Richard Bartlett: Povežimo se s Matricom i transformirajmo vlastitu stvarnost uz Energetiku Matriksa

Napisao  Pročitano 3563 puta

Praksa Energetike matriksa je stanje bivanja, a ne tehnika. Tehnikama se možete služiti za mjerenje i praćenje onoga što radite, ali ključni element je povezati se s matriksom i zadržati stanje mogućnosti. Zvuči lako, zar ne? Vjerujte mi, nevjerojatno je lako.

 

 

Piše: Richard Bartlett (iz Prvog poglavlja njegove knjige 'Energetika matriksa“ koja je upravo izašla i na hrvatskom jeziku) koju možete naručiti OVDJE

Rođenje Energetike matriksa

Djevojčici su bile tri godine. Stigla je s majkom u moju kiropraktičarsku ordinaciju u šest sati poslijepodne, kao posljednji pacijent vrlo napornog dana. Tog sam se jutra vozio četiri sata kako bih stigao do ordinacije u Livingstonu u državi Montani. U noći sam prekinuo vožnju iz Seattlea i prespavao u motelu u Missouli, odviše iscrpljen za daljnje putovanje. Pohađao sam sveučilište naturopatske medicine Bastyr, s iznimno zahtjevnom satnicom. Koliko god mi je raspored bio gust, morao sam prehranjivati obitelj. Još nisam položio stručni državni ispit za obavljanje kiropraktičarske djelatnosti, zbog čega sam dva puta mjesečno morao potegnuti u Montanu gdje sam i dalje uspješno vodio kiropraktičarsku ordinaciju, unatoč tome što sam ondje boravio samo vrlo kratko vrijeme.

Neovisno o tituli 'kiropraktičara', u lokalnoj sam zajednici uživao glas neobičnog tipa koji prakticira čudnu medicinu. Bio sam naviknut da mi se obraćaju ljudi s neobičnim slučajevima. U ovom slučaju, majka mi je rekla kako je malenu vodila neurologu, koji joj je dijagnosticirao lijeno oko i rekao da joj ne može preporučiti nikakav oblik liječenja ni operacije; bude li nosila povez na oku, možda joj u tinejdžerskoj dobi više neće trebati. Majka me pogledala i rekla: 'Ja s time nisam zadovoljna. Što vi mislite?'

Zapao sam u neko ošamućeno stanje, nesumnjivo zbog neispavanosti, i počeo trabunjati o televizijskoj seriji Superman koju sam pratio 50-ih godina. U jednoj epizodi slijepa djevojčica pobjeđuje na literarnom natječaju pod pokroviteljstvom časopisa Daily Planet; osvaja nagradu – put oko svijeta sa Supermanom. Kada je Clark, Lois i Jimmy dođu upoznati u njenom stanu u New Yorku, Clark sa zaprepaštenjem otkriva da je slijepa. Zbunjen ovim neobičnim obratom događaja, on je upita: 'Dušo, a zašto želiš letjeti oko svijeta sa Supermanom?' Dijete mu posve mirno odgovori: 'Superman zapravo ne postoji, ali ja bih da Daily Planet pošalje mamu na put oko svijeta da pronađe moga tatu.'

Prema priči iz ove epizode otac djevojčice, Dan, jednog je vikenda izveo svoju mladu obitelj autom na izlet te je, pokušavajući izbjeći pješaka, izazvao strašnu nesreću. Udario je autom ravno u uličnu svjetiljku na uglu, pri čemu se prednje staklo rasprsnulo, a oštri komadići slomljena stakla obasuli su putnike.

Nakon nesreće nije se odmah pokazalo da njihova kći ne vidi; bila je sasvim malena pa je isprva bilo teško znati. Specijalist kojemu su je odveli potvrdio je užasnu istinu: potpuno je slijepa. Kad su ga pitali kakve su šanse, liječnik je sa žaljenjem odgovorio da joj se nikako ne može pomoći. Pokušavajući utješiti shrvane roditelje, rastuženo im je stao objašnjavati kako sljepoća katkad nestane nakon nekog vremena, ali da se tome ne smiju previše nadati.

