Igor Šipić: Matrica Plejada koju sam otkrio plan je Kreatora za Zemlju

Napisao  Pročitano 7057 puta

Vrlo iscrpan i dubinski intervju obavio sam s gospodinom Igorom Šipićem, renomiranim pjesnikom, znanstvenikom i književnikom. Autor zavidnog broja knjiga, znanstvenih radova i poema odlučio je široj javnosti predstaviti Matricu Plejada o kojoj već duže vrijeme piše na službenoj stranici Fondacije Bosanskih piramida.



RATKO MARTINOVIĆ: Za početak, što su Matrica Plejada i astrognozija? Što im je izvorište?

IGOR ŠIPIĆ: Hvala na ovom pitanju, a prije toga, želim vam zahvaliti što ste mi dali prostor da govorim. Znate, ja ovo radim 15 godina i nije sad lako doći na kraj i ukratko reproducirati čitavi proces. Stoga i čitatelji mojih studija imaju poteškoća u razumijevanju ukoliko nisu pratili proces od samog početka, kad sam postavio temeljni okvir i razvio model tzv. trojanske eponimije koji je pokazivao stalnu ovisnost geografskog realnog prostora o učincima projekcije. To me i navelo na pomisao kako mora da iza svega stoji nešto apsolutno nedostupno, a spominje se u svim mitologijama i predajama svijeta. I tako sam došao do klastera Plejada, bez obzira na različitost interpretacije predaja kod pojedinih naroda. Proučio sam njihov astro-mitološki atlas, a onda krenuo izučavati iznutra. Odjednom sam se našao unutar savršenog kruga sklada i harmonije koji vladaju njegovom geometrijskom strukturom. Polako sam otvarao put prema unutarnjem svijetu Plejada, što je završilo projekcijama neupitne originalnosti, poglavito nakon implementacije primordijalne matrice u sredozemni realni geografski prostor. S tim u vezi je astrognozija, dakle, slika Plejada na nebu koju mi odavde vidimo u ravnoj plohi, neovisno o stvarnoj udaljenosti i dubini pojedinih zvijezda klastera. Zato ponajprije treba znati da astronomi danas astrognozijsku sliku Plejada na nebu crtaju u već uobičajenom nepravilnom obliku, pa to čega sam autor zaistinu predstavlja potpunu novost u svijetu te drevne znanosti. Otkriće unutarnje geometrije Plejada primordijalnog je karaktera, bez obzira što mislim da sam ju samo ponovio, a što onda otvara još jednu dvojbu: je li matrica povijesno bila u uporabi i bez poznavanja stvarnog korijena, što je objektivno moguće, ako se „donositelj“ izgubio u vremenu, a funkcija nastavila živjeti prenoseći se kroz razdoblja. Taj astrognozijski vidik na Plejade, spram efekata sadržaja implementiranog u realni geografski prostor koji su se zadržali sve do danas,  morao je biti u uporabi najmanje 3000-4000 godina prije Krista, a uvjeren sam i ranije. Naravno, unatoč tomu što se prvi ozbiljniji dubogledi javljaju kasno, od 17. stoljeća nadalje, pa su moguće samo dvije opcije: ili je neka od drevnih civilizacija imala mogućnost dubine gleda, a spominju se u nekim izvorima egipatski kameni teleskopi, ili je, u suprotnom, „plan“ morao biti „snesen“. Možda je stoga ključno da sam paralelno sa geografskom razmatrao i biološku stranu matrice, pa je moguće da je „snesena“ sa samim životom na Zemlju. Ako me pitate koju opciju preferiram, kazao bih, svejedno, jer kod ovakvog pristupa povijesnoj znanosti sve je moguće. Mi, naime, upiremo prstom u crkvene dogme, a libimo se govoriti o znanstvenim praksama koje zbog inih interesnih opstrukcija i same polako u njih prelaze. Da skratim, u oba slučaja, izvorište Plejada je jedno – matriks i masterkey kojeg sam donio na Crtežu 1 u studenom 2015. a u primarnom obliku objavio 2014. u knjizi Zašto bi mogla... Atlantida?. To je njihova nebeska slika razvijena u ravnoj plohi i na zemlju aplicirana kao kôd komunikacije, bilo da je riječ o religijskom ustroju i hodočasništvu, bilo o trgovačkim i vojnim putevima, morem i kopnom. Stoga čitava projekcija i počiva na morskoj crti obale pa govorimo o izmjeri međuobalnih udaljenosti.

RATKO MARTINOVIĆ: Teorije o tzv. 'drevnim astronautima' nisu rijetkost još od Danikena i nekih ranijih istraživača tijekom 20. stoljeća. No, njihov modus operanti definitivno dovodi do različitih teorija i interpretacija... Koja je Vaša teza i kako je astroarheologija može praktično i kroz dokaze potvrditi?

