atmosfera čak i u to vrijeme prije nego su srušeni newyorški blizanci. Kasnije je to eskaliralo. S nevjericom sam gledao nekontrolirani nacionalistički kič; groteskno nacionalističko pretjerivanje kojeg su se užasavali američki diplomati u jugoslavenskim republikama stiglo je kući: medijska histerija, siledžijske-seljačke pjesme, pomama za zastavama, rušenje ustavnog poretka uredbama i idiotska homogenizacija na najmanjem zajedničkom nazivniku. Dakle, fašizam.

 

Amerika tako je izgubila svoj sveti rat za svoju dušu; obuzeli su je njezini vlastiti demoni. Od multilaterizma skrenulo se prema unilateralizmu, a snage vojno-obavještajno-industrijskog kartela su čvrsto zgrabile .kormilo američkog broda. Kako je to najavio službenik NSA,  Amerika je zaista otišla drugim stazama i smjerovima, iako i nekim stazama i bogazama koje vjerojatno nije imao na umu. Na području Jugoslavije se to itekako osjetilo. Vrlo brzo, rekao bih konačno s ubojstvom Đinđića, naš prostor je utonuo ponovo u zonu sumraka.

 

Kao pomahnitali slon u staklariji, Amerika je sama zdrobila što je dotakla, a time i svoj moralni kredibilitet. U sumanutom pohodu na Afganistan i Irak nepobitno je dokazala staro pravilo da moć korumpira, a apsolutna moć apsolutno korumpira. Pomahnitale američke službe su svijet pretvorile u kaos.

 

Vratimo se časak Evropljanima. George Friedman, direktor CIA-e u sjeni, u svojoj najnovijoj knjizi „Flashpoints“ koja predviđa propast Evrope (ali i posljednje događaje) u osnovi kaže da je Evropa jedno dekadentno i iracionalno čudovište beznadno okrenuto ka prošlosti. Također kaže da Evropljani previše žele: socijalnu državu i niske poreze, dobra radna mjesta i nizak uvoz radne snage, pluralizam i homogeno društvo, mir u svijetu i malu vojsku, evropski standard i nacionalni identitet, svjetske privilegije i malograđanski mentalitet, visoku sigurnost i velike slobode, progresivne zakone i nizak stupanj odgovornosti...

 

 Podsjetilo me to na onaj vic:

 

 - Zamisli, pariška šnicla, krumpir i salata za marku.

 

 – Gdje to?

 

 – Pa nigdje, al' – zamisli.  

 

Ni mi Jugoslaveni nismo drugačiji, dapače, još smo gori i od Amerikanaca i od Evropljana. Naši demoni su za razliku od američkih uspjeli razoriti svoju zemlju, a narod vratiti u srednji vijek. Što se Evrope tiče, Holbrooke, Friedman i Kissinger su u pravu, ali sve što vrijedi za Evropljane, vrijedi i još više za nas. Uostalom, Evropa je sazdana na prošlosti i zato previše hoće, i zato će se urušiti pod istim balastom pod kojim se urušila Jugoslavija. Problemi su slični; nemogućnost zaborava, malograđanština, mentalitet žrtve, život na tuđi račun, nezaslužene privilegije, ukratko moralno truljenje, umišljenost, latentna psihopatija.

 

Savez kojeg je Evropa smislila da obuzda svoje demone zove se EU, ali to rješenje se pokazuje još gore nego problem sam. Nije to neki savez, više je kavez u kojem nitko nije zadovljan. Ta tvorevina je, s izuzetkom Njemačke, od dobrog dijela sebe same uspjela napraviti Treći svijet, uvoznika tehnologije, znanja i proizvoda. EU postoji administrativno, ali suštinski ne; ona je šareni tepih kultura i naroda kojeg usisava veliki njemački usisivač. Kissinger je i to predvidio kada je rekao da je njemačka pozicija sudbinski nesretna i da zbog toga što god pokuša na kraju postane problem. Prevelika za Evropu, premala za svijet; što god da proba, ne vrijedi.