Obitelj se borila ostati na okupu unatoč teškom duševnom udarcu i krivnji koju je otac osjećao sve od trenutka nesreće. Nakon mnogih mjeseci takva života, mučen krivnjom, čovjek više nije mogao izdržati. Svaki put kad bi susreo ženin pogled, u njezinim bi očima vidio optužbe. Više nije mogao podnijeti pogled na dijete. Jedne je noći otišao i nikad se više nije vratio. Prijatelju, kod kojega su se raspitivali za njega, Dan je navodno spomenuo kako će se pridružiti Legiji stranaca ili nešto slično.

Clark, kojega je ova tragična priča rastužila do suza, uvjeren je da zasigurno postoji nešto što može učiniti. Kakvo je dobro u tome da imaš nadnaravne moći ako moraš samo bespomoćno stajati po strani? Uviđa da, želi li u ovoj situaciji učiniti nešto, mora najprije uvjeriti djevojčicu kako je doista Superman. Spazivši željezni žarač naslonjen uz kamin, priđe željeznoj šipki i prinese je djevojčici koja je šutke sjedila. Polako ali odlučno pruži joj žarač da ga opipa rukama, zatim ga postavi iza nje i polako ga svine u prsten koji se ovije oko njezina krhkog vrata. Zaprepaštena, ona prošapće: 'Ti si zbilja Superman. Ovo nitko drugi ne bi mogao učiniti!'

Uz tužan osmijeh Superman odgovori: 'Jesam, dušo', i spusti se na koljena pa lagano vrati žarač u prvobitni oblik.

Dok tako kleči pred njom, rendgenskim vidom uočava sitan komadić stakla u njezinu oku, uglavljen blizu optičkog živca; zaključuje da bi to mogao biti uzrok njezine sljepoće. Kasnije toga dana, razgovara s kirurgom koji pristane obaviti istražnu operaciju (pred odvjetnicima, naravno) kako bi se djevojčici pokušao vratiti vid, u čemu bi mu Superman pomogao svojim rendgenskim vidom.

Djevojčica ponovno progleda i obleti svijet sa Supermanom. Na povratku, kad ulete kroz prozor njihova stana u New Yorku, mama i tata drže se za ruke kao mladi zaljubljeni par. (Superman je već bio pronašao tatu i opet spojio obitelj, uz nadu da će se nakon nekog vremena pomiriti.) Uzdah. Još pola sata zanosnih maštarija uz nezaobilazan sretan kraj.

Završivši ovu priču, trudeći se odagnati omamljenost od neispavanosti, okrenuo sam se majci i rekao: 'Nemam pojma zašto sam vam sad ovo ispričao.' U čudu je gledajući, s njezine desne strane vidio sam glavom i bradom Georgea Reevesa kao Supermana! 'Priviđa mi se', pomislih, ali bio je tu: njegov trodimenzionalni hologram, s crvenim plaštem koji je lepršao na nepostojećem povjetarcu. Mogao sam ispružiti ruku i dodirnuti ga. Zraka svjetlosti izlazila mu je iz očiju prema djevojčici što je sjedila na mome stolu za preglede. Uz Supermanovu pomoć svojim sam unutrašnjim vidom vidio tamnu blokadu energije duboko u području mozga u kojemu su smještene veze za optički živac.

Bio sam naviknut na neobična događanja u svojoj praksi. Zapravo, počeo sam vjerovati u to da se slučajevi intuicije, 'čarolije' ili naoko čudesni događaji doista zbivaju. Ali ovo je čak i za mene bilo malo previše! U viziji sam vidio žutu zraku koja izvire iz Supermanovih očiju. Da, znam da se rendgenske zrake ne mogu vidjeti golim okom, ali ako znam da se nešto događa, zasigurno sam sposoban vidjeti energiju. Zaključio sam da je ovo, ako i jest snažna halucinacija, neka slutnja ili pojava iz The X-Filesa, očito važno. Odlučio sam pozorno pratiti što se zbiva i učiniti što god se pokaže potrebnim.

Postupno mi je postalo jasno da se do blokade nikako ne može. Nisam mogao doprijeti do nje, a sumnjao sam da bi mi majka dopustila da to pokušam kirurškim putem. Nakratko sam razmišljao o intraoralnoj kranijalnoj tehnici, kod koje se rukom zađe u usta da bi se podigle kosti lubanje i pomaknule se u tom smjeru. To bi možda i djelovalo, međutim, u pitanju je bilo trogodišnje dijete. Iz bolnog iskustva s vlastitim sinom, znao sam da djecu guranje ruke u usta može preplašiti, na što često znaju reagirati ugrizom.

