Domagoj Nikolić: Seljaci i Briseljaci

Napisao  Pročitano 4403 puta

Nedavno sam na poklon dobio knjigu Tomislava Jakića „Nisam zavijao s vukovima“. Gospodin Jakić je vrlo ugledan kod kuće i vani, s razlogom cijenjen u progresivnim krugovima, jer se radi o dobronamjernom i promišljenom stručnjaku s kojim bi se u drugačijim uvjetima dalo vrlo dobro raditi.

 

 

Nije mi cilj napadati ga, ali ću se poslužiti primjerima iz knjige da ilustriram idejnu promašenost i katastrofalni mentalitet svih država nastalih razbi-raspadom SFRJ na primjeru „vječite nam Hrvatske“. Ti entiteti su svoju historijsku zadaću (ako su je ikada u bilo kom obliku imali) završili još prije najmanje 100 godina, a sada postoje kao zombiji koji vampirišu vlastiti narod. Zombiji se umjetno održavaju na životu i daljinski navode uz „pomoć“ vračeva-gospodara koji su ih podigli iz groba. To je tzv. međunarodna zajednica što je samo eufemizam za imperijalnu psihotiraniju usporedivu s političkim woodoo-om. Također mi je cilj slikovito prikazati proces balkanizacije što će reći mrvljenja suverene nacije u skupinu propalih državica, manje-više feuda, koje ne mogu ispuniti osnovnu svrhu postojanja države, a to je održavanje sigurnosti i blagostanja građana. No, zato mogu ispuniti svoju stvarnu svrhu, a to je proizvodnja bijede, sukoba i nestabilnosti što služi kao stalno opravdanje za permanentnu imperijalnu prisutnost stranih sila i krvopija. To rekavši prelazim na stvar.

 

Primjer 1: Vizija budućnosti Bosne i Hercegovine

 

Na strani 430. autor navodi sljedeće: "...hrvatski predsjednik (Mesić) govorio je o "nekoj zamišljenoj zemlji" čije su se karakteristike, divna li čuda, poklapale s onima Bosne i Hercegovine. Tu je iznio jasnu viziju civilnog društva i zemlje ustrojene u više entiteta (kantona), ali ne na nacionalnoj osnovi."

 

Na prvi pogled zvuči zaista zanimljivo. No, nameću se pitanja:

  1. Ako je to već moguće, zašto samo BiH, a ne čitava Jugoslavija i zašto 2010-e, a ne 1990-e?
  2. Kako je to moguće održati nenacionalnu BiH pored susjeda koji stalno proizvode nacionalističku histeriju kod kuće i vani?
  3. Gdje onda spada ona druga mantra o tzv. tri konstitutivna naroda?
  4. Po čemu je ovaj prijedlog suštinski različit od prijašnjeg ustroja BiH temeljenog na općinama? Jesu li se pritom sjetili Slobodana Penezića Krcuna koji je predlagao takvo rješenje za čitavu SFRJ stoga što se smatrao da postojanje republika proizvodi nacionalizme koji će prije ili kasnije srušiti državu?
  5. Je li to onaj isti Mesić koji se hvalio da je srušio Jugoslaviju kao predsjednik Predsjedništva SFRJ te tako izravno sudjelovao u izazivanju građanskog rata koji je najbrutalniji bio baš u BiH?
  6. Je li to onaj isti Mesić, Tuđmanov potrčko, koji je u Širokom Brijegu rušio Stjepana Kljujića koji se zalagao za cjelovitu BiH i na vlast doveo nezaboravnog kralja Dretelja i Helidroma, Matu Bobana?
  7. Tko je tu lud?

 

Primjer 2: Posjet strašnom Gotham Cityju 2001. godine

 

 „Isključujem mobitel, jer signal HT mreže sam ionako izgubio, i od toga trenutka ni za koga u Zagrebu nisam više dostupan. Uskoro pred nama se ukazuje panorama Novog Beograda i vozač policijskog automobila uključuje sirenu, kako bi nas što brže provukao kroz prometnu gužvu. Sumnjam da je itko od prolaznika ili vozača na beogradskim ulicama tada primjetio da njihova policija krči put automobilu sa zagrebačkom registracijom, mada je to- u tim danima – bila senzacija.“ (str. 416.)

 

Neka  pitanja:

 

  1. Koliko je teško nabaviti karticu operatera s kojim srbijanski operateri imaju ugovor o roamingu? Recimo u Sloveniji ili Mađarskoj.

