David Wilcock: 'Šira slika' je krajnje kozmička

Napisao  Pročitano 1411 puta

Drevne ruševine, daleko starije od bilo koje civilizacije koju poznajemo na Zemlji, na Mjesecu već postoje. Skeptici mogu pokušati kritizirati pojedine slike ili zviždače, ali kombinirana snaga svjedočanstava insajdera visoke razine i provjerljivih NASA-inih podataka više je nego dojmljiva.

 

 

Netko je morao izgraditi ta zdanja. Ako je išta od svega toga istinito, sve što smo mislili da znamo morat će biti u cijelosti ponovno ispisano. Toliko je nepoznanica da um postaje iscrpljen i odbacuje takve informacije jer je previše stresno kad sve to nastojimo procesuirati. Prisustvovao sam nekolicini Hoaglandovih konferencija, kao gost i kao govornik. Ljudi bi ga redovito zamolili da objasni tko je izgradio te spomenike i gdje su oni sada. Hoagland to nije znao. Rekao je da je to još uvijek misterij. To je uvelike frustriralo publiku. Tek 2014. godine Bruce mi je počeo više otkrivati o onome što zna sa svoje vlastite razine zataškavanja podataka o NLO-ima.

 

U ovoj knjizi isprva sam namjeravao izložiti Bruceove informacije i podrazumijeva se da ću vam dati većinu najvažnijih detalja. No, kad sam počeo razgovarati s drugim insajderima o tim podacima, uključujući i Coreyja Goodea, još sam više toga saznao. Šira slika koja će se početi odmatati u ovom poglavlju toliko je kozmička da je to teško i zamisliti. U skupljanje i objavu ovih informacija uložio sam mnogo vremena i napora, a bio sam izložen i velikom osobnom riziku. Svaki podatak koji ću ovdje iznijeti potvrdilo je nekoliko insajdera, a neke od njih upoznat ćemo u nastavku.

 

IZVADAK IZ PETOG POGLAVLJA NOVE KNJIGE DAVIDA WILCOCKA - 'MISTERIJI UŽAŠAŠĆA' - KNJIGU MOŽETE KUPITI OVDJE

 

Na početku, najbolji način pristupanja tako silnoj priči jest da budemo otvorena uma za razne mogućnosti, umjesto da se svakom sitnom detalju opiremo krutom sumnjičavošću. Primijetio sam da kad voditelji radioemisija pokušavaju raspravljati sa mnom o manje važnim pojedinostima da nikad nemam vremena iznijeti cijelu priču na temelju koje bi slušatelji mogli donijeti vlastite zaključke. Svi smo mi traumatizirani lažima iznošenim bezbroj desetljeća. Vrlo je lako izvući 'morfijsku reakciju' napadajući zviždače i nastojeći ih 'razbucati'. No, moguće je da nas ta ovisnost drži podalje od najvećeg kvantnog skoka u ljudskoj povijesti.

 

Vjerovat ću kad vidim vlastitim očima

 

Kad pogledamo slike poput onih koje smo vidjeli u prethodnom poglavlju, čak i ako su izuzetno visoke kvalitete, poricanje nam može zamutiti um. Tada možemo procijeniti da „nisu detaljne”, da su „igre svjetlosti i sjene” ili da su čak 'pareidolija', što je tek cifrasta riječ koja ukazuje na to kako um traži obrasce u kaosu. Plaćeni skeptici obožavaju se pozivati na pareidoliju za svaku pojedinu anomalijsku sliku izvanzemaljskih artefakata, ma koliko bila kvalitetna. Na taj način zvuče superiorno i inteligentno, kao da je znanstveno svećenstvo, eto, opovrgnulo heretike koji su vidjeli „Isusa na ploški krumpira”. Međutim, ako su pripadnici NASA-e i drugih skupina kategorizirali letjelice poput one u Roswellu te su bili u prilici posjetiti ta mjesta osobno, oni su ih očito bolje pogledali. Kada stojite ispred masivnog kristalnog tornja i stavite ruke na nj svake sumnje nestaje. Tada biste mogli početi stvarati vrlo trezvenu procjenu o tome tko je izgradio te artefakte, kada ih je i kako izgradio, zašto te kamo je otišao. Brojni insajderi su iznijeli na vidjelo da te skupine imaju izravan pristup izvanzemaljcima koji nam mogu dati potrebne detalje. Ne može se vjerovati baš svim tim izvanzemaljcima, ali neke se teme vrlo često ponavljaju.