Pretražujući u mislima sve liječničke koncepcije i vještine, nisam dolazio ni do kakve alternative. Možda je to bila ludost, ali odlučio sam zaigrati prema planu snagatora u plavom s crvenim plaštem. Donekle sam praktična osoba pa sam znao, bio čudak ili ne, da postoji dobar razlog da se nešto ovakvo dogodilo. Obično, naprosto poslušam unutrašnji osjećaj, koji je mi u ovom slučaju prilično nedvojbeno ukazivao na to da pozorno pratim razvoj događaja i pokušam nešto novo.

Položio sam desnu ruku s kažiprstom ispruženim na obrvu djevojčice, točno na mjesto na koje mi je pokazivao Supermanov laserski pogled. Iznenada je iz moga dlana briznula zraka energije, prodrla u njezinu lubanju i bljesnula u područje na kojem sam intuitivno uočio blokiranu energiju. Blokada se u trenu rastvorila! Vidio sam kako mlaz energije provaljuje skroz preko područja temporalnih režnjeva, u zatiljni dio mozga. Zatim se slio niz neurološke puteve zadužene za procesiranje vizualnih informacija.

Završivši svoje putovanje, ova se zagonetna energija okrenula i sunula opet natrag istim putem kojim je upravo doputovala, pa se zaustavila na optičkoj hijazmi gdje se križaju optička vlakna oka. Djetetove oči bljesnule su nekim sjajem, i trenutak poslije malena je objavila: 'Ima vas dvojica!' Poslušavši instinkt liječnika, izveo sam vizualni pokus 'akomodacije oka'; moje slutnje su se potvrdile – po prvi puta ona vidi. Nestao je svaki trag i dokaz 'lijenog oka'. Ma koliko ova priča može zvučati čudno, ona je označila rođenje sustava koji je poslije dobio naziv Energetika matriksa.

Odgovor na molitve

Samo zato što me je energija koju nazivam Energetikom matriksa otkrila, ili se doima da sam ja onaj koji ju je izmislio, to ni na koji način ne znači da ova sposobnost nije postojala u univerzumu davno prije moga iskustva te 1997. godine. Kroz naša tijela i energetska polja, u svakom trenutku našeg života prolaze bezbrojne energetske sile. Možda nismo razvili oštrinu svojih fizičkih osjetila dovoljno da bismo ih njima detektirali, ali to ne znači da one nisu ondje.

Koliko frekvencija ili valnih duljina prolazi kroz naša tijela upravo u ovom času? Razmislite o tome. Posvuda oko nas emitiraju se radio-emisije, TV-programi, odvijaju se razgovori putem mobitela i odašilju mikrovalovi iz aparata, da ih spomenem samo nekoliko. Informacije nas, u obliku frekvencija i valova, neprestano preplavljuju. Da bismo te informacije primili, potrebno je samo imati prijemni aparat i antenu. Postoje dokazi koji govore o tome da nesvjesni um služi kao prijemnik, a naše elektromagnetsko polje djeluje kao antena. Naša potreba ili želja djeluje kao sila privlačnosti, koja programira našu svjesnost da traga za iskustvima odnosno informacijama. To je jedan razlog zbog kojega mislim da mi se dogodilo to iskustvo koje sam odlučio nazvati Energetikom matriksa. Imao sam očajničku potrebu i goruću želju, i zazvao sam nebo za pomoć. Nešto me je čulo i odgovorilo na način koji nikad ne bih mogao ni zamisliti.

Ono što sam u to vrijeme izvodio u svojoj kiropraktičarskoj ordinaciji više mi nije služilo. Ruke su mi se tajanstveno grčile, toliko da su mi se nokti pokatkad zabijali duboko u dlanove. Svakim mi je danom bilo sve teže rukama namještati ljudima kralježnice. Molio sam se za pomoć anđelima i čuvarima koji oduvijek lebde negdje uza me i uvijek su prisutni kad ih trebam.

Kad je odgovor na moje molbe stigao, bio je u obliku koji nikad ne bih mogao svjesno zamisliti. Ja sam samo htio da mi se ruke prestanu uvijati u zgrčene šake tako da mogu obavljati svoj posao kiropraktičara. Ono što sam umjesto toga dobio bio je odgovor na to zašto moje ruke reagiraju na ovakav način. Očito se ova nova energija pokušala manifestirati kroz mene i možda sam ja, nekako nesvjesno, blokirao njen protok i pun izražaj njene svrhe. Molio sam se za to da me ruke prestanu boljeti. Dobio sam odgovor da se otvorim za posebne odlike ove energije koja protječe kroza me i prigrlim je.