 

  1. Imaju li hrvatski diplomati ikakva pojma o stanju u Beogradu i Srbiji? Ne samo da je hrvatskih registacija tamo već bilo, već su mnogi, osobito „kontroverzni biznismeni“ itekako dolazili u Beograd kao u svoju kuću, a da ne govorimo da je većina ukradenih i švercanih automobila u Beogradu imala hrvatske registracije BM – Beli Manastir. Spomenut ćemo i beogradsku gospodu iz raznih klanova koji su imali uredne hrvatske dokumente, spomenimo se izvjesnog doktora Dabića i izvjesnog Legije.

 

  1. Kakva je ovo percepcija? Autor zamišlja da nije pošao na dogovoreni sastanak s ručkom i to kao štićena osoba, već na po život opasnu misiju, dok Beograd vidi kao neki tamo Gotham City, leglo strave, mraka i kaosa. Zapravo ta slika s Beogradom ima malo veze s realnošću, odnosno ima taman toliko koliko je to tako i u ostalim gradovima bivše države. Ja bih to morao znati, jer sam te iste 2001. godine otpočeo svoj život i rad u Beogradu za kojeg mi se u ukupnom trajanju od gotovo dvije godine nikada ništa ružno nije dogodilo, dapače. Bio sam uredno akreditiran kod vlasti, imao određeni diplomatski status kao voditelj strane humanitarne misije, samnom su ponekad bila moja tada sitna djeca i supruga i sve je bilo više nego uredno, dapače srdačno. Svi su me zvali na diplomatske prijeme, osim stanovite države čiji sam državljanin i s kojom smo imali zajedničke poslove na povratku izbjeglica. Pogodite o kojoj se državi radi.

 

  1. Je li pomislio gospodin Jakić, ako već nije napisao, dok je koji sat kasnije ručao u „Hrvatskom salonu“ u u zgradi bivšeg SIV-a koliko bi se dugo održao neki „Srbijanski salon“ u Zagrebu da je eventualno postojao?

 

Primjer 3: Kreativna tumačenja Ustava iz 1974. za komadanje Srbije

 

Na stranici 425. gospodin Jakić daje kreativno tumačenje Ustava SFRJ iz 1974: „Prvo, Jugoslavija se sastojala od republika i pokrajina, dakle pokrajine su bile konstitutivni element Federacije. (Prešutio je riječ „naroda“, dakle, prema Ustavu iz 1974. Jugoslavija se sastojala od naroda, republika i pokrajina)..... Treće, republike i pokrajine dobrovoljno su se ujedinile u Jugoslaviju, iz čega proizilazi jasan zaključak kako ih se protiv njihove volje u tim državnim okvirima ne može zadržavati. (Ponovo je zaboravio spomenuti riječ „narodi“, dakle, po Ustavu je bilo potrebno konzultirati i „narode“ koji su se „dobrovoljno ujedinili“ .)  U slučaju pokrajina to se odnosi kako na okvir federacije, tako i na okvir federalne jedinice (Ponovo nedostaje riječnaroda“, a ovaj put „i narodnosti“) .... moramo doći do nepobitnoga zaključka kako je kosovski problem – problem sui generis. Što znači da njegovo razrješavanje nije i ne može biti presedan za dalje postupanje u bilo kojemu od samo naoko sličnih problema bilo gdje u svijetu.“

 

Prvo što upada u oči je da je Hrvatska prvo „odlučila“ priznati Kosovo (zapravo izvršiti naređenje o priznanju), a onda je gospodin Jakić odlučio proučiti ustav iz 1974. ne bi li tamo našao neko opravdanje za tu rabotu. To li se zove vjerodostojna i promišljena politika! Na stranu to što je Ustav iz 1974. užasno loš i konfuzan dokument koji najbolje oslikava ideološki ćorsokak u kojem se našla Jugoslavija koja se pokušavala održati kao zajednica koja istovremeno raspiruje kvazi nacionalizam, no ipak Član 5 jasno kaže da se teritorija republike ne može mijenjati bez njene suglasnosti, kao i to da se granice SFRJ ne mogu mijenjati bez suglasnosti svih republika i pokrajina. Dakle, po tom članu Ustava ne može biti jednostranog proglašenja nezavisnosti i otcjepljenja, jer se istom radi o promjeni granica SFRJ. O nekoj posebnosti kosovskog ili bilo kojeg drugog problema ne može se ozbiljno razgovarati; to je pak puka izmišljotina i fantazija. Svaki je problem specifičan, ali ni jedan nije sui generis. Sve je povezano, u prirodi, društvu i međunarodnom poretku. Ako nekome to nije jasno prije ili kasnije dobit će politički bumerang u glavu. Kod nas se taj bumerang zove bratoubilački rat.

