Victor Truviano i Krešimir Mišak: Živjeti bez hrane i vode, živjeti od sreće

Napisao  Pročitano 7480 puta

Putujući niz cestu zvanu život neizbježno je povremeno -  a ako imate sreće, onda sve češće - naići na pokoju napuklinu u podjeli onoga što smatramo mogućim i onoga što smatramo nemogućim.



Popis je dug, ali ovaj put zaustavit ćemo se kod jednog od najdublje usađenih uvjerenja ljudskog roda koje se kroz brižne roditelje (ali i na mnoge druge načine) prenosi generacijama. Prije koju godinu rekao bih da je to potreba za hranom jer su me razni susreti s ljudima za koje sam pouzdano znao ili sam vidio da ne unose hranu potakli da najozbiljnije razmotrim mogućnost da je ovisnost o hrani tek jedan od mnogobrojnih programa kojima smo okruženi i koji su u nas usađeni. Danas bih to razmišljanje proširio i na potrebu za vodom koju se, uz svjetlost, smatra najtemeljnijom potrebom živog bića.

Postoje, dakle, ljudi koji ne piju vodu. Ipak, treba bit precizan i reći da to ne znači da je ne konzumiraju na neki drugi način koji nije pijenje. Ne treba podcijeniti činjenicu da su sustavi našeg organizma daleko složeniji nego što smo naviknuti misliti, a također smo daleko od toga da smo ih u potpunosti ili čak i približno shvatili. Sretna je okolnost što oni rade ono za što su namijenjeni, bez obzira na to shvaćamo li mi kako rade ili ne.

Što pruža mnoge mogućnosti, a posljedično i nove perspektive, kao što ćete i sami pročitati u odgovorima Victora Truviana, Argentinca koji potječe iz ugledne, glazbene argentinske obitelji: njegova majka bila je operna pjevačica, a otac dirigent. Victor je kao dijete počeo svirati violinu i ubrzo je postao svjetski poznat violinist. Smatrali su ga čudom od djeteta. Putovao je na svjetske turneje, punio dvorane i kao glazbenik stekao svjetski ugled. Možda je pred njim bila utabana staza glazbene karijere da s otprilike dvadeset i pet godina postupno nije prekinuo s unosom hrane i vode te tako postao druga vrst čuda.

 

Victor Truviano ponovno dolazi u Hrvatsku. Ovoga puta, svoj slavni proces suhog posta od 11 dana vodit će na Mrežnici, u objektu Ekoturizma. Proces počinje 20. 04. 2016. godine a dodatne informacije se mogu dobiti na http://www.talesofcroatia.com/hr/seminari/victor-truviano-proces-11-dana



Pokret bretarijanstva (izraz dolazi od engleske riječi breath - 'dah', drugim riječima energija za život dobiva se disanjem, a organizam funkcionira normalno bez unosa hrane) danas je u svijetu popularan: internet i knjižare prepune su osobnih svjedočanstava ljudi koji tvrde da žive bez konzumacije hrane, a uostalom sve velike duhovne tradicije govore o ljudima koji gotovo cijeli život nisu jeli. No, većina današnjih bretarijanca pije vodu ili u organizam unose hranu kroz sokove od organskog voća i povrća. Victor Truviano jedini je koji već osam godina niti jede niti pije. Mjerenja ruskog znanstvenika Borisa Aranoviča (barem ona koja je bilo moguće provesti iz razloga o kojima će biti riječi u intervjuu), konkretno mjerenja razine napetosti u tijelu, hormonske ravnoteže, tjelesne energije te tetha-valova u mozgu, pokazala su da je 36-ogodišnjem Victoru biološka dob 28 godina. Victor Truviano dosad je organizirao seminare o bretarijanstvu u više od pedeset zemalja svijeta koje je posjetilo više tisuća ljudi. Nedavno je bio i u Hrvatskoj, pa smo malo sjedili, razgovarali i snimali se... onako, 'natašte'.

SVJETLOST: Često Vas se naziva -  možda pretjerano, a možda i ne -  najpoznatijim svjetskim bretarijancem. Što je to bretarijanizam?