IGOR ŠIPIĆ: Još kao dijete gutao sam Danikena, Salinasa i druge autore, i tu sam kao čovjek izgradio svoja čvrsta stajališta spram činjenice da sam znanstvenik koji rado prihvaća nove ideje. Volim da me u istraživanju vodi mašta, puštam se intuiciji. Sjećam se, prigodom obrane magistarskog rada, jedan od članova Povjerenstva mi je kazao – „vi ćete kolega biti dobar znanstvenik jer imate jako razvijenu maštu. Nema dobrog znanstvenika bez bujne mašte.“ No ako me mašta dovela do toga, mi ovdje imamo pred sobom nešto što se pobiti ne može, nacrtano je, i to tehnikom vektorske ekspanzije. Otkriće unutarnje geometrije Plejada, kod nas Vlašića, pokazalo se ključom geografske i kartografske znanosti, već od prapovijesti kad se spominju u svojim mitološkim obrascima. Tom su geometrijom u jedinstveni sustav povezane prostorne dalji, jasno, u onim granicama dokle sam istraživao, od doline Inda i Arabije, Male Azije i sjeverne Afrike, do zapadne Europe i Baltika. Vjerojatno se mreža nastavlja i na druge kontinente, no to nemam tehničkih mogućnosti istražiti. A mi se i danas susrećemo sa situacijom da se tek Eratostenu pripisuje prvi ozbiljniji koordinatni sustav, kad već očito više tisuća godina imamo cjelovito i perfektno uređen ekumenski svijet koji međusobno komunicira. A po kojem to sustavu, pitam? Arheologija tu ne dvoji. Na Ljubi je pronađen drugi poznati primjerak na svijetu figurice Sardskog ratnika, u Bajagiću kod Sinja nađeni su artefakti iz mikenskog doba. Što je onda stajalo iza toga? Na plejadskom je „kalupu“ počivala geografska misao pouzdano najmanje od Sumera pa do portulanske kartografije srednjeg vijeka. Svi se arheološki slojevi lijepo vide. Čak, štoviše, budući sam uočio bliskost tehnologije izvedbe, držim kako baš to tumači pojavu portulana u Sredozemlju gotovo iz ničega koncem 13. i poglavito početkom 14. stoljeća. I, sad, ako je to točno, ponovno su moguće samo dvije opcije: prva, da znanost ne prihvati moju tezu, a druga, ako to učini, onda mora meni osobno pripisati „genijalnost“ izvedbe, a to naprosto ne stoji jer znam pouzdano, vidim, čitam na karti, ja sam ju samo ponovio. Uostalom, evidentno je da moraju postojati razlozi njene prividne utaje, pa neka meni onda netko odgovori zbog čega? Zašto je na otvorenoj sceni samo amblem, skupni prikaz na mnogim artefaktima poput Nebra diska ili bronzanog reljefa na ulazu u tisućljetnu mađarsku benediktinsku Pannonhalmu? Znate, ne bih se iznenadio da onoj civilizaciji, što je u stanju podignuti piramide u Gizi, ili Balbek u Siriji, može nešto biti dostupno i iz ptičje perspektive. Previše je sokola u našoj zemaljskoj simbolici, s jedne strane, s druge, velike su disproporcije i diskrepance između mogućnosti toga doba i krono-lanca koji nam je vulgariziranim pristupom drevnom znanju i znanosti nametnut iz posve nehumanih razloga podložnih, prije svega, moći i upravljanju drugima. Vrijeme je da se ta paradigma mijenja. Astroarheologiji sam, dakle, učinio veliku uslugu, sve je riješeno osim jednoga, da bi se dobila cjelovita jedinstvena slika – samog priznanja. Ono otvara put i vodi do biološke slike stanja matrice i njezine aplikacije u fenomen čovjeka, kako simbolički, tako i anatomski. Do nje sam došao zahvaljujući artefaktu iz 9. stoljeća, poznatom kao „nosač soli“ iz mađarske Šopronkohide, a čiji sam crtež ispisao kao prikaz Plejada u Biku. Zato sam skloniji „snašanju“, nego li dubogledu koji nema snagu krvne slike. Želim kazati, matrica je kontinuitet i uvez, ona radi neprestance, ona povezuje, a da mi to i ne znamo ili ne moramo znati. Između velikih umova i njihovih postignuća nema puno mjesta, ni za žilet. To je princip svih velikih gradnji megalitskih struktura.

RATKO MARTINOVIĆ: Prezentacija Plejada, Siriusa, sazviježđa Oriona samo su neke astroarheološke komponente danas prepoznate od jednog dijela znanstvene zajednice. Što bi te lokacije trebale predstavljati - božanska izvorišta, izvorne planete, lokaciju došljaka ili nešto četvrto?

