David Icke: Frankfurtska škola, softverski 'Um' i robova pravila

Napisao  Pročitano 6148 puta

Uoči dolaska Davida Ickea u Zagreb 1.4. i njegovog cjelodnevnog predavanja, prenosimo njegove ranije kolumne i promoviramo novu knjigu 'Fantomski ja' koja u prodaju izlazi na dan predavanja, po promotivnoj cijeni od 120,00 kuna. Karte po početnoj cijeni od 150,00 kuna možete kupiti OVDJE.



Po nama gaze hodajuće knjige pravila. Ti ljudi nisu sposobni obrađivati informacije i donositi zaključke, oni znaju raditi samo ono što im pravilnici nalažu da rade. Fascinantno je to promatrati... Govorio sam i prije o psihometrijskim testovima osobnosti kod zapošljavanja kojima se traže psihopati, narcisi i sociopati za poslove u vladi i u uniformiranim profesijama na svim razinama. Zato je došlo do takve kolektivne promjene u osobnosti kod tih ljudi u usporedbi s vremenom prije desetak godina, kao i do temeljne promjene u odnosu između stanovništva i osoba u tamnim odijelima i uniformama.

Nekoć je bilo mnogo ljudi na tim poslovima koji su još uvijek vjerovali da je njihova uloga služiti ljudima. Takve „stare“ vrijednosti danas sve brže zamjenjuju oni koji se razmeću na svojim ego-tripovima žudeći za kontrolom i diktaturom. Sve se to radi sustavno.  

SUPERPROVODITELJI PROPISA

Postoji još jedan tip osobnosti koji je oduvijek tu u nekom obliku, ali nikad u tolikoj mjeri kao danas jer su i oni izabrani kako bi nametali volju „kontrol frikova“. U prošlosti su bili poznati kao provoditelji propisa jer „ako strogo ne slijedim pravila, izgubit ću posao“.
    
Ovo što imamo danas, međutim, su „superprovoditelji propisa“ i daleko ih je više nego ikad prije. Oni se definitivno razmnožavaju.

U mom me domu prije nekoliko dana posjetila filmska ekipa koja me željela snimiti kako sjedim u vlaku. Željeznička linija na otoku Wightu duga je tek dvanaestak kilometara, a jedan njezin dio vodi pristaništem do trajekata.
 
Bili smo u vlaku na vrhu pristaništa, a namjera ekipe bila je snimiti me kako sjedim na sjedalu sve dok ne dođemo do stanice smještene pri dnu pristaništa. Vrijeme putovanja: dvije minute. Vlak je bio praktički prazan i nijedna druga osoba ne bi bila u kadru.

Onda je, međutim, ušetao čuvar. Na vrhu glave imao je otvor, a u njemu je bio uguran pravilnik, ako znate na što mislim. Očima je odmjerio vagon dok mu je mozak prolazio kroz knjigu pravila. Stisnite „enter“…  „Imate li dopuštenje za snimanje u ovom vlaku?“ - upitao je „provoditelj propisa“ u plavoj košulji s logom kompanije.

„Za što moramo imati dopuštenje?“ - upitala ga je ekipa. „Želimo ga samo snimati dok ne dođemo dolje do pristaništa.“ Lice plavokošuljaša se uozbiljilo. „Morate imati dopuštenje.“ - rekao je sišavši s vlaka i izvadivši mobitel. Njegov predvidljivi mali svijet načet. Događalo se nešto drukčije i stoga su protiv toga morali postojati neki zakon ili odredba.

Dok je bio odsutan prijavljujući nadležnima ljude koji su se usudili dvije minute snimati bez dopuštenja u njegovom vlakiću, mi smo snimili sve u vlaku, a ja objasnio što se događa i kako je tu riječ o mikrokozmosu onoga o čemu sam govorio prije toga u filmu: kako je ljudska rasa izmanipulirana da bude policija samoj sebi.

Plava košulja s korporativnim logom vratila sa ne mjesto svog trijumfa s riječima: „Moji nadređeni kažu da ovdje ne možete snimati bez dopuštenja, a vi ga nemate.“ Pustio sam ga da misli da je osigurao pobjedu najobičnije gluposti nad zdravim razumom i pitao ga je li ikada proizveo neku misao koja nije bila u skladu s pravilnikom.

„Oni [njegovi šefovi] mi plaćaju otplatu stambenog kredita.“ - odgovorio je dok mu je mozak provjeravao svetu knjižicu ne bi li utvrdio je li to ispravno reći i ne krši li pritom neku odredbu. Taj tip, dakle, nije samo rješenje stambenog pitanja otplaćivao novcem, nego i svojim pravom da misli svojom glavom.     