VICTOR: Postoje razna mišljenja o tome što bi bio bretarijanizam, ali iz mog iskustva bretarijanizam znači biti u ravnoteži, u balansu, sa svime što me okružuje. Osluškivati to i iz toga učiti. Tako nastaje stanje prisutnosti, sreće i užitka u svemu što radiš, a posljedica toga tj. jedna od mogućnosti jest da možeš živjeti, a  da u sebe ništa ne unosiš. Niti krutu, niti tekuću hranu.

SVJETLOST: Kada je bio početak Vaših iskustava života najprije bez hrane, pa  bez vode? Kako je uopće do toga došlo? Spontano, namjerno? Postupno ili naglo?

VICTOR: Da, postoji prijelazni trenutak. Prijelazni trenutak počeo je kad sam prestao unositi bilo što u sebe. Otprije mnogo godina, pa sve do danas. Počelo je u djetinjstvu. S četiri ili pet godina imao sam prvo iskustvo s bretarijanizmom. Zato se sada posve prirodno nosim s time. Nije to nešto za čime sam išao ili neko tehničko znanje koje sam od nekoga preuzeo. Počelo je kod kuće, nisam imao volje za jelom. Nekoliko tjedana nisam pio ni tekućinu. Imao sam taj blagoslov ili sreću da su moji roditelji znali slušati i nisu me silili da unosim nešto u sebe. To je možda pripomoglo razvoju toga. Govorimo li o konačnom prelasku na takav način života, sve je počelo prije osam godina. Prvih godina unosio sam isključivo tekućinu. Živio sam u planini, u Argentini, i pio samo sokove, čajeve ili vodu. Uvijek sam osluškivao svoje tijelo, što ono traži i kako podnosi to što u sebe unosim. Isprva sam pio samo koncentrirane sokove. U jednom trenutku tijelo je tražilo da prestanem piti sokove zbog šećera, zbog slatkoće. Bilo je to previše za moj želudac, postajao sam agresivniji.  Nakon nekoliko mjeseci počeo sam jesti samo lagane juhe. I to mi je postalo tijelu preteško, pa sam nekoliko mjeseci pio samo čaj. Razne čajeve. Kada živiš u prirodi možeš skuhati čaj od svega na što naiđeš. Divan je taj odnos s biljkama i mogućnost da si sam biraš okus. U jednom trenutku tijelo je nekako tražilo da nastavim piti tekućinu, ali da prestanem s okusima, da prestanem unositi okuse i zato sam posljednja dva mjeseca te godine - bilo je to prije osam godina -  pio isključivo vodu. Ujedno sam shvatio da je voda nešto najmoćnije i najteže što postoji. Nakon popijene čaše vode osjetio sam težinu planine u sebi. I to je posljednji put da sam u sebe unio tekućinu. Otad je prošlo sedam godina.

SVJETLOST: Jeste li doživjeli kakve fizičke promjene? Jeste li prije bili veći, teži, deblji? Ili je to nešto što je jednostavno samo nestalo, nekakav višak, a Vi ste ostali potpuno isti?