IGOR ŠIPIĆ: Da, dosta sam literature pročitao na tu temu, no ovdje mogu samo govoriti u ime vremena koje dolazi. Čitajući i slušajući uvaženog kolegu Pavunu, sve je moguće i ništa nije apsolutno, da ne kažem kako je sve relativno. Samosvijest o nečemu očito može mijenjati skupnu svijest pa stoga držim kako je taj amblem nadasve disparitetan. Da vam sad kažem što me je zapravo dovelo do ovog otkrića, vjerojatno bi me čitatelji proglasili neuračunljivim, no, vjerujte mi, to što me dovelo ima svoju inteligenciju, moć cvijeta da se jutrom rastvori, danju okrene za suncem, a večerom skupi i zatvori u latice. Na tom su tragu i moja promišljanja vašeg pitanja: ako ja sa Zemlje gledam gore, uvjetno, dakako, ja vidim i Plejade i Sirius i Orion; gledam li obrnuto, ni sa Plejada, niti sa Siriusa ili Oriona, vjerojatno neću vidjeti Zemlju. Znači, jedina veza izvan fizičke koja ostaje je ona transcendentalna, intelektualno-meditativna. U tom bismo kontekstu mogli govoriti o Plejadama kao božanskom izvorištu. Ali ovdje je, ponavljam, stvar i biološka, što onda uključuje i ostale univerzalne potencijale. Vratimo se na prikaz Geba i Nut. Zemlja je Geb, muška, Nebo je Nut, žensko. A gdje Geb drži ruke kako bi pridržao Nebo? Lijeva ruka je na srcu, desna na rodnici. A gdje usmjereno gleda? U rodnicu – dakle, maternica je gore. A mi smo naprosto zamijenili teze: nama je Zemlja Majka, a Otac je gore.Baš zato, kad je riječ o projekciji kojoj sam autor, svoje mišljenje ću izreći oslobođen stege. Uvažavajući petnaestgodišnji rad, za koje vrijeme sam u nekoliko vitalnih projekata istražio temeljito sve funkcije primjene plejadske matrice, jako zazirem od mogućnosti da je problem singularan. Naprosto, ovaj je pogled usmjeren k nebu i danas u svim svjetskim religijama. Jer, kako sam napisao u jednom od posljednjih radova – nitko još nije svjestan veličine ideje koju je proizvela ta deduktivno izvedena analiza geografskog prostora, koje nije bilo i nema u polju prirodnih i humanističkih znanosti. To mi daje za pravo da kažem bez skepse kako zemaljska veza sa Plejadama nije samo proizvod uma, već nečeg sublimiranog kozmički u, kako je matricu ocijenio Osmanagić, plan Kreatora za Zemlju. Tko su bili Bogovi koji su sišli na nju i donijeli znanje? Ako su to bili visoki svećenici koji su time stjecali visoku moć i položaje, neka se onda odgovori otkud njima takvo znanje na samom izlazu iz mlađeg kamenog doba, a sredozemni svijet je evidentno već komunikacijski međusobno dobro povezan. Piramide Gize oni su gradili 23 stoljeća ranije nego je Eratosten, kažu, još gnomonom mjerio opseg Zemlje. To su teške optužbe znanosti, disproporcije kojih se moramo kloniti želimo li kao ljudska rasa preživjeti prvu sljedeću kataklizmu. Multiznanost će tom izazovu, siguran sam, već uskoro znati odgovoriti.

RATKO MARTINOVIĆ: Koje drevne lokacije i građevine odgovaraju plejadskoj matrici? Postoje li primjeri u suvremenoj arhitekturi i tko ih provodi - škole misterija, tajna društva, razni građevinski cehovi...