Pa ipak, da ga pitate je li „slobodan čovjek“ i živi li u „slobodnoj zemlji“, njegov bi odgovor glasio - DA.

Ti ljudi su toliko programirani da nisu ni svjesni koliko, pa čak niti da uopće jesu programirani. Razmiljeli su se po cijelim sustavom vlasti, zakonodavstva i provedbe odredbi diljem svijeta.

DOPUŠTENJE ZA MEDITACIJU

Moj prijatelj umjetnik Neil Hague prije nekoliko je tjedana otišao na Trafalgar Square u Londonu kako bi sudjelovao u meditaciji koju je organizirala skupina pod nazivom Wake Up London. Oni jednostavno pozovu ljude na neko mjesto kako bi meditirali te odašiljali „ljubav“ i „mir“ svijetu.   

„Ljubav“ i „mir“ kao takvi nešto su što „superprovoditelji propisa“ ne mogu shvatiti, a kamoli ljude koji zatvaraju oči.

Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaahhhhhhhhhhhhhhhhh!! Ne zatvaraju valjda oči??

Skupina je ranije ovog ljeta organizirala meditacije na brojnim lokacijama po Londonu, uključujući i Trafalgarski trg. Prethodno su tražili dopuštenje – kao da uopće moraju – od gradskog poglavarstva (GLC), ali ovog puta papirologija (papirologija??) nije riješena na vrijeme da bi im odobrila službeno dopuštenje da sjede u tišini i zatvore oči.    

To je značilo da su morali „riskirati“ posred Trafalgarskog trga ili se preseliti na stubište s druge strane ulice, koje je u nadležnosti Westminsterskog poglavarstva, koje navodno ne traži dopuštenje za meditaciju.

„Policija za zaštitu baštine“ brzo se pojavila. Da, dobro ste čuli, imamo „policiju za zaštitu baštine“ koja bdije nad znamenitostima središta Londona. I sâm sam nailazio na njih kada su i oni pokušavali zaustaviti snimanje na javnim mjestima gdje to „nije dopušteno“.

Skupina koja se sastojala od manje od deset meditatora sjela je na teritorij Gradskog poglavarstva bez potrebne papirologije, na što su na mjestu zločina odmah stvorile dva 'fluorescentna prsluka'. Kazali su grupici da krše zakon meditirajući tako bez ishođenog pisanog dopuštenja.

Neil Hague prišao je žutim prslucima da ih pita u čemu je problem. Jedan mu je rekao da mu je „neugodno“ što ljudi meditiraju bez dopuštenja GLC-a. „Je li protuzakonito meditirati?“ - upitao je Neil. „Da.“ - odgovorio mu je softver.

Neil ga je zamolio da mu objasni razliku između ljudi koji zatvorenih očiju sjede u tišini i drugih posvuda oko njih koji piju kavu ili čitaju novine. Naravno, razlike nije bilo te nije mogao dati odgovor. Međutim, racionalno mišljenje ne može proći kroz vatrozid pravila i nema veze što je takva logika čista ludost. Oni to ne vide. Pravila su pravila.
 
Meditanti su se stoga morali maknuti nekoliko metara dalje na teritorij koji pripada Westminsteru, dok su Super Job's Worths krenuli u potragu za drugim prijetnjama njihovom ograničenom svjetskom poretku.

RACIJE ZBOG LIMUNADE

Ti tipovi i stražari iz vlaka klasični su primjeri softverskog mentaliteta po kojemu sve treba biti strogo ustrojeno i predvidljivo jer takav je i njihov um. Postoji red kojim se sve ritualno ponavlja i taj red ne smije se narušiti nikakvim oblikom spontanosti ili odstupanja od pravila.  

Njima je stoga prihvatljivo da ljudi sjede ispijajući kavu ili čitajući novine jer to je uobičajeno i unutar okvira njihove ritualne percepcije ili „onog što je normalno“; međutim, ljudi koji čine to isto, samo zatvorenih očiju, odstupaju od „norme“, tako da je zasigurno riječ o kršenju pravila. Dva policijska službenika s pravilnikom umjesto mozga snimljeni su kako zastaju da bi ispitali čovjeka koji je u jednom londonskom parku držao znak na kojem je pisalo: „Sve je u redu“. To je još jedan primjer takvih „mentalnih“ procesa koji se odvijaju u uniformama. Netko tko stoji držeći natpis „Sve je u redu“ odstupa od pravila, to u najmanju ruku nije nešto što se često viđa.