VICTOR: Fizički su se dogodile mnoge stvari. Doživio sam brojne promjene. Sjećam se da sam netom nakon što sam prestao unositi tekućinu - a tada već godinu dana nisam jeo - izgubio četiri kilograma. Dakle, od trenutka kad sam počeo suhi post, kad sam prestao unositi tekućinu. I onda sam tijekom nekoliko mjeseci dobio šest kilograma. To je moja sadašnja težina. Održavam je već sedam godina. A što se fizičkih promjena tiče... Vrlo pozorno pratim što mi se događa cijelo vrijeme tijekom stanične obnove. Većina te fizičke promjene u načelu je povezana s time koliko sam puta napuštao fizičko tijelo. Tijekom ovih godina nekoliko sam puta napuštao fizičko tijelo, srce mi je bilo klinički mrtvo. Bio sam dva-tri dana mrtav. Ljubičast! Umjesto da govorim o tome što se događa u trenucima moje odsutnosti, reći ću što mi se počelo događati nakon povratka u fizičko tijelo. Ponajprije sam osjetio da mi je sva krv suha, izmučena, počeo sam osjećati da mi se tijelo ugrijava, da mi krv opet počinje teći, otkucaje srca i sve što možeš zamisliti da se dogodi u tijelu koje doživi veliku revoluciju. Kad sam prvi put napustio fizičko tijelo u meni se pokrenulo nešto što zovem stanična retro-prehrana (u izvorniku: retro-alimentación, op. K.M.). Stanična retro-prehrana izravno je povezana sa staničnom obnovom. Kada govorimo o staničnoj obnovi konkretno govorimo o situaciji da se stanica sama može obnoviti. To je poput dinama koje stalno stvara energiju ili svijest, ili pak stvara vlastitu inteligenciju, a to je posljedica činjenice da smo svi mi dio svemira. Budući da se stanica sama obnavlja i služi samoj sebi, ne veže se za vanjske izvore. Dakle, kakve su naše stanice, takvo je i naše tijelo. Ako se moje stanice neprestano obnavljaju i ne trebaju ništa izvana, to je posljedica moga tijela i zato ne jedem i ne pijem tekućinu. Dio tih fizičkih promjena, kao što sam u početku spomenuo,  povezane su s tom staničnom obnovom. Promjena je bilo bezbroj. Itekako sam ih osjetio, a djelomice su one utjecale na to da sam osjećao veliku fizičku bol, jer što smo duže u fizičkom tijelu, to smo svjesniji fizičke boli. Spoznajemo je, shvaćamo. Jer bol je dio našega života. Mnogi kažu da ako nas boli, znači da živimo u vječnom zatvoru, ali i u zatvoru možemo živjeti potpuno slobodni. Trenutno proživljavam to iskustvo. No da ne bih sada otvarao druge teme…. Dio fizičkih promjena povezane su s vidom. Dugo sam se glazbeno školovao, svaki sam dan satima čitao partiture. Uvijek! Zato sam nosio naočale. S priličnom dioptrijom.  Kada se u meni aktivirala stanična retro-prehrana pojavile su se jake glavobolje, oči i kapci su mi bili teški i umorni, pa sam pomislio da moram uzeti jače naočale. Onda sam otišao okulistu i rekao mi je: Ne, Víctore, ne moraš mijenjati naočale nego ih više ne trebaš. To mi je bilo prvo predivno iskustvo, kad sam osim bolova doživio tu slobodu da mogu vidjeti boje kao što ih sada vidim i razlikovati ih kako prije nisam mogao. Veliki dio fizičkih promjena povezan je i s mojim zubima. Prije pet godina izrasli su mi treći zubi. Za to mogu reći da je zbilja boljelo. Kada ti rastu novi zubi osjećaš bol u čeljusti, u kostima. Bila je to neprestana bol, neprestano sijevanje u desnima tijekom sedam mjeseci. Dakle, fizičke promjene mi se stalno događaju jer stanična retro-prehrana omogućuje da ti se tijelo stalno održava u istom stanju. Naravno, ne govorim o tjelesnoj besmrtnosti, jer kada govorimo o tjelesnoj besmrtnosti govorimo o smrti, makar uvijek živjeli. Ja ne vjerujem u smrt i mogu ti reći da u meni stanična retro-prehrana i stanična obnova imaju veze s neprestanim osjećajem velike sreće.

SVJETLOST: Što mislite, na koji način čovjek koji je bretarijanac unosi u organizam vodu jer se naše tijelo sastoji od 70-80% vode. Znamo i kako izgleda dehidracija. Međutim, znamo i kako izgleda čovjek kojemu ne nedostaje vode, a to ste očigledno Vi. Otkud ta voda stiže, s obzirom na to da je očigledno prisutna  u Vašem organizmu.

VICTOR: U cijelom svemiru voda znači život, tako to možemo reći. U svemiru nema zraka i on drukčije funkcionira. To bestežinsko stanje da se možete održati u prostoru, u zraku, to je nešto fantastično, kao kad plivaš u moru. Taj osjećaj je u cijelom svemiru. Na ovom planetu zrak je zapravo voda. Zrak je vlaga i lako je to dokazati. Staneš li pred prozor i dišeš tj. ispuštaš zrak u staklo ono će se ovlažiti i kapat će kapljice vode. Zrak je vlaga i voda. I na neki način, prirodno, moje je tijelo razvilo u jednom dijelu sebe mogućnost transformacije zraka, kroz disanje, u tekućinu koju moje tijelo treba da bi moglo artikulirati pokrete moga tijela, da bi moglo hodati, da bi moglo imati senzualni izražaj mojih pokreta. Sve to omogućuju zrak i voda. To omogućuje voda koju ti piješ i zrak koji ja udišem. Tako ja to osjećam i tako to doživljavam.