IGOR ŠIPIĆ: Prije svega, nisam sklon istraživanju pripisati ni najmanji stupanj senzacionalizma. Premda, ispisao sam ukupno nekoliko tisuća stranica analize, obradio nekoliko stotina najkardinalnijih geografskih objekata i njihovih pozicija, zatim brojne drevne prijestolnice, među kojima znakovito riješenu hetitsku Hatušu, pa na tisuće gradova, feničkih, antičkih grčkih i rimskih, kultne religijske centre, hramove, srednjovjekovne katedrale, itd. – sve je to unutra. Pa tu je i grobnica, po arheolozima sudeći, obitelji Aleksandra Velikog, a možda i njega samoga, kod Amphipolisa, koju projekcija naprosto prokazuje, kao i Hanibalov strogo unaprijed planirani pohod na Rim u Drugom punskom ratu. Hanibal piše bratu Hazdrubalu – „čekaj me kod rijeke Metauro“, gdje će potonji i poginuti. A Metauro je tek mala riječica kod Senegalije na strani talijanske obale Jadrana. Očito, Puni imaju izvrsne geografe! Sve to, međutim, matrica drži u apsolutnoj kontroli proporcije zlatnog reza. Krucijalno je stoga ovo što ću sad kazati: nosim duboki proosjet matriksa kao stvarnog izvorišta zlatnog reza, što znači da je ponajprije morao biti on, matriks, pa tek onda stvaranje, život u kojeg se posvuda uvukao. Naravno, tek tada u pravom smislu govorimo o Plejadama kao božanskom izvorištu. Mislim da tu leži i glavni razlog zbog kojeg matrici nema traga u javnoj uporabi, pa je ona redovito predmetom „obožavanja“, gotovo idolom, u stvarnosti religija, mnogih tajnih društava i institucija. Kako u geografskoj pozicioniranosti, tako i u arhitekturi objekta i samog života. Pratimo to lijepo na primjeru kršćanske graditeljske infrastrukture, u benediktinskoj režiji naglašeno, ali sve je počelo mnogo ranije. Pokazala je to u zasebnoj studiji aplikacija matrice na Plato Gize. I sad odgovor na vaše pitanje o suvremenosti. Budući ne sumnjam da je matrica poznata, jer je njen trag u prostoru neizbrisiv, naravno da postoje mnogi primjeri suvremenih aplikacija gdje pozicije i objekti dobivaju prizvuke statusa posebnih ili svetih mjesta. Vođen svojom intuicijom, tako sam dospio i na mjesto gdje danas stoji veliki križ u spomen na pohod Ivana Pavla II. u mjestu Trajštof u Austriji. Prije toga nisam znao ni za njega, niti za događaj. Sličnih je egzemplara podosta u mojim studijama. Sad bih mogao kuvertirati i svoje slobodno mišljenje za odluku o Međugorju. No kazat ću samo – nalazi se na meridijanu Vlašić planine!

RATKO MARTINOVIĆ: Koji simboli predstavljaju Plejadu u nearhitekturalnim primjerima? Gdje ih pronalazimo i što bi nam gradnja po tim principima donijela? Spominjete i zaseban jezik 'viših intelektualnih obrazaca' - o čemu se točno radi?

IGOR ŠIPIĆ: Plejade se i vade iz jezika „višeg intelektualnog obrasca“ preobražavajući se u metamorfozu, jer su stvarne vrijednosti klastera tijekom čitave povijesti, od kad je možemo sa sigurnnošću pratiti, vječita briga za očuvanjem egzemplarnosti. Tako bismo najblaže ocijenili odnos izvan forme klasičnog simbola koji se numerički javlja i likovno i književno u vidu brojki 7 ili 9. Krucijalan je pritom moj dekod Crteža iz Šopronkohide, artefakta iz 9. stoljeća izrađenog od roga jelena, a on je sam po sebi rođeni vođa pa i to nešto govori. Danas ga čuva Nacionalni muzej Mađarske u Budimpešti i sigurno je jedan od vrjednijih artefakata u svijetu arheologije, a da sami Mađari još toga nisu svjesni. Moja studija „Plejade u Biku – geografija ljubavi“, naime, pokazuje diskordanciju između našeg znanja o starim kulturama i njihove stvarnosti. Taj vitez pošao je u grobište sa tom amajlijom vjerujući kako se vraća tamo odakle je i krenuo. Ali, sad je uistinu to fenomen, pritom slika njegova nebeskog putovanja odgovara geografskoj slici stvarnog sredozemnog prostora. Njegov posmrtni život, dakle, preslik je stanja na zemlji. Što nam to kazuje? U 9. stoljeću imamo siguran simbolički trag Plejada u živom procesu čovjeka i slijedimo ga do kraja 16. stoljeća kad nastaje Karta Leopardi. S jedne strane stoji poganski kult, s druge pak vrlo ozbiljan znanstveni uradak nastao, doduše, u vrlo nezgodnom razdoblju po kršćanstvo. Međutim, ne čudi činjenica da se to dogodilo, nego spoznaja da u oba slučaja imamo zajedničko polazište u savršenoj projekciji nebeske matrice implementirane u geografski prostor u naravi zasebnog jezika višeg intelektualnog obrasca projekcije kao kozmičkog jezika ljubavi, prostorne integracije bez granica, svijeta sjedinjenog u ishodištu stvoriteljskog doma – utrobi Žene-Neba kao jedine spone do nas samih. To vam je otprilike ovako: ako ja kažem „ja sam otvorenog srca ili moje je srce otvoreno“ – moje srce i stvarno je otvoreno; povezala se, dakle, duhovna slika sa mojom stvarnom operacijom, što bi ovdje bila projekcija. Te dvije slike potpuno su iste i preklopljene. Potvrdu imamo u činjenici da primjere takvih artefakata nalazimo upravo u kultnim grobnicama i grobovima, te na tzv. svetim mjestima. Čovjek se vazda okušavao u kompenziranju svoje prolaznosti nekim od simbola besmrtnosti. Ovdje su to Plejade, čini se ipak kao univerzalni visoko sofisticirani program kontinuiteta. Na ovom stupnju istraživanja definitivno nisu samo kalendarski markeri javljanja i nestajanja tijekom godine u funkciji plovidbe ili sjetve, kako smo kolokvijalno učeni. Gradnja po tom principu konačno bi unijela mir i ljubav na Zemlju, i ništa od kristovskog ne bi se promijenilo, i vjere bi dobile svoju potvrdu i svoj pravi smisao.  