Čuvari Energetike matriksa

Moje putovanje prema Energetici matriksa i misija ovoga mog života vjerojatno su počeli jednog listopadskog poslijepodneva kad mi je bilo deset godina. Bilo je to u petak poslijepodne, odmah poslije škole: otišao sam kupiti strip u obližnju trgovinu. Izašao sam kroz dvostruka staklena vrata dućana i strpljivo pričekao da se promijeni signal na semaforu kako bih prešao cestu na vrlo prometnom križanju.

Upalilo se zeleno svjetlo i sišao sam s pločnika. Jedan je auto prošao kroz crveno i stao juriti prema meni s boka. Okrenuo sam glavu prema zvuku jurećeg auta i ukopao se nogama, upinjući se iz petnih žila odlučiti u kojem smjeru moram trčati da mu se uklonim s puta. Automobil me je udario u grudi punom brzinom. Snaga udarca odbacila me u zrak. Poletio sam unatrag kroz zrak, licem prema nebu, dok mi se kralježnica rastegnula svinuvši se u luku.

Činilo se kao da je vrijeme stalo. Bio sam miran i nisam osjećao strah. Sjećam se kako mi je vjetar šibao oko lica, a krajolik mi je hitro promicao pred očima poput fotografija u sekvencama s vremenskim odmakom. Osjećao sam se potpuno nepomućen u tim snažnim rukama nečega što bih danas definirao kao izmijenjeno stanje svijesti. U trenutku prije udara o tvrdu asfaltiranu cestu, neki glas koji će biti predvjesnik budućih događaja glasno je i jasno progovorio u mojoj glavi: 'Pljesni po strunjači!'

Bez razmišljanja, čvrsto sam stisnuo bradu na grudi, savio ruke u laktovima i u posljednjem trenutku ispružio ruke dlanovima prema dolje pa pljesnuo njima o pločnik upravo onako kako ću godinama poslije naučiti na satovima džuda. Ali kako sam u tom trenutku znao što znači to 'Pljesni po strunjači!', kako sam znao smjesta poslušati hitnu zapovijed moćnoga i pomalo poznatog glasa koji je iznimno odlučno pobudio moju pozornost na opasnost i spasio mi život? Možda milostivom pomoći anđela čuvara? Ili sam se možda počeo ugađati na univerzalno znanje o takvim stvarima? Godinama poslije doživio sam još jedan nemio događaj iskrivljenog vremena s izrazitim okusom borilačkih vještina. Dogodilo se to u sedmom razredu na asfaltiranom igralištu moje katoličke župne crkve Naše gospe od vječne pomoći. U mom slučaju bila je to više Naša gospa od vječnog mučenja. Djeca svih dobi znaju jedna prema drugima biti vrlo zločesta, a zlostavljači i razmetljivci koji održavaju mit srednjoškolskog iskustva udarit će žestoko na svaku slabost koju uoče u bilo kojem školskom sudrugu. U mom su razredu odlučili da me moraju izdvojiti i prema redu važnosti posvetiti mi posebnu pozornost jer sam bio neuobičajeno sramežljiv i inteligentan. No, dobro… bio sam knjiški moljac.

Tu sam posebnu pozornost uživao mnogo godina. Kad se sa svoga današnjeg sigurnog položaja osvrnem na to razdoblje, vidim da sam jednako tako mogao na licu nacrtati i metu s natpisom: 'Samo vi budite prema meni zli, neću se protiviti.' Nekako sam razvio onaj pogrešan dojam da bih zato što sam upisan u vjersku školu morao biti krotak i ponizan, voljeti svoje neprijatelje i okretati im drugi obraz. Bio sam savršena meta za onu vrstu momaka koji su u školu došli usavršiti sklonost zloći i opakosti. E, pa to će se promijeniti zauvijek.

Za vrijeme odmora na školskom igralištu moji su se mučitelji zaneseno unijeli u živahnu nogometnu utakmicu. Do dana današnjeg ne znam što me je opsjelo da uđem u igru. Kako nisam bio od onih koje biste nazvali sportskim tipom, nikad nisam sudjelovao u školskim sportovima. Ni za moje razredne drugove nije bilo tipično da me pomalo blagonaklono puste u igru. Činilo se da će se dogoditi nešto.