 

Postoje uvjerljivi dokazi da su i misije Apolla namjerno slijetale u blizini tih zanimljivih lokacija. Prema Bruceu, Danielu, Jacobu i drugim insajderima koje ćemo upoznati u ovom poglavlju, astronauti koji su doista dodirnuli te ruševine vlastitim rukama i hodali unutar njih nisu bili niti iz jedne od misija Apolla, a o tim drugim misijama javnost nikad nije bila informirana. Na to se aludira u filmu 2001. jer u javnosti nije bilo objavljeno ništa o monolitu što su ga astronauti pronašli na Mjesecu. Iako su insajderi smatrali da nam ne mogu službeno reći istinu, s nama su htjeli podijeliti svoje uzbuđenje, preko fantazije. Usprkos tome, mislim da je više nego tragično što je ta čudesno uzbudljiva pustolovina držana u strogoj tajnosti. Grupacije poput Agencije za nacionalnu sigurnost (NSA) angažiraju agente kako bi uništile život svakoga tko nam pokuša iznijeti istinu.



Doista sam bio zapanjen kada je 1997. pukovnik Philip Corso istupio sa svojom sad već 'klasičnom' knjigom Dan nakon Roswella (The Day After Roswell). Corsu su bile predane kutije s dijelovima srušenih izvanzemaljskih letjelica, uključujući i one kod Roswella, te je dobio zadatak da razne komponente isporuči različitim dobavljačima vojne opreme. Rečeno im je da je to 'strana tehnologija' i naloženo da ju 'materijaliziraju' reverznim inženjeringom. Tehnologije za koje tvrdi da je razvio putem te metode bile su gotovo identične onima o kojima je Ianu, četiri godine ranije, govorio njegov profesor fizike. To je obuhvaćalo niz malih okruglih pločica za koje se ispostavilo da su kompjuterski čipovi. Ostao sam zapanjen jer sam takvu savršeno preciznu potvrdu onoga što sam čuo dobio u obliku jedne mainstream, objavljene knjige. To je uvelike raspirilo moj žar potrage za dodatnim insajderima kako bih saznao što je više moguće.

 

Daniel: prvi značajniji insajder

 

Nakon susreta s većinom svjedoka u Projektu objave istine o izvanzemaljcima 2001. prvi visokopozicionirani insajder kojega sam upoznao u prosincu 2002. bio je čovjek koji je želio da ga zovem Daniel, po liku iz TV serije Zvjezdani portal ZP-1 (Stargate SG-1). Daniel je dobio nagradu na znanstvenom sajmu u srednjoj školi, konstruirajući kompjuter s vlastitim operativnim sustavom u 1970-ima, mnogo prije negoli je to postala uobičajena praksa. Angažirale su ga vlasti koje su mu platile fakultet, pod uvjetom da pristane raditi za vojno-obavještajnu službu. Odmah sam se sjetio poziva na znanstveni sajam pod nazivom 'Slavljenje mašte' kad sam pohađao sedmi razred. Sajam se održavao unutar velikog hangara u vojnoj bazi u Schenectadyju u državi New York u organizaciji jednog važnog dobavljača vojne opreme. Natjecao sam se sa stotinama druge djece: namjera je bila utvrditi tko može osmisliti nešto što bi riješilo određeni problem iz fizike, koristeći jednostavne elemente poput gumenih traka i drvenih jezičnih spatula.



Daniel je potvrdio da učenik koji pobijedi na tom natjecanju može, poslije fakultetske diplome, dobiti svog 'mentora' i biti uveden u obavještajnu zajednicu, baš kao što je bio slučaj i s njime.