RATKO MARTINOVIĆ: Neke od ranijih civilizacija na ovim područjima također se s obzirom na arheološke pronalaske uklapaju u Vaše parametre vezane uz Plejadu, pa tako govorite o Vučedolskoj kulturi...

IGOR ŠIPIĆ: Odlično, pravo pitanje, jer sad smo opet na ukopnoj posudi. Nisam se bavio tim tipom prikaza Plejada, vjerujući arheolozima koji su to sustavno obradili. Moje je pravilo, inače – ako je netko postavio tezu, ne diraj, a krug će sve riješiti, matrica se mora zatvoriti. Tako je i ovdje, pa ću samo pitati: što bi kalendarski, jer je tako ocijenjen, prikaz Marsa i Venere u Plejadama radio na ukopnoj posudi? Postoje i neke uporabne. Ali, dobro, prihvatimo i takvu mogućnost, pa smo opet na tezi Plejada u Biku, jer one stvarno i jesu u zviježđu Bika. Za sebe mogu kazati da sam u znanosti nekonvencionalan, ništa ne odbacujem, od gnoze do alkemije. Radim kao svaki forenzičar, skupljam u prostoru sve što se može naći kao mogući trag do istine, i tako sastavljam sliku „ubojstva“ koja me redovito dovede do „ubojice“. Zato sam ponosan na metodu koja je iznjedrila golemu razliku između istine koju su simbolima prenosili hijeroglifi i neistine o prostoru koju je perfidno krila i širila većina grčkih epova. Njih treba čitati s druge strane, tehnikom filmskog negativa, da biste došli do prave istine. To je pokazala analiza geografskog atlasa Ilijade i Odiseje, Apolonijeva epa o Argonautima i epa o Aretuzi i Alfeju. Stoga, ako povijesna znanost sebi želi dobra, mora se osloboditi tih okova i jednom zauvijek riješiti pitanje uloge epskog ega. Antički pisci ostavili su golemi nered, čini se ipak svjesno, što su, uostalom, rano uočili i njihovi suvremenici, otac povijesti Herodot i Plinije Stariji. S druge strane, stvoreni su autorieti koje tehnološki razvoj naprosto odbacuje unoseći višak informacije. Jednom riječju, nema dovršene povijesti, kako god je još uvijek i sve pod morem i zemljom.  A sad ću konkretnije odgovoriti, da bi me razumjeli. Dakle, vraćam se na ukopnu posudu, ali putem geografske pozicije Vučedola, jer tamo gdje su Plejade objavljene mora postojati i kontinuitet matrice. Budući sam postavio zakonitost funkcioniranja matrice putem njenih kardinalnih emitera, po nekima dunavska Troja – Vučedol je pozicioniran na meridijanu najvišeg vrha Durmitora, na jugu, a sjeverno Budimpešte, drevne keltske Obude podno svete planine Piliš. Na dužini od Vučedola do libijske obale zlatni rez je mjesto sjecišta paralele Troje i zapadne stranice argonautskog luka od obale Salumskog zaljeva u Libiji do Rijeke odnosno Trsata. I onda je to rješenje, krug se zatvara: geografska širina Vučedola ujedno je i paralela Rijeke, najsjevernije točke Kvarnerskog zaljeva. Usto i venecijanske luke na zapadu, a na istoku, delte Dunava te strateški bitnog grada Kerča, miletske kolonije iz 7. stoljeća prije Krista, kontrolora Kerčkog prolaza iz Crnog u Azovsko more. Baš tako u cjelini funkcionira matrica, godinama već to gledam, ali, gledajte, što stoji iza svega: na toj se krucijalnoj paraleli nalazi i vršište simetrale primordijalne kružnice Plejada. Ovaj igrokaz na isti način raspliče i kultnu poziciju Sinja, aktualnog središta Cetinske kulture, koji se nalazi na geografskoj širini sjecišta te iste simetrale i tetive luka što povezuje dvije zvijezde Plejada, Elektru i Sterope. Priznat ćete, sinjski boj je mnogo kasnije. Dakle, središta prapovijesnih kultura uvijek su u korespodenciji s kardinalnim geografskim objektima i pozicijama, ali što, kako, pa tada koordinata nema? Kako je to onda mogao biti uređen svijet, po kojem načelu, kojem sustavu? Volio bih da mi to netko kaže, a da bih sebe povrdio provjerio sam još neke centre, omiljene arheolozima brončanog i željeznog doba. U riječkoj poziciji, kojoj odgovara geografska širina Vučedola, po geografskoj dužini, i to baš u nultoj točki, Prelučkoj uvali, sjeverno, kod Praga, se nalazi središte Unjetičke kulture, mjesto Únětice. Na meridijanu ušća Timava ili Fons Timavija kod Monfalconea, što je najsjevernija točka Sredozemnog mora, nalazi se središte Halštatske kulture, mjesto Hallstatt. Hanibalov meridijan poravnava nekoć feničku Skikdu na alžirskoj obali, zatim prijelaz Col de Clapier gdje Hanibal prelazi Alpe, potom najviši vrh Europe, Mont Blanc, pa jezero Neuchâtel u Švicarskoj, gdje na njegovu sjeveroistočnom rubu imamo središte Latenske kulture – čuveno nalazište La Tène. Evo, mislim da je dovoljno, da ne postanem dosadan, a zaključci se mogu lako izvesti. Očito se nešto skupno i originalno događalo na tim linijama. Prapovijesna središta kultura pravilno i geografski koordinirano stoje u međusobnoj komunikaciji spram kardinalnosti pozicije. Za to je zaslužan plejadski program. Netko će pitati gdje je tu logika? Pa ona je uvijek u najkraćoj vezi do mora, ako je točno, a jest, da je svijet bio vođen Jadranom i Sredozemljem tisućama godina prije Krista. Sve je detaljno opisano u studiji Odgovor na veleposlanička pitanja.    
       