 

Francuska nije poslušala Holbrookov savjet da sredi odnose u mediteransko-afričkom bazenu. Zadržala je kolonijalne takse, politiku uplitanja i izazivanja građanskih ratova u svojim interesnim sferama. Prva je nasrnula na Gadafija, u pitanju su stari računi iz Čada. Francusku opterećuje napoleonski kompleks, imperijalna megalomanija patuljka, uslovni refleks siledžije koji nikad nije bio Bog zna šta osim kukavice. Kaos u zapadnoj Africi nije ništa drugo do posljedica psihotičnosti francuske politike. Što se Sirije tiče, Francuzi su prvi bili za rušenje Asada i bombardiranje, a ostali su u tome nepokolebljivi čak nakon što su se Amerika i Engleska povukle pod pritiskom Rusije i Kine. Francuska želi obnovu tajnog Sporazuma Sykes-Picot te da ponovo pod svoju kontrolu stavi krnju Siriju i Libanon, a ne može riješti kaos pariških predgrađa.

 

Onda je došao petak 13. novembra 2015. Naravno da je u toj orgiji  svaka sila imala svoje predstavnike. Post festum gledali smo izlive međusobne podrške velikih sila, a koje su točno čije uloge u tom zmijskom klupku, za nas je manje bitno. To je ono što kaže narod: „Hajde nađi tko je prdnuo u derneku.“

 

Kao sušte suprotnosti masovnoj podršci masovnom ubijanju koja dolazi od masovnih ubojica sjetimo se Titovog govora u Prijedoru nakon terorističkog ubojstva izraelskih sprotaša u Njemačkoj 1972. godine. On je taj čin oštro osudio, ali je još oštrije istakao da se iza svega krije „jedna paklena namjera da se sva mržnja  čovječanstva okrene protiv Arapa. Maltene da se svi Arapi trebaju likvidirati.“

 

Primjetimo da je niti 24 sata nakon ubijanja na pariškim ulicama Francuska krenula u bombardiranje Sirije i to bez odorbrenja sirijskih vlasti. Dakle, radi se o flagrantom kršenju međunarodnog prava. Također je uputila flotu predvođenu nosačem aviona i pala u zagrljaj Putina koji je naredio svojim trupama apsolutnu i momentalnu koordinaciju s Francuzima. Sve to niti 24 sata od napada? Impresivno, jer takve se operacije planiraju mjesecima unaprijed. Bez planiranja ne možete dati ni uzbunu interventom vodu, a kamoli pokrenuti čitavu vojsku. Nitko od napadača na ulicama Pariza nije preživio? Država koja je zainteresirana da raskrinka terorističke mreže učinila bi sve da ih pohvata žive. Pa to su osnove policijskog rada.

 

Čitamo između redova na debka.com da se i  Izrael se nagodio s Rusima u Siriji, koordiniraju zračne napade i razmjenjuju obavještajne podatke.  Svi imaju svoje prljave dealove. Ovo je doba kaosa, stvari su strašno opasne. Dvanaest ratnih avijacija leti na nebu Sirije: Sirija, Rusija, Amerika, Izrael, Turska, Iran, Irak, Kanada, Francuska Australija, Jordan, Emirati i Saudijska Arabija. U blizini lete još najmanje Talijani i Grci. To je pravi osinjak. Koliko je agentura bilo na djelu u Parizu? Najmanje toliko.

 

Pariška operacija je bila duboka i zapetljana; it's how deep you want to go down the rabbithole type of thing. Ovo je za Olea Dammegarda i slične, i čitat ćemo njihova istraživanja s uživanjem jednog dana, ali je bavljenje ovim opasno u smislu da čovjeka zalijepi u paukovu mrežu suštinski nevažnih detalja, a ubitačna dinamika scenarija je projektirana tako da događaji prestižu jedni druge. Zato je bitna paradigma, idejna platforma, a ne detalji. Šuma, a ne stabla. U suštini znamo šta se događa i to je na ovoj razini dovoljno. Ništa novo pod kapom nebeskom: sve što je bilo kod Alda Mora bilo je kod Kennedyija, i kod Đinđića i kod Palmea, i danas je tu u Parizu.

 

Pa zato, ko o čemu, baba o kolačima. Za nas je od presudne važnosti je da shvatimo Kennanov udio u hladnoratovskoj arhitekturi svijeta, jer je u njegovoj viziji –  containmentu Jugoslavija igrala presudnu ulogu kao brana ne samo Sovjetskom Savezu, nego, a što je možda za Ameriku i važnije, kao brana njezinim unutarnjim demonima. Bez toga ne možemo shvatiti suštinu događaja ni jučer, ni danas, ni sutra.