 

On tvrdi da je od 1981. do 1983. radio na projektu pod kodnim nazivom Phoenix III. Većina ga ljudi zna kao Projekt Montauk, budući da se provodio u vojnoj bazi u Montauk Pointu na Long Islandu. Daniel je rekao da je knjiga Prestona Nicholsa i Petera Moona iz 1992. The Montauk Project: Experiments bila prilično točna, ali knjige koje su potom uslijedile iznosile su sve više dezinformacija. Do trenutka kad sam ga susreo već sam bio pročitao tu prvu knjigu i smatrao sam da je puna bedastoća. Kad mi je rekao da je radio u Montauku nasmijao sam mu se u lice. Međutim, imao je iznimno detaljne informacije koje su daleko nadilazile okvire ranije objavljenih publikacija. To je bilo veoma dojmljivo, nešto što može proširiti vidike, jer njegove su informacije bile izvanredno temeljite i konkretne. Daniel je izdržao sve moje pokušaje da 'razmontiram' i pobijem njegove informacije.

 

U tom programu sjedalo iz srušene i pronađene izvanzemaljske letjelice bilo je spojeno na snažni izvor napajanja u Montauku. Ispostavilo se da je to sjedalo pojačalo svijest osobe koja je na njemu sjedila, pod uvjetom da je bila u stanju potpuno umiriti svoj um u meditaciji. Niz od dvadeset i dva grafikona sinusnih valova pokazivao je aktivnost uma te osobe. Kad je čovjek umirio svoj um grafikoni bi ostali statični. Zatim bi tehničari isključili grafikone, okrećući ručice, tako da ostanu samo ravne linije. Na taj način stolica bi se podesila na svijest tog pojedinca i tada bi se počela događati magija.

 

Odgovarajuće podešena stolica omogućila bi da operaterove misli stvaraju fizičke manifestacije. Svaki objekt na koji bi operater pomislio, poput drvene stolice, mogao se fizički materijalizirati u toj prostoriji. Ti predmeti bi ostajali čvrsti neko vrijeme, da bi potom postupno nestali. Operater je također mogao telepatski utjecati na umove drugih ljudi, čak i u masovnim razmjerima. U jednom trenutku utjecali su na velik broj životinja, pa su ove bjesomučno pohrlile u centar grada. Po svemu sudeći, ova tehnologija je 'procurila' u fikciju u serijalu filmova o X-Menima. Stolica pod nazivom 'Cerebro' pojavljuje se u velikoj, kružnoj prostoriji i umnogome pojačava psihičke sposobnosti svakoga tko ju koristi. U većini filmova o X-Menima ova stolica se javlja kao istaknuti dio zapleta.

 

Uslojeno vrijeme

 

Još je čudnovatije to da je operator stolice mogao pomisliti na određeno mjesto u vremenu i prostoru i tada bi se otvorio portal koji bi omogućio da otputuje na tu lokaciju. U NLO-u pilot jednostavno pomisli kamo želi ići te se otvori portal koji ga na željeno odredište prebaci. Insajderi uključeni u projekt Phoenix III počeli su slati ljude kroz te portale, no prije negoli su dokučili kako da osiguraju njihov siguran povratak mnogi su životi izgubljeni. Dok su radili na stabiliziranju tog sustava portali bi se pojavljivali nasumično širom baze, uključujući restoran sa samoposluživanjem. Daniel je kazao da je vidio svjetlucava područja, od kojih je svako izgledalo poput fatamorgane u pustinji. Unutar središta tih područja vidio bi zasebne lokacije. Gledao bi, recimo, čvrsti zid u restoranu, a zatim bi ugledao svjetlucavi portal u travnatom, zelenom polju daleko od područja u kojem je radio. Kad bi zakoračio u portal našao bi se na tom polju.