RATKO MARTINOVIĆ: Kako se u cijelu priču uklapa Bosanska dolina piramida? Što nas po Vašem mišljenju kroz otkrića očekuje u Visokom u narednoj budućnosti?

IGOR ŠIPIĆ: Ovo je vrlo bitno što ću sad kazati: u vrijeme kad sam s motrišta metode koju primijenjujem već uočio utjecaj visočke pozicije na okvir trojanske eponimske matrice, tada još nisam osobno poznavao Osmanagića, a, sasvim iskreno, nisam ozbiljnije razmišljao ni o piramidama Visokog. Onda se, slučajem ili ne, on našao u Splitu, odslušao sam njegovo predavanje i nakon toga krenuo na posao. Vrlo brzo već sam imao prvu analizu tog povijesnog lokaliteta koju sam objavio u studiji Značaj lokacije Bosanske piramide 2013. Od tada do danas samo sam potvrđivao tezu iznesenu u studiji o radikalnom utjecaju kojeg taj lokalitet vrši na širi prostor Sredozemlja, Crnog mora pa čak i Arapskog poluotoka. Činjenica da na zapadnom ulazu u Lašvansku dolinu imamo planinu Vlašić, koju i Rimljani nazivaju Mons Matriks, dakle, Planina Matriks ili Majka, a da na istočnom izlazu nalazimo Visoko sa svojim piramidalnim tvorbama, već dovoljno nas čini nestrpljivima u pogledu konačnog rješenja te enigme. Visočkoj poziciji implementirana plejadska matrica i bez moje intervencije uistinu je namijenila ulogu Majke. To je naprosto činjenica koja potvrđuje na tom prostoru, ne samo s motrišta geometrijskog obrasca, nego i prirodno-resursnih uvjeta življenja, mogućnost velikih zbivanja. U tom kontekstu nosim i osobno iskustvo. Nakon dvosatnog boravka u tunelima Ravne, u mokraći sam imao krv, koja se poslije toga više nikada nije manifestirala. No, evo, i moja posljednja istraga u studiji Visočka simetrala – ključ u topografskom projektiranju Bosanskih piramida, pokazala je apsolutnu podudarnost stanja na terenu s geometrijskom matricom Plejada kad se za središte kružnice uzme piramidalni vrh kojemu su u sustavu Platoa namijenili naziv Piramide Majke Zemlje. Zar to nije intrigantno i istodobno isuviše signifikantno? Jedino u tom položaju alata matrice ta Piramida okuplja sve druge objekte, Piramidu Sunca, Piramidu Mjeseca, Piramidu Zmaja i Piramidu ljubavi. Za nas dvojicu, kolegu Osmanagića i mene, to je itekako veliki izazov. Stoga, da, na ovom stupnju istraživanja ne mogu biti prorokom, ali spram onoga što znam, onoga što sam vidio i osobno svjedočio, te onoga što sam proizveo sam i što je autonomno odradila matrica kontinuiteta, uskoro bi svijet mogao dobiti novu Gizu. Sva moja istraživanja tog lokaliteta pokazuju karakter megapozornice. Da budem još jasniji, čitavu dolinu, pa i sam kompleks, proosjećam u punoj snazi eksploatacije nekog nam nepoznatog entiteta, možda i civilizacije. Sve vodi k tomu da bi, uz arheologiju i kibernetiku, genetičari tu mogli odigrati presudnu ulogu. To je čas kad dolazimo na stajalište vlastite intuicije i morate odlučiti – naprosto, poučen Wegenerovim iskustvom, Osmanagiću vjerujem. Prije nego Apoloniju.  