 

Međutim, iz ove epizode je više nego jasno da Hrvati nikad nisu shvatili probleme Srbije, zapravo ih nikada nije bilo briga da nešto nauče i prouče, jer Hrvati sui generis sve znaju. Ali avaj, Jakić vjerojatno ne zna ili pak mudro šuti da je Kosmet prvo bio Autonomna oblast koja se tek 1959. izdigla na nivo pokrajine i to pripojenjem triju općina iz Raške oblasti koje su danas tzv. Sjever Kosova, a koje do tada nikad nisu bile u sastavu Kosova i Metohije. Osim toga, valja se pitati zašto je samo Srbija dobila pokrajine. Ako je kriterij teritorijalni sastav prije 1918., onda valja reći da Dalmacija prvi put ulazi u sastav Hrvatske za vrijeme Banovine dakle 1938. Dalmatinski sabor nikad nije uredio svoje odnose sa Hrvatskom, a nije ni razvezao svoje veze s Austrijom. On je u kaosu 1918. godine jednostavno ignoriran. Međimurje službeno 1919. ulazi u sastav SHS, a u Hrvatsku također s Banovinom. Istra ulazi u Hrvatsku 1945., kada ulazi i Baranja, Zadar i neki otoci. Gdje onda spadaju odnosi Boke s Crnom Gorom i dijelovi Slovenije koji bijahu u Italiji i Austriji? Zašto je po tom kriteriju Makedonija republika, ako je do 1918. dio Srbije? Nevjerojatna je ta površnost, neznanje i arogancija hrvatske političke elite, ako se to uopće može nazvati tim imenom. O kakvoj se kliki diletanata radi, može se najbolje ilustrirati time što su za posjet Mesića Prištini odlučili da se dogodi na – pravoslavni Božić. Najvjerojatnije  se to dogodilo slučajno, no je to zapravo nebitno. Ne zna se što je gore, rade li to namjerno ili što jednostavno ne znaju. Sjećamo se jednog francuskog vojskovođe koji Napoleonu kaže: „Care, to nije zločin, već nešto mnogo gore: greška.“ Ovo je još gore, totalni diletantizam.

 

Primjer 4: Groteskna tragedija o Albancima Ilirima

 

Dalje na stranici 489. Mesić na sastanku u Zagrebu priča Putinu da su Albanci Iliri, jedini pravi starosjedioci na ovim prostorima.

 

Priča o tome da su Albanci Iliri je povijesno neutemeljena, izmišljena, politički je pogubna, a sa znanstvene strane totalno non sequitur. Groteskno je što se ova anegdota događa u Zagrebu, središtu ilirskog pokreta i prenosi se predsjedniku Ruske Federacije u kojoj djeca uče da su Rusi došli s Balkana, što znači da su ilirsko-pelazgijskog porijekla. To pokazuje da je ideja ekskluzivnog hrvatstva na kojem je idejno utemeljena RH zapravo protunarodna i samoubilačka. Također je ideja Jugoslavije bez ilirske ideje nonsens. Dok se ilirce pitalo, naša politika bila je jugoslavenska i autohtonistička, dok se ovi mudraci po švapskom dekretu nisu sjetili da „od stoljeća sedmog tu Hrvati dišu“. Isto je i s drugim feudima, jer sve naše klike nameću promašenu paradigmu o dolasku Slavena. Putin je, vidjevši da se s diletantima ne da ozbiljno razgovarati, naravno, pomnožio s nulom njhovu šuplju priču i „donekle grubo“ rekao da se koncentriraju na sadašnji trenutak umjesto na drevnu povijest.

 

Primjer 5: Balkanizacija kao nesvjestica i sudbina

 

Na  424. stranici knjige navodi se što je šef belgijske diplomacije rekao Mesiću „dobrih nekoliko mjeseci prije proglašenja neovisnosti Kosova.“ Jakić komentira situaciju tvrdeći da je Srbija i dalje ostala nesvjesna svoje situacije i da tvrdoglavo inzistira na Kosovu kao da je to neki kapric. Oh, lasno li je s tuđim gloginje mlatiti.