Uskoro su shvatili da ovi portali mogu prebacivati ljude kroz vrijeme, a ne samo kroz prostor. To je dovelo do svakojakih istraživanja s nepredvidivim posljedicama. Jedan je čovjek bio dovoljno lud da vremenom ode unatrag i ubije svog oca kojeg je silno prezirao. Svi su bili zaprepašteni kad se vratio s tog putovanja jer je uspio ubiti svog oca, a još je uvijek bio živ. Međutim, otprilike dva dana kasnije tog čovjeka je kao pješaka udario automobil te je na mjestu umro. Nekoliko ponovljenih situacija u sličnim vrstama eksperimenata natjeralo je dobavljače vojne opreme koji su radili u tim strogo povjerljivim programima da osmisle teoriju o 'uslojenom vremenu'. Zaključili su da ako odete u prošlost i promijenite neki događaj vi tada stvarate novu vremensku liniju - ili novi sloj - koji sjeda na vrh već prisutnog sloja. Oba sloja mogu koegzistirati. Sloj u koji prodre naša budućnost je sloj s kojim je povezano više energije. Ako se stvori novi sloj koji stvara mnogo više paradoksa u našoj 'glavnoj' postojećoj vremenskoj liniji pojavit će se prirodni događaji koji će riješiti te probleme. Ovi slojevi uvijek pronađu put ka stapanju. Zbog toga su insajderi zaključili da je samo vrijeme živo i svjesno te da ima vlastite iscjeljujuće mehanizme. Kad je taj čovjek ubio svog oca njegova je smrt pomogla da se slojevi stope, a paradoks razriješi.

 

Daniel je također rekao da su imali na raspolaganju nešto pod nazivom 'generator vremenskih vektora' (time vector generator – TVG), pomoću kojega bi upumpali goleme količine energije u područje neke druge vremenske linije, u nadi da će je načiniti snažnijom od postojeće. Energija koju su slali u tu vremensku liniju je ono što ruski znanstvenici nazivaju 'torzijskim poljima', a osnovne znanstvene postavke u pozadini tih polja iscrpno su opisane u knjizi U potrazi za Izvornim poljem. Stara TV serija pod naslovom Vremenski tunel (The Time Tunnel) bila je puna pravih prikaza tih eksperimenata, a tipični vremenski tunel iz te serije, s naizmjeničnim crnim i bijelim prstenovima, bio je vrlo sličan pravom TVG-u. Mnogobrojni eksperimenti s jedinicama TVG-a dokazali su da ovi tajni programi nisu imali toliku kontrolu nad vremenom kao što su se njihovi tvorci nadali. Vrijeme je bilo krajnje elastično, što znači da bi vremenska linija, na kojoj god da smo se već nalazili, imala tendenciju da ostane fiksna. Novi slojevi obično bi bili poništeni putem uravnoteživanja događaja i nikada ne bi u većoj mjeri ometali našu vlastitu vremensku liniju.

 

Energetski zid uzašašća i naša budućnost

 

Ta izvanzemaljska stolica proizvela je niz od preko četiri stotine različitih valova preko ogromnog sklopa kablova s optičkim vlaknima. Svaki val bio je prikazan grafikonom i zasebno analiziran. Danielov glavni zadatak bio je analiziranje tih grafikona i utvrđivanje načina na koji generiraju valove elektronski, uklanjajući tako potrebu za ljudskim operatorom, ali ta su nastojanja ostvarila tek polovičan uspjeh. Jedan od valova omogućio im je da točno odrede gdje je netko bio u vremenu. Redovito je to bio zakrivljen sinusni val koji je označavao dvadesetogodišnje intervale između svakog vrhunca. Svaki put kad su nekoga poslali kroz portal ta osoba bi doživjela zasljepljujuće 'putovanje kroz crvotočinu' kakvu smo viđali u raznim znanstveno-fantastičnim filmovima.

 

Kada su slali ljude u našu budućnost oni bi u određenom trenutku naišli na bizarnu energetsku prepreku. To je bilo nazvano 'bujanjem' jer njihova bi se svijest odjednom uvelike proširila i depersonalizirala. Osjećali bi se kao da su se stopili s galaksijom i da su dobili pristup sveznajućoj inteligenciji. Izgledalo je kao da se vrijeme rastapa u vječnost. Sve što su vidjeli nakon toga činilo se posve subjektivnim, na temelju njihovih vlastitih očekivanja, kao i očekivanja osobe na toj stolici. Različiti ljudi su mogli gledati isto vrijeme, a dobivati različite rezultate. Kako je izračunato, trenutak u kojem bi se taj energetski 'zid' trebao sudariti s našim Solarnim sustavom bio je negdje u prosincu 2012. Insajderi su dobro znali da se to točno podudaralo sa završnim datumom Majanskog kalendara i to ih je zaista fasciniralo.