RATKO MARTINOVIĆ: Jesu li i drugi piramidalni platoi vezani uz Vlašiće ili pak uz teorije Oriona, bliske Hancocku ili Bauvalu? Jesu li oni pogriješili u svojim projekcijama?

IGOR ŠIPIĆ: Već sam spomenuo zasebnu studiju u kojoj sam razmatrao, ne pojedine objekte, već čitavi Plato Gize u kontekstu aplikacije plejadske matrice što je donijelo neočekivani rezultat. To je potpuno novo gledanje na status triju piramida, budući da takav koncept po prvi puta isključuje Veliku piramidu kao zapovjednu, a cijeli Plato postaje aktivna megapozornica na kojoj se igra predstava „Velikog povratka u utrobu“, gdje su naraštajno povezani svi sudionici i dijelovi graditeljskog nasljeđa. Zanimljiv i inovativan pristup, koji ne odražava samo ono gradbeno, nego i biološko u njemu. Naime, aplikacija plejadskog obrasca u prvi plan stavlja jednu, za znanstvenike omanju sporednu, za mene pak kapitalnu piramidu – Piramidu Kraljice Majke Hetepheres I. To je najsjajniji iskaz čitave priče o Plejadama kao trajno živućoj maternici koja se na zemlju upućuje u svom obrascu kontinuiteta života i smrti. Prinosi tomu činjenica da se Crtež iz Šopronkohide i unutarnja struktura Velike piramide zrcalno u cijelosti podudaraju i sadržajno i geometrijski. Što se tiče Oriona, mislim da su autori koncepta gradnje Platoa zaveli zapravo sve suvremene istraživače, pa i same znanstvenike, postavivši tri glavna objekta tako da njihovi vrhovi, s odmakom kuta od oko 7.5º u trećem vrhu, simuliraju točnu astrognoziju Oriona na nebu. To jest točno, i to jest početak projekcije, no nitko nije shvatio da tek nakon toga slijedi proces koji će svaku pojedinu gradnju Platoa, pa čak i pregradne zidove, dovesti u kontekst plejadske matrice. Što naravno i ne čudi i logično je, ako do pronalaska matrica nitko za nju nije ni znao. Čitao sam Bauvalovu i Hancockovu knjigu Sfingina zagonetka, ali, nažalost, u njoj riječi Plejade nije. Sve sam ozbiljniji u činjenici da bi baš Plato Gize mogao biti tim žigom koji nam je ostavljen kao trajan spomen na nešto s čime je život stigao na Zemlju. Kao i Crtež iz Šopronkohide, projekcija se zato u slici gradnje i uspostavlja kao povratna. Je li to ono spušteno znanje Bogova? Ja sam najavu dao u članku Pronađeni matriks Plejada – „ključ“ rasporeda građevina Platoa Gize, a cjelovitu sam tezu iznio u studiji Obrazac Plejada i Plato Gize. I sad mi jedino preostaje čekati – koga će, i što, vrijeme potvrditi. A svaki novi Papa koji nam dođe, kaže – Ne bojte se! To je snažna poruka, matrična. Ne moramo se bojati istine o Velikoj Majci, ni o Kraljici Majci. Mi danas imamo Bogorodicu, Djevicu, Veliku Gospu, Mariju priznaju i hebrejska i islamska i kršćanska vjera, Krista također, Otac je zajednički svima, pa čega se bojati, zašto? To se ne može i neće promijeniti ako istinski kažemo što je bilo prije. Može samo još više učvrstiti taj sad već otjelovljen kult kao ishodište naše aktualne vjere. Mi se naprosto svi moramo usklađivati s vremenom i spoznajama, dok ne dostignemo savršenost matrice – modus vivendi na Zemlji.       

RATKO MARTINOVIĆ: U jednoj od kolumni koje inače objavljujete na službenoj stranici fondacije Piramide Sunca, spominjete i zadarske astronomske tablice. O čemu se radi?