 

Kennan je pisao duge telegrame pa čitamo njegov oproštajni duuuugački telegram iz Beograda od 28. novembra 1962. godine. Možemo zamisliti njegovo sumorno raspoloženje uoči Dana Republike. Vani se slavi, on se već spakirao i piše testament za koji zna da ga nema tko ni pročitati ni shvatiti i kojeg, eto, do danas još nitko nije pročitao. 

 

No, u njemu se nalazi suština kontroverze i smjernica našeg budućeg djelovanja. Amerika i Jugoslavija patile su od istog problema; unutarnji odnosi snaga pretezali su u smjeru demona nevičnih finesama međunarodnih odnosa. Za Ameriku više-manje, to je velika nacija s puno opcija i zato pustimo sad njih, gledajmo sebe u Kennanovim riječima kao u ogledalu. Jugoslaveni jesu imali politiku, ali nisu bili dorasli potrebnoj razini političke sofisticiranosti. Drugim riječima, nisu pomogli ni Kennanu ni Americi ni sebi. Kennan ovako opisuje teške sukobe unutar američke administracije:

 

 „Na svim mjestima susrećemo se ne samo s upornim nevjerovanjem u koncepte State Departmenta i njegovog tumačenja odnosa prema Jugoslaviji, nego čak i s direktnim otporom logičnoj implementaciji ustanovljene politike na poljima akcije koje oni kontrolišu. Jasno je čak i da ako bi se pogrešna shvatanja javnosti ispravila, bila bi potrebna veća disciplina i koordinacija politike u samoj izvršnoj grani ako želimo da dosljedno vodi konstruktivna politika prema Jugoslaviji.

 

Kao posljedica toga, ne iznenađuje da je naša trenutna pozicija prema Jugoslaviji kontradiktrorna, neproduktivna i nezadovoljavajuća. Nju, uglavnom, čini niz herojskih bitaka s nama samima.

 

Ovo treba podvući, jer su posljedice po nas gore nego po Ameriku. Kod nas je bilo još gore: i naša pozicija prema Jugoslaviji je kontradiktorna, neproduktivna i nezadovoljavajuća, to je niz bitaka s nama samima.  U tim demonskim sukobima, potopili smo svoj brod. Sami smo krivi. Ako je bilo proroka od Muhameda, ime mu je Kennan.

 

Američka politika, dakle, nikad nije bila jedinstvena niti to ona može biti. Ono što iziđe iz Washingtona je rezultanta spregnutih sila. Sukobi frakcija unutar sistema znaju biti stravično brutalni; sjetimo se Woodrowa Wilsona ili, još bolje, Kennedyija. Američki diplomat Harlan Cleveland je neko vrijeme dok je radio kao pomoćnik Državnog sekretara brojao sukobljene strane u pitanjima koja su mu dolazila na stol. Izbrojao ih je prosječno pet.

 

Brutalnost i koruptivna priroda tih sukoba imaju moć da poremete i najbolju strategiju. Upravo se to desilo i s containmentom: jedna razumna i plemenita ideja unakažena je u vlasititu suprotnost. Kennan bio strašno nezadovoljan jer je njegova koncepcija postala pokriće za džingoistični intervencionizam kojeg se grozio. Njegov genij se okrenuo protiv njega: njegova sposobnost da jednom rječju formulira američku vanjskopolitičku doktrinu postala je prokletstvo, jer je CIA ispod plaštom containmenta prekrivala svoje monstruozne subverzije sve do kraja Hladnog rata.

 

Kad je pao Berlinski zid, State Department konačno morao prihvatiti činjenicu da ga je CIA isprevrtala i namagarčila. Uostalom, kad je pao Sovjetski Savez nije se više imalo koga obuzdavati. Tada je počela potraga za novom frazom koja će formulirati novu doktrinu i  nametnuti neku strategiju, barem neki red.

 

Clintonova administracija je provela potragu pod imenom „Kennan sweepstakes“ (u slobodnom prijevodu „Kennanova nagradna igra“) ne bi li pronašla naljepnicu koja bi zamijenila containment. Politika pod sloganom „engagement and enlargement“ čiji je cilj bio propast komunizma iskoristiti za širenje tzv. demokracije nije mogla biti autentična pa se ni slogan nije uspio održati. Bushova adminstracija je nalijepila „war on terror“ na sve što je činila, ali je učinak bio toliko destruktivan i vulgaran da se smučio većini Amerikanaca, a da ostatku svijeta i ne govorimo.