Softver to ne može procesuirati. On jednostavno nekako mora ponovno uspostaviti svoj ritualni red. Uslijedio je dug razgovor o tome krše li se držanjem natpisa „Sve je u redu“ pravila „kraljevskog parka“. Jedan je od njih pritom izvadio pravilnik da vidi može li pronaći neko pravilo koje se na to odnosi. Pogledajte i video „Sve je u redu u Hyde Parku (Speakers' Corner)“ na koji vas upućujem na kraju članka. Fascinantno.
 
Pojavio se i šokantan video koji prikazuje kako policija brutalno napada mlade ljude zbog toga što su plesali, čak i ne pretjerano živahno, kod spomenika Thomasu Jeffersonu u Washingtonu u svibnju 2011. Jednoga su čovjeka čak oborili na beton.

Ti su mladi ljudi prosvjedovali protiv odluke saveznog suca kojom se ples kod spomenika proglašava protuzakonitim prosvjedom. Uvodi se gomila komičnih zakona tog tipa, tako da vam za to trebaju smiješni ljudi kojima je lako upravljati, kao što su u ovom slučaju policajci, koji će te zakone provoditi.

Tu je i primjer Kelly Morningstar, policijske službenice u Midwayu u Georgiji, koja je zatvorila štand na kojemu su tri djevojčice prodavale limunadu jer nisu ishodile dozvole za poslovanje i prodaju hrane (koje koštaju 50 dolara dnevno), premda se štand nalazio u dvorištu jedne od djevojčica.
 
Morningstar je na sljedeći način objasnila pobjedu manjka neurona: „Nismo znali kako je ta limunada napravljena, tko ju je napravio i od čega je napravljena, tako da smo postupili sukladno gradskim propisima (usađenim u otvor u našim glavama)“.

Ako želite vidjeti još jednu apsolutno nevjerojatnu „priču o limunadi“, pogledajte video u kojem se djeca opiru policiji u Washingtonu i kupuju limunadu kod Capitola. Mladoj policajki koja u videu stalno zaklanja kameru potrebna je ozbiljna pomoć. Iskreno se nadam da će je jednog dana i potražiti. Prvo mjesto kojem bi se mogla obratiti mogla bi biti trgovina računalnom opremom, stručnjacima za softver. Te „racije zbog limunade“ sada se po čitavoj Americi zbivaju toliko često da je očito riječ o koordiniranoj akciji.     

U SKLADU S PROPISANOM PROCEDUROM

Razmjeri softverske kontrole su nevjerojatni. Tu je i priča o britanskom vojniku koji se u punoj ratnoj opremi vraćao iz Iraka, a stražar u vlaku mu je rekao da ne može dobiti vojnički popust jer sa sobom nije imao željeznički pokaz, pa tako nije mogao dokazati da je vojnik.

Tu je i policajac koji nije htio da ga se fotografira kako sjedi na biciklu jer još nije položio test osposobljenosti za vožnju bicikla. Svakom tko ima vlastiti mozak nameće se pitanje: pa što? Pa samo sjediš na biciklu i govoriš „cheese“. Međutim, za softversku psihu to itekako ima smisla. To je ono što najviše zastrašuje. Oni ne vide koliko je to apsurdno.

Zaposlenik u jednom centru za obuku policajaca ispričao je da im nije dopušteno tražiti crnu kavu („kavu bez mlijeka“ ili vrećice koje su crne nazivati „crnim vrećama“; isto tako, ploče u predavaonicama ne smiju se nazivati crnim ili bijelim pločama, nego „pločama za pisanje“.
   
Ljude se čak ostavlja da umru samo da se ne prekrši pravilnik. Dva lokalna policajca ostavila su desetogodišnjeg dječaka da se utopi u jezeru. Glasnogovornik policije izjavio je da ga nisu pokušali spasiti jer „nisu obučeni za postupanje u takvim situacijama“.
 
Osoblje hitne pomoći u Somersetu u Engleskoj spriječili su bolničara da pristupi liječenju čovjeka sa slomljenom kičmom dok je ležao u petnaest centimetara dubokoj vodi. Rečeno im je da bi to značilo kršenje zdravstveno-sigurnosnih pravila jer oni „nisu obučeni za spašavanje u vodi“. Glasnogovornik Službe hitne pomoći izjavio je: „Situaciji se pristupilo u skladu s propisanom procedurom.“   

Procedure, procedure, procedure. Pritisnite „enter“, pritisnite „enter“, pritisnite „enter“.