SVJETLOST:  Nije danas nepoznato u kojoj mjeri sam post donosi dobrobit ljudima. Na kraju krajeva, u kršćanskoj vjeri petkom se posti i slično. To je neka vrst detoksifikacije tijela. Također ima ljudi u svijetu koji žive bez unosa krute hrane, ali bez vode rjeđe. Ta Vaša osobina više je puta u posljednjih sedam-osam godina privukla pozornost  medicinara i liječnika. Nešto od toga može se vidjeti na internetu: Vas prikopčane na razne uređaje i slično. Kad biste saželi rezultate tih istraživanja, što su ti ljudi izmjerili? Je li ih nešto čudilo? Je li u Vašem organizmu nešto drukčije?

VICTOR: Da, tijekom moga života više puta su me podvrgavali mjerenjima, medicinskom i znanstvenom dokazivanju, provjeravanju, ispitivanju i istraživanju moga tijela i toga kako ono funkcionira. Na iznenađenje tih specijalista, mnogi od uređaja kojima su htjeli mjeriti nisu funkcionirali jer je većina uređaja kakvima se obavljaju ovakva mjerenja i koji su vrlo napredni – a to su bili najmoderniji uređaji - bili namijenjeni mjerenju na onima koji jedu i piju tekućinu. Kao što je prije dva mjeseca dobro rekao dr. Boris Aranovič koji je obavio posljednja mjerenja na meni i posljednja koja sam dopustio da obave -  uređaji ne rade jer u mom tijelu postoji nešto što je drukčije ili je ono pak razvilo drukčiju fiziologiju. Da bi obavio mjerenja i istraživanja mog tijela bio bi mu potreban poseban uređaj. Međutim, neki uređaji su funkcionirali. Ono što ta mjerenja pokazuju jest da sam cijelo vrijeme svjestan disanja i da mi je mozak u potpunosti opskrbljen kisikom, cijelo vrijeme. Moje grudi, krvotok itd. Znate da je tijelo jako inteligentno. Ako se posvetiš toj inteligenciji ona dobije stanovitu naglašenost. Naglašenu napetost. Kamo usmjeriš  pozornost, onamo ide tvoja energija. Kad prirodno dišeš, a to je kad ne razmišljaš o disanju, to nazivamo disanje iz inercije. Tada ne razmišljaš o svom disanju i stoga ne ulažeš svu svoju energiju u to. Ne daješ svom tijelu prostor kako bi upamtilo i kako bi razvilo tu razliku. U mom slučaju, čini se, a i liječnici to potvrđuju, upravo se to događa. Mislim da se događa nešto drugo, ali to su liječnička mišljenja i njihovi nalazi. Prema tim nalazima u mom slučaju, zbog moje svjesnosti disanja, tijelo je cijelo vrijeme zdravo, ne obolijeva. I nekako je jako opušteno, bez napetosti, ili s nužnom napetosti kako bi se živci aktivirali i kako bih razvio sve svoje tjelesne pokrete. Ali moji živci se ne aktiviraju da bi, na primjer, razvili stres. Zašto? Zato što je moja pozornost usmjerena prema nečemu drugom. Moj odgovor znanstvenicima i liječnicima kad mi postave pitanja o tome zašto i kako mogu ništa ne unositi u sebe i imati toliko energije i uvijek biti spreman za štošta uvijek je isti, tako jednostavan i običan: Neprestano dajem i primam sreću. Znate da su djeca, kada se igraju, uvijek nekako stalno prisutna jer stvaraju, ulažu svu svoju pozornost u nešto što stvara život, a to su njihova stvaralaštva tijekom igre. Kada su tako radosni, sretni i s prijateljima nisu gladni. Roditelji ih moraju zvati da bi došli jesti, inače bi se cijelo vrijeme igrali. Nešto slično se i meni događa. Cijelo vrijeme sam sretan, a ta sreća ispunjava moju prazninu i ne trebam ništa drugo. Na primjer, čašu vode ili jabuku. To sada mom tijelu ne treba. Zašto? Kao što sam maloprije rekao, pozornost, energija i svjesnost koju primam usmjerene su prema nečemu drugom. Eto, to je to.