 

1994. godine State Department je bio u panici jer je znao da, ukoliko se ne formulira nova jasna i kvalitetna strategija pod pitkim sloganom da će ih titani Arlingotna i Langleya raznijeti da sve strane. Nižući neuspjeh za neuspjehom, otišli su do Kennana koji je tada imao preko devedeset godina s molbom da im pomogne pronaći zgodnu novu naljepnicu. Umoran od izvrtanja i podmetanja, mudri starac ih je ljubazno odbio uz preporuku da odustanu od naljepnica i pokušaju s „pametnih par paragrafa“. Drugim riječima, next time try with a MEANINGFUL paragraph or two. Because the meaning you give to the word, may be completely opposite to its original intent.

 

Dvadesetak godina kasnije, ekipa s Foggy Bottoma još luta u mraku tražeći svoj paragraf. No nisu oni toliko krivi, svijet je zaista izgubio balans. Dok se na svijetu nije pojavila kontrasila koja bi obuzdala američke demone, nije bila moguća nikakva strategija ni finesa. Dok diplomati pričaju, demoni udare  nogom u vrata, nagrnu i raznesu svaku strategiju i finesu. Svijet se pretvorio u đavolje igralište.

 

Međutim, svijet se u posljednje dvije godine konačno primijenio. Američka vojna sila našla je svog para. Nakon velikog povratka Rusije američki unilateralizam više nije moguć, i to je odlična vijest za Ameriku i za svijet. Američki demoni moraju silom prilika uvažiti novu realnost. Tek sada nastupa povoljno vrijeme za razum i diplomaciju, jer se ponovo mora surađivati i moraju se njegovati savezništva.

 

Ako dublje pogledamo vidjet ćemo da Amerika ima odgovore na ponovo postavljena pitanja Hladnog rata, ali je problem u tome što se ne trenutno ne uklapaju u odnose snaga u političkom i poslovnom establishmentu. Slijede novi unutarnji sukobi, ali sada u promijenjenom odnosu snaga.

 

Sastanku iz anegdote  s početka ove priče bio je prisutan i već spomenuti američki diplomat stare škole Harlan Cleveland. Iako je tada već dobrano prešao osamdesetu bio je najaktivniji član odbora ARC-a i nakon izlaganja direktora NSA postavio je najviše pitanja. To nije čudno, ako razmotrimo o kome se radi. Diplomirao je na Princetonu, lavri Wilsona, Kennana, Engdahla i sličnih. Drugi svjetski rat je proveo u Londonu, a zatim je bio šef međunarodnih napora za poslijeratnu obnovu Italije i Kine. Bio je jedan od glavnih savjetnika predsjednika Kennedya baš u doba kad je Kennan ambasadorovao u Beogradu. Kasnije je postao zamjenik šefa State Departmenta za međunarodne organizacije, a Johnson ga je 1965. poslao za šefa stalne američke misije u NATO-u. Kad je krajem 60-tih postao rektor Sveučilista Havaji prekinuo je predavanja u znak podrše studentskim demonstracijama protiv Vijetnamskog rata. Krajem sedamdesetih bio je šef Aspen Instituta u Berlinu, na istom mjestu na kojem će se krajem osamdesetih naći za Jugoslaviju tragično sudbonosni ambasador Andersson koji je prije toga rukopoložio Miloševića.

 

Cleveland je vrlo dobro razumio svu dubinu i širinu problematike međunarodnih odnosa te tananih tehnoloških mreža koje upravljaju svijetom. U svojoj posljednjoj knjizi iz 2002. godine „Nobody in Charge“ ostavio je testament velikog mislioca i preporuku u kom smjeru trebaju ići Amerika i svijet. Osnovna misao knjige jest da živimo u svijetu u kojem je tehnološki razvoj učinio nemogućim upravljanje iz jednog centra. Po Clevelandu, zapravo nitko više ne može sam upravljati nijednim sistemom. Cleveland kaže doslovno: „Ako misliš da si glavni, ti si slučaj za ludnicu.“ Još kaže sljedeće:

 