IGOR ŠIPIĆ: Opet se moram vratiti na grčki ep. Ovaj put to je priča o Alfeju i Aretuzi, ponovno obučena u geografski atlas. Zadarske astronomske tablice nastale su u Zadru, neki kažu početkom 14. stoljeća, većina pak u zadnjoj dekadi 13. stoljeća, kad križari definitivno napuštaju Svetu zemlju, nakon gubitka Akre. Upravo tada smješta se i legenda o Prijenosu Marijine kuće iz Nazareta preko Ilirika u Loreto, koju sam raspravio u doktorskoj disertaciji, a sada sam ju ponovno aktualizirao potvrđujući dodatnim istraživanjem izravnu vezu sa tablicama koje se danas čuvaju u Oxfordu. Naime, prema geografskom sadržaju Karte Leopardi, isključimo li ikonografski utjecaj, stvarni prijenos dogodio se preko Zadra, premda i Trsat funkcionira budući je u pitanju kompilacijska izvedba. Stoga je stvar povijesno mnogo dublja. Tablice vrijede za neko od mjesta u pojasu geografske širine između 37º20' N, što je geografska širina najsjevernije točke Afrike, rta Blanc, i 37º40' N. Temeljno je, dakle, pitanje – za koji to grad one vrijede ako se Zadar nalazi na 44º7' N? Spominju se Cordoba, Sevilla i Siracusa, međutim, osobno držim da je nešto drugo u pitanju što geometrijski veže Bliski istok i Zadar. Po svoj prilici je riječ o staroj miletskoj priči i samom Miletu, s kojim u izravnoj vezi stoji grčka kolonija Ortigija, predšasnik Sirakuze, koja se nalazi na meridijanu ninske Ljube, kao središta trojanske eponimske matrice, pa praktično i Zadra. Dakle, da ne gnjavim sa dugim ekspliciranjem geografske situacije: pojas između dviju paralela geografski odgovara ušćima dviju antičkih rijeka koje u književnom izrazu epa podzemnim tokom ishodište imaju u krilu Ortigije. Milet je pak u samom središtu pojasa na geografskoj širini 37º32' N. Definitivno je tu potvrđen plejadski koncept instalacije mita u realni geografski prostor i potpuno je jasno da je riječ zacijelo o antičkoj, a vjerojatno i predantičkoj uzajamnoj kontribuciji hrvatske obale, pojedinačno Zadra, i drugih dijelova sredozemnog korpusa. Tu leže i korijeni Loretske legende. U obranu kršćanstva kreću mnogi vitezovi i ravnopravni im tvorci legendi u čijim složenim strukturama se spajaju junaštvo i viteštvo epike s elementima preuzetim od klasika grčke i rimske književnosti, u ovom slučaju povijesno-geografske misli i prirodne znanosti. Detaljno je sve raspravljeno u studiji Zadarske astronomske tablice – (I treći puta Aretuza).    

RATKO MARTINOVIĆ: Kakva nas otkrića u ovom polju očekuju u budućnosti i planirate li objaviti knjigu o materiji?

IGOR ŠIPIĆ: Povijesna znanost ponaša se nažalost kao etablirana znanost, premda joj istraživačka uloga ne daje pravo mirovanja. Dekadentna i troma, ne mijenjajući baš puno od sebe, usporava društveni razvoj i promjene na široj društvenoj sceni. Pogledajte gdje je danas dospjela kvantna fizika, bavi se teleportacijom, traga za bozonom, a naša disciplina još se uvijek bavi sama sobom. Naprosto, kao da ne zna kuda sa svojom okućenošću. To je uistinu najveći problem, prevelik za silan zastoj protoka novih informacija, što je dovelo do apsurda da se čini kako sva povijest započinje s antikom, s grčkim početkom i rimskim padom, što je, naravno, netočno. Poglavito je to prisutno kod nas u Hrvatskoj, gdje je gotovo sva znanost humanističkog usmjerenja upućena na grčko-rimsku kulturu, kao da prije toga ništa nije postojalo. Zato mi imamo problem sa ilirskom prošlošću, što je trajno osakatilo ne samo ovdašnji entitet nego i njegov prostor. Primjenjujući moje iskustvo vi sada možete tražiti izgubljene gradove, možete rješavati neka složena pitanja ljudske migracije, možete naprosto biti čitač mnogih povijesnih zabluda. Ova je metoda grobnicu obitelji Aleksandra Velikog ubicirala u sjecištu primordijalne simetrale Plejada i njoj zrcalno usuprotne real-prostorne Kadmove osi daleko prije nego su arheolozi objavili vijest o pronalasku. Spram veličine Zemlje teorija vjerojatnosti nema numeričkih mogućnosti da odgovori tom izazovu. Obiman materijal i građu koje sam samostalno, obdaren duhom slobodnog istraživača, dao svijetu, danas bi mogao biti predmetom jedne ozbiljne sveučilišne katedre. Postavljeni su ozbiljni temelji teorijske osnove koji bi interdisciplinarno mogli odgovoriti i najsloženijim zahtjevima. Poglavito spram metode koju sam originalno primijenio potvrđujući efikasan način rješavanja topografski i geografski povijesnih pitanja i dvojbi. No spram iskustva, ne očekujem ništa. Nastavit ću raditi kao i dosada, sam i otvorenog srca i uma. Ne znam zašto ste me baš to pitali, ali doista sam razmišljao o takvoj knjizi, jer nakon svega to bi trebao biti logičan daljnji put. Sigurno ću napisati knjigu o materiji.

student financial help center