 

Doista se čini da je taj energetski val zapravo fizički oblak u koji ulazi naš Solarni sustav. Kad stignemo do pune snage tog vala, Danielovi vlastiti izvori su zaključili da će iz Sunca provaliti bljesak energije koji aktivira masovnu duhovnu evoluciju u čovječanstvu. Taj su događaj pogledali koristeći uređaje za promatranje vremena o kojima će biti riječi za koji trenutak, ali kad su stigli onamo vidjeli su samo bijelo svjetlo. Od vremena kad je to istraživanje vršeno između 1981. i 1983. taj 'zid' se premjestio u našu budućnost. Čini se da još uvijek, kao planet, nismo bili spremni da se to dogodi, pa će se taj događaj odlagati sve dok na njega ne bude spremna kritična masa ljudi. Velik dio toga povezan je s iscjeljivanjem naše traume i sposobnošću da postanemo obzirniji, više ispunjeni ljubavlju prema drugima i kadri opraštati, baš kao što nas velike religije i uče. S obzirom na to da je to jedan dinamičan, razvijajući proces, svaki pokušaj navođenja nekog konkretnog datuma bio bi puko nagađanje.

 

Mreža zvjezdanih portala

 

Daniel me je također iznenadio rekavši da je televizijska serija Stargate SG-1 prepuna točnih informacija na koje je nailazio u svom poslu. Doista postoji jedna drevna mreža zvjezdanih portala koja omogućuje putovanje od mjesta do mjesta kroz, kako su ga nazvali, 'kozmičko tkivo'. Niz plazmičkih nîti povezuje svaku zvijezdu s njenim susjedima, a služe i kao crvotočine kroz koje se može prolaziti. Čuvši sve to, dokaze o tim nitima iznio sam u knjizi U potrazi za Izvornim poljem. Ovu mrežu zvjezdanih portala navodno su izgradili pripadnici veoma drevne i visoko razvijene izvanzemaljske rase koju je Daniel nazvao 'Starješinama'. Druge skupine stalno su je održavale. Rečeno mi je da je svakom planetu s inteligentnim životom dan njegov vlastiti zvjezdani portal. Svrha te mreže je da omogući miroljubivo istraživanje i komunikaciju sa širokom lepezom planeta, što je prirodni dio procesa uzašašća. Kroz tu mrežu ne mogu se provući nikakvi neorganski materijali kao što je oružje.

 

Putnici bi trebali nositi hlače s vrpcom za stezanje jer bi se raspali čak i elastični remeni. To je izazivalo mnogo smijeha u početnim pokusima, putnici bi, naime, stigli na svoje odredište, a hlače bi im spale.

 

Bruce kaže da je ova tendencija ka organskom prikazana u filmu Terminator u kojem su ljudi koji su bili vraćani u naše vrijeme morali u portal ulaziti goli. Očito je da kroz zvjezdani portal ne bi mogao putovati nijedan android, budući da kroz portal mogu proći samo organski materijali. Nakon bivanja u vašem tijelu određeno vrijeme, zubne plombe dobile bi vam bio-otisak te bi ipak prošle kroz portal na drugu stranu. Neki vojnici su pokušali spavati sa svojim puškama i nositi ih cijelo vrijeme, nadajući se da će se tako stvoriti bio-otisak, ali ta metoda nikada nije dala rezultate.