SVJETLOST: Poznati su učinci meditacije koja umiruje misli, koja spušta frekvenciju valova mozga, pa posljedično ima i pozitivne učinke na tijelo. Jeste li imali iskustava mjerenja valova mozga? To su danas već dosta  poznati načini da se vidi u kakvom je stanju čovjekova psiha, koliko se god ona može dohvatiti strojevima. Kakva su bila iskustva i rezultati?

VICTOR: Moj odnos prema tim vibracijsko-mentalnim stanjima uvijek se razvija kroz umjetnost. Svi ti mentalni odnosi imaju svoj naziv. Kad su obavljali ta mjerenja na meni rekli su mi da sve što činim proizlazi iz umjetnosti. I zaista sam osjetio i uočio da je to mjerenje bilo itekako ozbiljno, vrlo jasno, i da su ti stručnjaci u tom konkretnom mjerenju pogodili što mi se događa. Osjećam da smo svi mi umjetnici. Ma što radili! Bilo da metemo ulicu, bilo da smo veliki slikari ili pak osrednji ili veliki glazbenici, veliki plesači, ili  da radimo u tvornici deset sati na dan. To je tvoj način života, tvoja filozofija života, to je tvoja umjetnost! I to je način kojim dopuštaš da se život u tebi ostvari. Kao što sam rekao, svi smo mi umjetnici, ali ja osobno… Mene u životu uvijek pokreće umjetnost,  izražavanje dok razgovaram s tobom, hod, dijeljenje, sve to. Da, uvijek sam vrlo prisutan u tome, a posebice kroz te mentalne stupnjeve koji odzvanjaju i u meni stvaraju posebnu slobodu u svakom trenutku jer mislim da s jedne strane kroz umjetnost napuštaš vrijeme. A ja, na neki način, zbog stanične obnove, živim izvan vremena ili izvan onoga što mnogi smatraju 'normalnim' vremenom. Zašto to govorim? Ovih godina, već neko vrijeme, postoji izreka da moraš biti prisutan ovdje i sada. Ali upravo biti prisutan ovdje i sada znači biti u vremenu. Biti prisutan, biti ovdje i sada, znači da postoji granica. Neobično je to što se događa s tim perceptivnim stanjem o kojemu mnogi u svijetu govore. Zato je vrijedno napomenuti da je jedno biti prisutan, a nešto drugo je biti u prisutnosti. Kada si prisutan nalaziš se u ovom trenutku, unutar granice. Ali kada imaš mogućnost i sposobnost da si dopustiš biti u prisutnosti, nekako to nešto, ne znam što točno, svemir ili kozmos, može cijelo vrijeme prolaziti tvojim tijelom. To znači „biti u prisutnosti“. A „biti u prisutnosti“ znači „biti u ne-vremenu“. I uvijek postoje posljedice. Na primjer, ako si prisutan živiš u znanju (spoznaji), a znanje (spoznaja) ima granicu. A kada si u prisutnosti nalaziš se u mudrosti, a mudrost granicu nema. Jedno vodi drugome. Ja nikada nikom ništa ne preporučujem jer svatko zna što mora činiti u svom životu. Zaista to zna. Ali ako moram nešto reći, mogu reći: Molim te, ne budi prisutan, ne budi sada ovdje, jer mi nismo ovdje.

SVJETLOST: Koja je svrha tečajeva suhog posta? Nekada traju jedanaest dana, nekada dvadeset i jedan dan. Uglavnom se konzumira časa soka dnevno, ali tri središnja dana živi se bez ikakvog unosa tekućine. Naravno, dio je, pretpostavljam, u zdravstvene svrhe jer dolazi do detoksikacije. Neki drugi dio je možda iskustvo… I je li to uopće za svakoga da tako živi ili, eto, tek jedan izlet u neki svijet koji se čini nemogućim.