Počeo sam igrati, i u jedinom svijetlom sportskom trenutku u mojoj povijesti, na svoje krajnje čuđenje, oduzeo sam loptu kapetanu nogometne momčadi. Pao je na pod zaoravši licem po katranu tvrdog, vrućeg asfalta. Lice mu je gorjelo od silne neugodnosti i neobuzdana bijesa dok je ustajao i kretao prema meni stisnutih šaka. Progutao sam slinu i pripremio se na bol. Podižući ruke prema licu, skutrio sam se iza ruku u slabašnom pokušaju obrane od navale nadolazećeg udarca. A onda se dogodilo nešto posve neočekivano i čudesno.

Vrijeme se (i opet) usporilo dok sam promatrao kako razbješnjeni bik sasvim polako kreće u napad na mene. Kako se ispružena ruka mog napadača približavala, u meni se stalo javljati neko neobično unutrašnje samopouzdanje i sposobnost koje nijedno moje prethodno iskustvo nije moglo nagovijestiti.

Imao sam sve vrijeme koje mi je moglo trebati. Ruka mi se podigla sama od sebe, bez moga znanja, i ja sam dlanom predusreo i prihvatio šaku koja se obrušavala na moje lice. Precizno i skladno, uhvatio sam je svojim ispruženim dlanom, što je skrenulo putanju zamaha njegova udarca. Zakoračio sam u stranu i istodobno uzmaknuo ramenom te tako izbjegao silinu njegova udarca.

Zatim sam se elegantno zaokrenuo na peti. Dok mu je ruka prolazila preko moga spuštenog ramena, istodobno sam se okrenuo u njegovo tijelo, podignuo ga u zrak i vješto ga zbacio na zemlju. Moj je napadač ležao ošamućen, a ispružena ruka još mu je počivala u mojoj. Brzim korakom naprijed položio sam mu desno koljeno na grlo. Time je završila moja kata izvedena posve neočekivano, bez pripreme, vrijeme je opet ubrzalo i ja sam se našao licem u, pomalo izbezumljeno, lice svog nesuđenog napadača.

Skladnim pokretom nadvio sam se nad njega i pomogao mu da ustane dok je zgranuta i zbunjena gomila gledala. Sav pomahnitao od bijesa zbog ovog neočekivanog obrata udario me u lice i otišao oholim korakom praćen pogrdnim uzvicima promatrača. Ovaj je izgred označio kraj njegove popularnosti i cijelo novo poglavlje moga života.

Toga dana neke su djevojčice iz mog razreda zavirile u moj ormarić i pronašle knjigu o Ju Jitsu popularnog autora Brucea Tegnera. Od toga časa nitko se više nikad nije okomio na mene. Među svima se pronio glas da već dugo potajno učim karate. Eto, svakome dođe njegovih pet minuta. Pitam se samo što bi rekli da su znali kako sam tu knjigu kupio dva dana prije ovog slučaja i da nisam otvorio ni njene korice?

Još jedna lekcija

Kao da prethodna dva slučaja nisu bila dovoljna da mi privuku pozornost, kad mi se zbio idući čudan događaj, moćne sile koje su počele djelovati u mom životu dobrano su me uzdrmale. Tek je bilo prošlo četiri sata ujutro jednog bolno hladnog siječanjskog dana u Bozemanu, u državi Montani, kad sam nevoljko ustao iz kreveta. Brzo sam u mislima pretresao razloge za i protiv onoga što sam znao da moram obaviti. Da vidim: gotovo sam bez prebijene pare, djeca su mi gladna, račun za struju već je odavno trebalo platiti, a ja u Bozemanu još nemam dovoljno pacijenata da bih vodio (nimalo) ekstravagantan život. Dobrostojeći član mjesnog country kluba svakako nisam.