 

Na nekom planetu može biti više od jednog portala, ali samo će vas jedan od tih portala doista odvesti na druge planete ili svjetove. Drugim portalima možete se prebacivati iz jednog lokalnog područja u drugo. U slučaju Zemlje, naš glavni portal navodno je iskopan u egipatskoj pustinji 1927. godine, baš kao što je prikazano u televizijskoj seriji Stargate SG-1. Vladini ljudi koji su ga pronašli toliko su se plašili da nekakvi napadači ne uđu kroz taj portal da su ga zakopali u antarktičkom ledu, gdje navodno postoji i dandanas. Svatko tko bi pokušao doći kroz taj portal bio bi trenutno smrznut i mrtav. Ovaj portal ima inteligentni alarmni sustav koji vas upozorava kad polazite u okruženje koje bi vas ubilo. Alarm možete ignorirati, ali putovati u takvom slučaju značilo bi – umrijeti.

 

Daniel je, osim toga, kazao da su naši tajni programi mogli matematički analizirati ovu mrežu portala. Svaki nastanjeni planet ima određenu adresu portala, što je niz od sedam skupova brojeva. Korištenjem tih adresa možete putovati preko vrlo velikih udaljenosti, čak i do područja dobrano izvan naše galaksije. Carl Sagan je znao za tu drevnu mrežu zvjezdanih portala, zbog čega ju je prikazao u knjizi i filmu Contact. Glavnog scenarista filma Jima Harta toliko se dojmio moj video o 2012. naslovljen Enigma da me je (vidjevši ga na YouTubeu) kontaktirao i ponudio suradnju na filmu koji sam razrađivao, pod naslovom Konvergencija (Convergence). On nije znao da je Carl Sagan, pišući roman Contact, radio na temelju stvarnih tajnih informacija. Scenarij filma Konvergencija prošao je kroz mnoge preinake, a dok završavam ovu knjigu dovršava se i naša najnovija verzija scenarija.



Prva tri broja adrese bilo kojeg zvjezdanog portala su pojedinačni brojevi između 1 i 9. Sljedeća tri skupa brojeva u rasponu su između 1 i 99. Posljednji skup brojeva bit će između 1 i 999. Skoro svaki broj koji birate, osim možda najviših brojeva u posljednjem skupu od tri broja, odvest će vas na neki nastanjen planet. Putujete li lokalno bit će dovoljan troznamenkasti broj. Lokalna adresa portala za Mars je 605, a za Zemlju 606, pa, ako se ikad izgubite, imajte to na umu. U našem lokalnom području nekima od viših troznamenkastih brojeva nisu dodijeljeni planeti. Kada ljudi na danom planetu uzađu njihov broj se prebacuje novim planetima. Sada kad je prošlo dovoljno vremena, a s ovim informacijama nije istupio nijedan drugi insajder, napokon ću, nakon svih ovih godina, iznijeti čitavu adresu našeg portala, prema Danielovom svjedočenju. Taj broj je: 7.5.3.84.70.24.606.

 

Naša lokalna adresa portala s brojem 1 je nastanjeni asteroid koji kruži oko jednog pulsara. Ova jedinstvena energetska konfiguracija učinila ga je vrlo stabilnim tijekom dugih vremenskih razdoblja. Ljudi koji ondje žive posjećuju Zemlju tisućama godina, a Vikinzima su se predstavili kao Aesir ili Asgard. Kasnije, izraz 'Asgard' telepatski kanalizatori iz ranih 1950-ih pogrešno su prenijeli kao 'Ashtar', a Aesir je postao poznat kao 'Zapovjedništvo Ashtar'. Aesirijski 'bog' Thor imao je razorni 'malj' koji je zapravo bio oružje na bazi visokoenergetskih zraka subatomskih čestica, a mistična zemlja Valhalla bila je ustvari postojbina Aesira. Sada, uz svjedočanstvo Coreyja Goodea, Asgard bi mogla biti drevna napredna civilizacija čiji pripadnici žive unutar Zemlje. Nekoliko tih ljudskih skupina iz unutrašnjosti Zemlje pokušale su se prikazati kao izvanzemaljske ne bi li se zaštitile od napada vojno-industrijskog kompleksa. Možda žive i rade u oba područja.