VICTOR: Primjerice, jedanaestodnevni proces može proći svatko. Zapravo, ovih godina dolazila su djeca, ali i mnogo starijih ljudi, od osamdeset i osam do devedeset godina. I svi su oni to savršeno prošli. U siječnju je došao dvanaestogodišnji dječak koji je prvi put došao kao desetogodišnjak i nije mogao proći cijeli proces, a sada je došao s dvanaest godina i odradio ga je do kraja. To je prvi put da je dijete prošlo jedanaestodnevni proces. I bilo je dobro, bio je veliko nadahnuće cijeloj skupini od trideset i pet ljudi. Svi su pomislili: Ako dječak može, mogu i ja! Dječak nam je bio veliko nadahnuće. Govorimo li o jedanaestodnevnom procesu i njegovoj svrsi, ponajprije mogu reći odakle proizlazi taj jedanaestodnevni proces. S jedne strane, ne činim to da bih te nečemu poučio jer nipošto se ne smatram učiteljem. Meni je to sveta riječ jer poznajem učitelje. I znam gdje mi je mjesto! I s obzirom na to da nisam učitelj, ne mogu te ničemu poučiti, ali mogu te pratiti i možemo ići zajedno. Nema razdvajanja! I moguće je stvoriti prijateljstvo. Mislim da iz njega sve počinje. Primjerice, sinoć smo se upoznali. Da nisam osjećao bliskost s tobom, ne bih pristao na ovaj razgovor. Bilo mi je važno što smo se prije upoznali jer se stvorila povezanost, shvaćaš? U životu je to najvažnije. Dio moga života su procesi  koji su neodvojivi od moga života. Prijateljstvo je iznad svega. Uvijek ponavljam, iako svi dolaze na tečajeve u želji da prestanu jesti, a mnogi su u tome i uspjeli nakon procesa tijekom kojega se samo pije tekućina, doista mi nije cilj učiti te da prestaneš jesti. Cilj mi je da jedanaest dana činiš nešto što inače nikada ne činiš. A to je da prestaneš činiti nešto! Svi u životu uvijek nešto činimo. Znamo i da nisi ono što činiš. Kada ništa ne činiš nije lako biti s tvojim bićem. Jer lako je štošta činiti i ne biti sa sobom. I lako je biti nenaviknut na to da si sa sobom. U tom jedanaestodnevnom procesu dio cilja je da ne činiš ništa kako bi se mogao susresti sa sobom, a susret sa sobom donosi razne stvari. Možeš naći sebe, možeš naći drukčiju sreću sa sobom i s osobama koje te okružuju. U biti, ovaj proces ima za cilj da otkriješ svoju sreću. Sve ostalo svatko čini po svome jer svi smo različiti i ne mogu generalizirati i reći koja je svrha jedanaestodnevnog procesa.

SVJETLOST: Pitanje koje mnoge ljude zanima jest život bez hrane i vode. Je li to tek, eto, održavanje života u nekom slabom stanju organizma ili je čovjek u dobroj fizičkoj snazi i kondiciji? One ljude koje sam imao priliku vidjeti - nisu se bavili suhim postom, nego nekim drugim vidovima - oni su bili jednako korpulentni kao svi drugi ljudi, jednako su bili sposobni trčati, igrati košarku ili bilo što drugo. Postoji li utjecaj suhog posta na fizičku snagu? Trebaju li se ljudi bojati da će biti slabi, da tako kažem, da neće moći funkcionirati?

VICTOR: Svi smo mi vrlo različiti. Primjerice, nekomu tko tjedan dana pije samo tekućinu sigurno nije preporučljivo da se počne baviti sportom ili vježbati. Jer da bi prešao u pranu, u bretarijansko stanje, potrebno je osluškivati tijelo, a često to potraje mjesecima ili godinama. To ovisi o pojedincu. O tome mogu govoriti samo iz vlastitog iskustva i mogu reći da sam se uvijek dosta bavio sportom, godinama sam bio paraglajder… I za to je potrebno trenirati jer je u tom sportu važna velika pozornost, a ona iziskuje veliki napor, osobito kad si u zraku gdje je jedna sekunda kao dva sata na zemlji. Već neko vrijeme ne bavim se paraglajdingom, ali svakodnevno dva sata vježbam. Mogu reći da to utječe na mene, i to na najbolji način, jer utjecaj nije uvijek negativan, on može imati dva lica i da oba budu pozitivna. To na mene utječe tako da se ugodno osjećam. Sport, vježba, moje vježbe, moje tjelesno izražavanje uvijek me vode prema mom središtu. I tako se mogu predstaviti prema drugoj osobi i uspostaviti odnos na najbolji način. Dakle, sport mi je nešto predivno u svim svojim oblicima pokreta.

 

 

 

student financial help center