Vjetar je nesmiljeno puhao, a svjetlucavi snijeg neprekidno je padao jednako gusto. Nije bio baš savršen dan za šest sati vožnje do krasnog, a opet jednostavnog, gradića Missoula. Međutim, ljudi koje ondje poznajem dogovorili su mi unosan vikend s pacijentima; trebao sam zaraditi više negoli tijekom cijeloga prethodnog tjedna. U prijašnjoj inkarnaciji kao profesionalni glazbenik nisam propustio nijednu gažu, pa to nisam namjeravao ni sada. Šou se mora nastaviti. Donijevši ovu odluku, natmureno sam navukao traperice i vestu i krenuo prema ormaru po težak kaput i čizme za snijeg. Dok sam izlazio, žena mi je doviknula: 'Čuvaj se crnog leda!' Nikad nisam vidio crni led pa nisam u to vjerovao. Ne obazirući se na njezino upozorenje, odlučan da ne zakasnim stisnuo sam papučicu gasa i moj oldtimer od više od 5000 m3 i ja nesigurno smo kliznuli niz pustu auto-cestu. Hvala Bogu da je promet slab. Zasigurno ću nadoknaditi nešto vremena na dugim ravnim potezima ceste pred sobom.

Odmah po izlasku iz grada Butte, naišao sam upravo na tu pojavu zbog koje je moja žena uvijek bila zabrinuta: legendarni, sklizak i gotovo sasvim nevidljiv crni led. Ne samo da sam prekasno otkrio koliko je stvaran, nego se činilo da je komad zaleđenog mosta nadomak Buttea sudbina namijenila upravo meni. Bezglavo sam srljao prema toj sudbini nedopuštenom brzinom od 130 kilometara na sat. Uz ovako odlično prolazno vrijeme brzo ću stići do Missoule. A onda su gume krenule preko jednog komada te skliske smrti koja se oblikovala na sredini mosta. Sav užasnut osjećao sam kako kotači počinju nekontrolirano smicati. U panici, maknuo sam nogu s gasa i lagano 'piknuo' pedalu kočnice, ali prebrzo sam se kretao.

Izbezumljeno sam sve jače kočio, a stražnji dio auta zanosio se lijevo-desno u strmoglavoj jurnjavi prema stupovima mosta. Pogledao sam na brzinomjer par sekundi prije udarca i uočio da pokazuje čistih, pogubnih 105 kilometara na sat. Zurio sam smrti u lice, a ona mi je uzvraćala pogled cereći se. Prihvativši sudbinu i napustivši svaku iluziju da ću ovu situaciju svladati, prinio sam ruke licu i povikao iz dna duše: 'Arkanđele Mihaelu, pomozi mi!' Zatim sam udario u stupove mosta.

Zasljepljujući bljesak električno plavog svjetla... nakon toga – ništa. Osjećao sam se kao da lebdim negdje neodređeno, u velikom plavom mjehuru zaštitničke energije, tako gustom da me tu nikakvo zlo ne može snaći. Arkanđeo Mihael je zaštitnik vjernih i čuvar nevinih. Vjerujem u pojam Milosti, pa možda, dakle, još nisam posve iskoristio svu količinu ove dragocjene kvalitete koja mi je dodijeljena za boravak na ovoj zemlji. Koji god razlog tome bio, zatekao sam se kako sjedim u svome automobilu čiji je motor još radio, usred ničega, na sleđenom potezu mosta, potpuno neozlijeđen!

Nakon nekoliko minuta oporavio sam se dovoljno da trijezno razmotrim cijelu situaciju. Pokušao sam otvoriti vrata na strani vozača i shvatio da su posve zdrobljena pa sam morao spustiti staklo prozora i ispentrati se van. U šoku, shvatio sam da je cijeli prednji kraj smrskan sve do prednjeg vjetrobrana. Bila je ciča zima, nalazio sam se na napuštenoj, snijegom zatrpanoj cesti i nigdje nije bilo nikoga tko bi bio toliko lud da krene na put u ovim uvjetima. Da mi auto nije radio, vjerojatno bih ionako bio poginuo jer je zbog studenog vjetra temperatura spala na petnaest stupnjeva ispod nule. Pitao sam se nisam li spašen od sigurne smrti samo zato da se mogu polako nasmrt smrznuti. 'Jako smiješno, Bože; i ja tebe volim!'
Pomiren sa sudbinom i spreman suočiti se s bilo čime što se ima dogoditi, kroz prozor sam se popeo natrag u auto, spuznuo za volan i stavio mjenjač u brzinu za vožnju unazad. Od iščekivanja i straha, zadržao sam dah. Kotači su se malo zavrtjeli, a onda su pronašli uporište na skliskoj cesti i ja sam krenuo unatrag pa nastavio vožnju, na dogovorene termine s pacijentima. Bez daljnjih nepredviđenih događaja stigao sam na svoje odredište i otišao na posao.