 

Daniel je, usto, naveo da je iscrpna analiza ovog drevnog sustava zvjezdanih portala dovela do razvoja IP sustava adresa koji se sada koristi za internet. Svako računalo ili uređaj koji pristupa internetu ima svoju vlastitu IP adresu. To je niz od četiri troznamenkasta broja. Agencija za napredna vojna istraživanja (DARPA) razvila je ovaj protokol kao neposredan rezultat pomnog proučavanja matematičkih elemenata mreže zvjezdanih portala.

 

Putovanje kroz tu drevnu mrežu obuhvaća žestoku kozmičku 'vožnju crvotočinom' koja je izuzetno traumatična za ljude našeg planeta. Još uvijek nismo dosegnuli dovoljan duhovni razvoj i stabilnost da bismo mogli podnijeti takvo putovanje. Nakon prolaska kroz to iskustvo, većini ljudi bude vrlo loše, a njihovo mentalno zdravlje trajno se pogorša od doživljenog šoka. Poremećaj je prozvan 'transdimenzionalnim poremećajem'. Iskustvo s crvotočinom na stolici u Montauku navodno je bilo lakše podnijeti negoli drevnu mrežu zvjezdanih portala, ali i to je ljudima moglo stvarati probleme.

 

Kroz ogledalo

 

Kada sam susreo Daniela već sam bio ponešto pročitao, iz tri druga izvora, o tehnologiji nazvanoj Projekt Ogledalo. 'Ogledalo' je navodno bio kompleksni uređaj koji je omogućavao korisniku da virne kroz vrijeme. Daniel je potvrdio postojanje Ogledala te je rekao da se u području koje gledate pojavljuje kugla bijele svjetlosti. Ona može i ne mora biti vidljiva, ovisno o raznim faktorima, uključujući svijest ljudi u tom području. Daniel je otkrio da je ta svjetlosna kugla nazvana OBIT (Outer Band Individuated Teletracer), što je engleska skraćenica izraza 'Individualizirani teletragač u vanjskom pojasu'. Rekao je da je taj vanjski pojas dio Zemljinog skrivenog energetskog polja kojeg su otkrili insajderi.

 

Palo mi je na pamet da podatke o tome odmah potražimo na internetu. Pohitali smo ka njegovom laptopu i utipkali puni naziv u tražilicu. Ostali smo zapanjeni otkrivši da je isti naziv imala jedna od epizoda TV serije Vanjske granice (The Outer Limits). Emitirana je 4. studenog 1963. U Internetskoj bazi podataka o filmovima (Internet Movie Database) stoji opis te serije u kojem piše: „Individualizirani teletragač u vanjskom pojasu, ili skraćeno O.B.I.T. proizvod je izvanredne tehnologije koja može ući u trag i pratiti svakog pojedinca, bilo gdje, neograničeno dugo!”72 Daniel je iznio na vidjelo da se mnoštvo informacija pušta u javnost putem knjiga i filmova. Na taj način, ako bi itko pokušao istupiti u javnosti, jednostavno bi ga optužili da posuđuje ideje iz filmova, knjiga ili televizijskih serija.

 

S Danielom sam vodio iscrpne razgovore. Neprestano sam tražio rupe u njegovom svjedočanstvu, ali nisam našao nijednu. Svaki put kad sam zatražio da mi dâ još detalja o nekoj određenoj temi, često sam dobivao daleko više informacija negoli sam očekivao.

 

Daniel je naposljetku 2011. napravio svoju web stranicu s dodatnim pojedinostima, uključujući neke visoko tehničke informacije.73 Ovo rano iskustvo naučilo me je kako razlučiti prave insajdere od lažnih. Nekoliko me je ljudi pokušalo prevariti, ali čim sam ih zasuo pitanjima nisu uspijevali nove priče izmisliti dovoljno brzo. Ubrzo bih ih raskrinkao unakrsnim ispitivanjem, a zatim bih prekinuo svaki kontakt s njima. Namjerno sam tajio određene informacije javnosti kako bih mogao procijeniti nove insajdere. K tomu sam dovodio nove insajdere u kontakt s drugim dokazanim insajderima kako bih provjerio govore li istinu. Pravi insajderi redovito bi potvrđivali razne podatke koje nikada nisam stavljao na internet, niti sam ih vidio igdje u javnoj domeni.

student financial help center