SOFTVERSKI MENTALITET

Microsoft je zamrznuo račun čovjeku koji je u svoj Xbox Live profil stavio riječ „gay“. Učinio je to jer živi u Fort Gayu, u Zapadnoj Virdžiniji. Međutim, to nije nimalo promijenilo softversku perspektivu u Microsoftu, čak ni kada se umiješao gradonačelnik. Oni su samo promijenili program i popustili kada je priča iznesena u javnost.

Mnoge škole i vrtići promijenili su riječi poznate pjesmice „Baa, baa, black sheep“ u „Baa, baa, rainbow sheep'.  Jeste li ikada vidjeli šarenu ovcu? Birminghamske gradske vlasti htjele su u potpunosti zabraniti pjesmicu dok tamnoputi roditelji nisu rekli da je to apsurdno.

U tome i jest poanta. Ništa od svega toga nema nikakve veze sa zaštitom osjećaja ljudi ili zaustavljanjem rasizma i slično. Radi se o uokvirivanju mozga ljudi – kao što je u Orwellovoj 1984. „starogovor“ zamijenjen „novogovorom“. Mijenjaju jezik na način da istiskuju riječi koje govore ono o čemu vrijedi govoriti, baš onako kako je to opisao Orwell.    

Tip u centru za obuku policajaca sažeo je to rekavši: „Ima dana kada se ne usudiš otvoriti usta, nikada ne znaš tko sluša.“ Da, upravo je o tome riječ.  

Ideja je programirati softverske umove u administraciji i sustavu provedbe zakona kako bi takav moždani sklop prenio i na ljude. U mnogim slučajevima to i uspijeva. Softverski mentalitet je u različitim stupnjevima vidljiv u cjelokupnoj populaciji.  

Neil Hague mi je ispričao da je prije neki dan sjedio sam u kinu kada je ušao još jedan čovjek. Umjesto da sjedne gdje god mu volja u tom praznom kinu u kojem je zauzeto samo jedno sjedalo, on je počeo tražiti broj sjedala koji mu je bio napisan na ulaznici.

Riječ je o umu koji ne razumije ništa što odstupa od programa. On vidi samo taj broj na ulaznici, koji znači da se sjesti mora isključivo na sjedalo s tim brojem. Takvi ljudi ne mogu procijeniti situaciju onakvom kakva ona doista jest, a upravo se takvi novače za nadzor nad sustavom.

PROGRAM FRANKFURTSKE ŠKOLE

To što ovdje opisujem davnih je dana isplanirala Rotschildova cionistička „Frankfurtska škola“, osnovana 1932. u tom njemačkom gradu, gdje je nastala Kuća Rotschildovih. Preselila se u SAD i smjestila u Kaliforniji koja je stoga svjetsko središte političke korektnosti.

Ovo je bio njezin popis želja:

1. Izazivanje rasističkih delikata
 
2. Stalne promjene s ciljem izazivanja pomutnje

3. Učenje djece o spolnosti i homoseksualnosti

4. Sabotiranje škola i potkopavanje autoriteta nastavnika

5. Masovna imigracija s ciljem zatiranja nacionalnog identiteta

6. Promicanje prekomjernog opijanja

7. Ispražnjavanje crkava (i svega onog što ljude okuplja i zbližava)

8. Pravni sustav s pristranim odnosom prema žrtvama zločina

9. Ovisnost o državi i povlasticama koje daje

10. Kontrola banalizacija medijskog sadržaja
 
11. Poticanje rasapa obitelji

To je, dakako, točno ono što se i dogodilo, a uvođenje softverskih umova u sustav vlasti i provedbe zakona je dio transformacije ljudskog društva. Mi to možemo prihvatiti iz straha od kritike ili osude, ili pak možemo pokazati svoju inteligenciju i svijest te odbiti da nam se govori što smijemo, a što ne smijemo reći. Izbor je to između slobode i ropstva.
 
Kao što je govorio moj otac: pravila i odredbe služe za vođenje inteligentnih i za slijepu poslušnost idiota.

Čuvaru, jednosmjernu kartu do kraja pristaništa, molim. Možda da jednostavno iskočim jer svijet je izgubio razum, ali ne zaboravite da nemate dopuštenje za snimanje. I nitko me neće spasiti – nisu, naime, za takvo nešto završili tečaj.

student financial help center