Kad je došlo vrijeme za povratak kući, zaustavio sam se na benzinskoj postaji i napunio spremnik. Osim toga, nije se više dalo učiniti mnogo da se utvrdi u kakvom je stanju vozilo jer je poklopac motora bio tako temeljito zgužvan i raskomadan da sam sumnjao da će se ikad otvoriti. Pun vjere u to da je božanska intervencija, barem do sada, potpuno učinkovita, odvezao sam se kući prema Bozemanu, u sebi se usrdno moleći onim anđelima koji imaju ulogu auto-mehaničara, da još samo malo drže auto na okupu. Zaustavio sam ga na prilazu kući i netom prije negoli sam okrenuo ključ, motor je otkazao uz posljednji hropac. Bio je tako temeljito uništen da sam ga poslije dao odvesti na otpad. Još jednom, moji su anđeli čuvari uspješno obavili misiju za mene, a zahvalnost je riječ koja ni izdaleka ne opisuje kako sam se osjećao – i kako se i danas osjećam!

Stanje bivanja

U našoj kulturi, pojave kao što su iskustva bliske smrti i mistični doživljaji odbacuju se u  stranu, gdje ih uobičajena stvarnost kojoj se svi priklanjamo može izbjeći. Ustaljen je običaj da zapadnjačka medicina ljudima koji imaju vizije prepisuje lijekove za potiskivanje stanja izmijenjene svijesti, kako bi se uklopili u očekivanja pristojnog društva. Usporedite to sa šamanskim kulturama i tradicijama, gdje ćete možda uzeti svete tvari upravo da izazovete izmijenjeno stanje svijesti i intuitivno doznate svrhu svoga života. Susret s anđelom u toj se stvarnosti pozdravlja kao prirodan dio života.

U tijeku studija na sveučilištu naturopatske medicine Bastyr pohađao sam kolegij 'Abnormalna psihologija'. Proučavali smo šizofreniju i takozvana halucinantna stanja; govorili smo o tome kako je pojava glasova u glavi nešto loše što treba izbjegavati. Podignuo sam ruku kako bih postavio pitanje. Profesor je odvojio pogled od knjige i pogledao me lagano iskrivljena lica; na žalost, dobro me poznavao. Ne želeći iznevjeriti njegova očekivanja, nevino upitah: 'Čujem glasove – govore mi da se vratim na studij i diplomiram naturopatiju. Znači li to da sam šizofreničan ili nešto slično? Ili bi možda bilo bolje da sam umjesto toga odabrao par kolegija psihotropskih medikamenata?'

U njegovu odgovoru, uobičajeno sarkastičnog stila, osjećao se smijeh: 'Ne, to je za vas vjerojatno posve normalno, ako se takav izraz uopće može primijeniti u vašem slučaju.' Što bi bilo normalnije i zdravije nego da poslušate glas unutarnje mudrosti kao da vam život o tome ovisi? Iz iskustva vam mogu reći da je katkad upravo tako. Što mislite što bi se dogodilo Mojsiju kad je iz gorućega grma začuo Božji glas, da su s izraelskim plemenom putovali psihijatri? Razmislite malo. Ne znate? Plemenski psihijatar doznaje da Mojsije opet čuje glasove i prepisuje mu neki ubitačan biljni pripravak, ili živu, ili što im je već u ono vrijeme bilo dostupno – da ti glasovi nestanu. Pitam se kamo bi to dovelo: svakako ne u zemlju meda i mlijeka.

Za primjenu Energetike matriksa ne morate imati ovakva iskustva koja su protivna općeprihvaćenim normama. Ne mora vam se pojavljivati Superman, ne morate biti jasnovidi i ne morate doživljavati iskustva bliske smrti. Morate samo promijeniti način na koji vidite i doživljavate stvarnost oko sebe. Praksa Energetike matriksa je stanje bivanja, a ne tehnika. Tehnikama se možete služiti za mjerenje i praćenje onoga što radite, ali ključni element je povezati se s matriksom i zadržati stanje mogućnosti. Zvuči lako, zar ne? Vjerujte mi, nevjerojatno je lako. Ali najprije morate biti u stanju iskusiti neku novu mogućnost koja će neutralizirati godine uvjetovanja kroz koje ste prošli živeći u ovom svijetu.

student financial help center