  • Kompjuteri i telekomunikacije su uvezale i ubrzale poslove do neslućenih razmjera u biznisu, bankarstvu, politici, ratovanju i humanitarnim djelatnostima.
  • Naš univerum je multiverzum, jer se sve dešava paralelno: bilo gdje i bilo kad.
  • Sama kompleksnost posla država i korporacija, agencija, kontraktora pa čak i samih potrošača zahtjeva da ogroman broj ljudi nezavisno donosi odluke.
  • To znači da nijedan pojedinac ne može biti „za upravljačem“ ničeg što je zanimljivo ili važno što znači da svaki član bilo kojeg društva djelomično upravlja i preuzima vodstvo u svom dijelu odgovornosti.
  • Dakle, potreban je novi sistem organizacije sveden na zajedničke standarde i velike lokalne ovlasti.
  • Sve skupa znači da vojna sila samo po sebi nije nikakva moć. Kao što Kinezi kažu: „Velika larma na stepeništu. Nitko ne silazi.“ Međutim, meka moć vrti tamo gdje oružje ne može. Industrija, obrazovanje, mediji, informacije, kultura su pravi izvor moći u današnjem svijetu.

 

Ove Clevelandove misli nastavljaju se na misli iz njegove knjige „The Obligations of Power: American Policy in the Search for Peace“ iz sredine šezdesetih godine. Osnovna misao knjige i osnovna zadaća američke i svjetske politike mora biti „to make the word safe for diversity.“ Da bi se to dogodilo, mora se izbjeći veliki rat, moraju se suzbijati manji ratovi, treba promovirati pluralizam, a mir nije dostižan cilj, već trajno opredjeljenje i proces.

 

Ukratko, to je bila i suština Kennanove ideje, a ne puko suzbijanje Sovjetskog Saveza. Tu se ponovo nameće paralela s Jugoslavijom, jer ako je itko bio blizu ostvarenja tog ideala, bila je to baš Jugoslavija. Ona je pobjedila u Kennanovoj nagradnoj igri prije nego je počela, a ironijom sudbine, kada je igra počela, već se raspala razdirana unutarnjim suprotnostima, ali i zato jer je bila na meti CIA-e kao sponzor emancipacije malih naroda i opredjeljena ka izgradnji multilateralnog „nobody in charge“ svijeta.

 

Jugoslavija je politiku o kojoj su sanjali Kennan i Cleveland formulirala frazom miroljubiva aktivna koegistencija i to mora biti buduća zajednička nit jugoslavenske i američke politike. To je ta naljepnica ili ako ćemo na paragraf onda treba jasno formulirati za šta, a protiv čega se treba stalno boriti kod nas i u svijetu. Ovo je nacrt polarizacije koja bi nam trebala služiti da se možemo jasno i stalno opredjeljivati:

 

Miroljubiva aktivna koegzistencija ili strani intervencionizam.
Međunarodna suradnja ili međunarodni terorizam.
Nesvrstavanje ili blokovska podjela.
Društveno uređenje ili determinirani kaos.
Bratstvo i jedinstvo ili ustaše i četnici.

Jadranska orijentacija ili habsburška Danubija.

Globalno uvezivanje ili evropsko nasukavanje.
Jugoslavija ili bure baruta.

Bratska ljubav ili bratoubilaštvo.
Život ili smrt.

 

Drugim riječima, i mi moramo poslušat Kissingera. Istrošit ćemo sve svoje resurse i nestat ćemo kao narod i kultura, ukoliko ne budemo znali odabrati što nam je činiti. Ovdašnja plemena svrstana oko religijskih totema i nacionalističkih tabua moraju shvatiti sljedeće: mogu se klanjati se čemu hoće, ali moraju znati posljedice. Samo je Jugoslavija zalog prosperiteta. Samo u Jugoslaviji su naši narodi imali iskustvo prosvjetljenja i modernizacije, sve drugo je negdje na liniji prvobitne zajednice, bratoubilaštva, robovlasništva i feudalizma u nekim razvijenijijm varijantama.

 

Dakle, dolazi vrijeme odluke: Ne možete biti uskogrudni nacionalisti, i građani svijeta. Ne možete biti primitivna plemena i kulturan narod. Ne možete biti zatucani i otvoreni. Ne možete biti neodgovorni i slobodni. Ne možete biti neuki, a pametni. Ne možete biti lijeni i bogati. Ne možete živjeti u tehnološkom svijetu i urlikati na gumnu. Opredjelite se u paketu.

 

Dakle, možete biti Hrvati. Srbi, Crnogorci i tako dalje, ali ćete propasti. Dakle, morate biti Jugoslaveni, otvoreni, slobodni, odgovorni, pametni, bogati i svjetski ljudi. I morate se stalno boriti prvenstveno sa sobom za ono što vrijedi, misliti svojom glavom, zaustaviti moralno truljenje ili ćete propasti.

student financial help center