 

„Mnogi političari u Srbiji su svjesni da je Rubikon prijeđen, da nema povratka na staro i da je nezavisnost Kosova neizbježna. To ne znači da o Kosovu – izoliranom, srednjevjekovnom društvu – treba razmišljati u idiličnim kategorijama. Ono će generacijama trebati pažnju i brigu međunarodne zajednice.“, reče Briseljak.

 

Kao da Kosovo nije imalo pažnju i brigu jugoslavenske federacije te najveći obim investicija po jedinici teritorija ikada igdje. Međutim, problem je bio negdje drugdje, ali to je posebna tema. No, evo nam iz prve ruke zornog prikaza što je to balkanizacija. To je skrivena, ako treba i otvorena agresija s ciljem cijepanja jedne suverene i slobodne države u bezvezne komadiće, srednjevjekovne feude bez perspektive za išta osim užasa i propasti, nesposobne da se suprostave silama koje su ih stvorile. U sljedećoj fazi to je licemjerno i neodgovorno diplomatsko priznavanje tih mrtvorođenih entiteta, živih lešina – zombija čije će trajno propadanje, raspadanje, bezumlje i primitivizam osigurati trajnu prevlast međunarodne predatorske klike. Naravno, s Pantovčaka i Griča to se ne vidi; oni gledajući iz žablje perspektive misle da je konj u savezništvu s kočijašem, kuhar s kokoškom, a vrač sa zombijem.

 

Mogao bih nabrajati dalje o kaosu i neznanju unutar hrvatskih institucija opisanima u ovoj knjizi, o tragikomičnom veleposlaniku RH u UN kojemu State Department dikira u blok, o Kosoruši zapravo Stojisavljevićki koja jedan dan u maskirnoj uniformi (ili po novogovoru prikrivnoj odori) s TV ekrana prijeti Srbiji iz prazne puške, a drugi dan kod kuće njom obrišu pod baš oni koji su joj najžešće pljeskali dok se bavila političkom prostitucijom. Ima tu priča o silnoj hrabrosti vrlih političara koji su se čak usudili spomenuti Tita nesvrstanima, ali i o šizofrenom lamentiranju nad izgubljenim ugledom Jugoslavije. Najzabavnije je što razni Mesići, Nikolići i ostali robijaši, grobari, prevaranti te ina sitnež što se s glogovim kolcem šuljala po Dedinju s namjerom da obeščasti grob mrtvog velikana (neki figurativno, a neki bogme i doslovno) sada uviđaju da bi najbolje bilo voditi Titovu politiku. Ali avaj, kako? Navodno im nije jasno da je to nemoguće bez Jugoslavije, samoupravljanja, JNA i nesvrstanosti. Zapravo je nevjerojatno koliko je vladajuća klika kriminalno glupa i glupo kriminalna te zapravo nesvikla na bilo koji oblik kvalificirane kritike. Radi se o mandrilizaciji: o koćopernom napuhivanju bijesne gologuzije prema kojoj civiliziran čovjek osjeća podsmijeh ili bolan stid.  To je ujedno i odgovora na pitanje kako ih nije sram. Ti nemaju ni svijesti ni savjesti ni hrabrosti.

 

Zaključujemo s najnovijom epizodom u kojoj je ovih dana nastupila tzv. hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Ona ruskom ambasadoru drži bukvicu i u oči laže kako Hrvatska sukreira europsku politiku Brisela. To veli jedna žena bez ikakvog legitimiteta i utjecaja osim da nekome zaposli kćerku ili sina, osoba koja poznata po prijetnjama penzionerima („Nema penzija bude li NE za EU.“) iz neke tamo propale državice koja ne može narediti trenažni let, a da avion ne padne u prvo selo, jednoj supersili u svakom pogledu. To je taj nivo nesvijesti, duboka koma, pipe dream vrhunskih čimbenika u europskom savezu kuhara i kokoši.

 

Dakle, to je ta balkanizacija, savez Briseljaka i Seljaka. Briseljaci postave na vlast seljake koji ne vide dalje od nosa, a onda se ovi krve, svađaju, tuku, lažu, kradu i mudruju, nedjeljom mire, jedu i piju ispred neke zadruge baš kao svi seljaci. U ponedjeljak Jovo, nanovo. To je naša stvarnost, to je sve što ovdje postoji. Do daljnjega.

student financial help center